Pokazalo se tijekom sučeljavanja predsjedničkih kandidata da većina njih želi proširenje predsjedničkih ovlasti. S argumentacijom, naravno, da bi te proširene ovlasti koristili u interesu naroda, birača, branitelja, trudbenika i tako dalje.
Time su pokazali – a to su uglavnom bili kandidati s desnog centra prema desnom ekstremizmu – da ne razumiju ništa od onoga što im je prošlo nad glavama u minuloj epohi, a pogotovo u razdoblju od 1990. do 1999. godine, kada smo imali predsjednika s tako velikim ovlastima koje je tek drugi predsjednik Republike u povijesti neovisne Hrvatske vlastitom inicijativom i udruženom snagom koalicije lijevog centra uspio usmjeriti u demokratski kolosijek.
Tako ti kandidati zaboravljaju da su jake predsjedničke ovlasti nanijele Hrvatskoj štetu koja se mjeri u gotovo jednoj deceniji zakašnjenja u ravnopravnom pojavljivanju Hrvatske na svjetskoj sceni.
Mislim tu na razdoblje ”propuštenih prilika” upravo u posljednjoj dekadi Dvadesetog stoljeća koje je obilježilo kašnjenje Hrvatske u članstvo Europske unije.
Pokazalo se tijekom sučeljavanja predsjedničkih kandidata da većina njih želi proširenje predsjedničkih ovlasti. S argumentacijom, naravno, da bi te proširene ovlasti koristili u interesu naroda, birača, branitelja, trudbenika i tako dalje
Umjesto da Hrvatska uđe u članstvo Unije 2004. u okviru ”velikog buma” kada je osam bivših komunističkih država ušlo kolektivno u članstvo, Hrvatska je postala članicom tek 2013., dakle devet godina nakon Slovenije s kojom je istoga dana, 25. lipnja 1991. godine, proglasila svoju neovisnost i samostalnost.
Zašto je Hrvatska toliko kasnila u članstvo Europske unije? Pa baš zato jer su prevelike ovlasti predsjednika Republike, tada prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana uspostavile ne demokraciju, već ”demokraturu”, kako je govorio i pisao jedan od njegovih kritičara, svjetski poznati pisac i kritičar Predrag Matvejević.
Ta ”demokratura” koju je uspostavio Tuđman nominalno se zvala demokracijom, a zapravo je bila nacionalistička diktatura koja je sličila na istočnoeuropske međuratne režime koji su također bili pokriveni demokratskom fasadom, ali su u biti predstavljali autoritarne režime s ograničenom suverenošću njihovih građana.
Predsjednik Tuđman koji se zalagao za ”punu suverenost” Hrvatske nikad nije ni shvatio što je to suverenost i tko je nositelj suverenosti u modernoj političkoj teoriji. On je ostao na razini poimanja suverenosti koja je prerogativ suverena – u ovom smislu vladara, kralja ili državnog poglavara koji personificira suverenost koju dobija papinskom investiturom ili investiturom glasača.
Takvo je poimanje suverenosti karakteristično za sam početak razvoja političke misli u Europi, a druga faza je nastupila kada se atribut suverenosti proširio na državu, i to na nacionalnu državu koja je kolektivni nositelj suverenosti.
O modernom pojmu suverenosti, koje suverenima smatra građane, ni Tuđman ni njegovi nasljednici s desnog spektra duginih boja nisu, izgleda, nikad ni čuli.
Da bi građani bili suvereni, oni ne smiju biti kolektivizirani kao narod – puk. Kako je govorio i mislio pokojni Tuđman, puk organiziran u staleže prestavlja podanike koji nisu sposobni obnašati vlast u državi.
Tuđman je smatrao da puk ne može voditi državu i da on ne zna što je najbolje za njega, pa je tako u politički sustav Hrvatske uz pomoć svojih suučesnika uveo autoritarne mehanizme koji su mu omogućili da intervenira kada taj isti puk – hrvatski narod – previše digne glavu.
Tako je Tuđman odbijao da prihvati volju naroda koji je izabrao u hrvatskoj metropoli gradonačelnika i poništio je tu volju nedemokratskim metodama, odbivši potvrditi izabranog kandidata opozicije Ivu Škrabala, pobjednika na gradskim izborima.
Ta ”demokratura” koju je uspostavio Tuđman nominalno se zvala demokracijom, a zapravo je bila nacionalistička diktatura koja je sličila na istočnoeuropske međuratne režime koji su također bili pokriveni demokratskom fasadom, ali su u biti predstavljale autoritarne režime s ograničenom suverenošću njihovih građana
Logično je pretpostaviti da tako ne bi priznao ni izborne rezultate koji ne bi potvrdili vlast njegove partije, HDZ-a, te da bi se slično ponio i u takvoj situaciji, bez obzira na argumentaciju koju je koristio – a koja je uvijek bila patriotska.
Po njemu država je bila najveća emanacija nacionalnog bića i zato nije prezao da uništi drugi konstitutivni pol modernog društva – civilno društvo, ili hrvatski – građansko društvo koje čini protutežu državi i njenim institucijama te kroz asocijaciju slobodnih građana brani autonomiju i slobodu, a to će reći i suverenost građana.
Njegov odnos prema građanskom društvu oslikan je vjerno u njegovim invektivama protiv ”žutih, crvenih i crnih vragova” i u njegovim direktivama da se likvidira popularni zagrebački Radio 101 kao i svi slobodoumni mediji – a to su bili oni koji su bili kritični prema njegovoj ”demokraturi”.
Treći odraz takvog polupredsjedničkog, a zapravo vrlo predsjedničkog sustava činio je udar na slobodu medija koncentracijom medija u rukama vladajuće garniture, negiranjem privatizacije koja nije odgovarala vladajućoj kasti i kupovinom ili korupcijom onih koji su bili spremni staviti se u funkciju takve vlasti.
Još uvijek nisu zaliječene rane takvog ”neprijateljskog preuzimanja” medija i de facto ograničavanja slobode medija, a time i slobode misli – koji su osnovna pretpostavka slobodnog društva.
Kada bih mogao birati između postojanja države i slobode medija, izabrao bih slobodu medija, znao je govoriti prvi američki predsjednik Thomas Jefferson kojemu je bilo jasno da bez slobode medija ne bi bilo ni slobodne države, pa je bolje da takva neslobodna država i propadne.
I kao što je pod njegovom vlašću napredovalo ”neprijateljsko preuzimanje medija”, tako se dogodila i koruptivna privatizacija koja je izbacila 200 feudalnih obitelji i hrvatske tajkune, koji su danas uglavnom na optuženičkim klupama, od Todorića do sportskih imitatora Tuđmana, za kojima je raspisana potjernica jer se skrivaju u susjednoj kvazidržavi Bosni i Hercegovini.
I ta se koruptivna privatizacija koja je izbacila u prvi plan uzetnike, a ne poduzetnike, koji su uzeli svu bivšu društvenu imovinu i poslije je odveli u propast, zbila zahvaljujući predsjedničkim ovlastima da se miješa u sve i svašta. Uz pomoć koruptivnih zakona i njegove kamarile koja je udvornički poslušno provodila njegove naloge dane migom, a ne riječima: tako treba tumačiti i čestu uporabu pojma ”tobože”, od toga da ćemo graditi demokraciju ”tobože” do toga da ćemo Srbima ”tobože” jamčiti ljudska prava. A ustvari nećemo.
Treba bježati od kandidata koji bi htjeli jače predsjedničke ovlasti jer se oni smatraju bogomdani da ove ovlasti iskoriste za ”dobrobit naroda”, a takve, kakve su bile te predsjedničke ovlasti za vrijeme Tuđmana, mogu cijelu zemlju samo svesti na državu bez slobode mišljenja kakve se grozio Jefferson, ali se takve države ne groze naši kandidati – od Kolinde Grabar-Kitarović na desno – ravnaj’s!
Na kraju, koliko mu je bilo stalo do vladavine naroda – njegovog naroda koji je mitologijski promaknuo u božji narod, antemurale christianitatis, vidjelo se i u njegovom krajnje sarkastičnom odnosu prema ”stoci sitnog zuba”, mutikašama i smušenjacima, koji nisu ništa drugo nego podanici koje će jedna nova elita, sastavljena od 200 obitelji, ratnih veterana – pretorijanaca sistema, poslušnih propagandista režima povesti prema obećanoj zemlji u kojoj neće više biti ni žutih, ni zelenih niti crnih vragova, ni stoke sitnog zuba, ni mutikaša, ni smušenjaka, već samo odabranika – njegovih, naravno.
I da nije došlo do pobjede opozicije i do ponovnog pisanja Ustava s ograničenjima predsjedničkih ovlasti, Hrvatska bi zasigurno skliznula u crnu rupu i pridružila se sličnim demokraturama u svijetu.
Zbog toga treba bježati od kandidata koji bi htjeli ‘jače predsjedničke ovlasti jer se oni smatraju bogom dani da ove ovlasti iskoriste za ”dobrobit naroda”, a takve, kakve su bile te predsjedničke ovlasti za vrijeme Tuđmana mogu cijelu zemlju samo svesti na državu bez slobode mišljenja kakve se grozio Jefferson, ali se takve države ne groze naši kandidati – od Kolinde Grabar-Kitarović nadesno – ravnaj’s!
Dapače, oni bi baš takvu državu, i ne vide da svojim shvaćanjem države i društva pripadaju nekoj drugoj epohi, daleko prošloj iza nas, ili nekom drugom sazvježđu u kojem su oni kozmonauti i plove u zrakopraznom prostoru.
Sada je samo pitanje, hoće li birači to znati prepoznati i staviti točku na ”i” toliko priželjkivanih jačih predsjedničkih ovlasti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Demokracija i solidarnost na kušnji
- Glavno pitanje: što da se radi?
- Politika u doba koronavirusa
- Posljedice redukcije javnog zdravstva u doba koronavirusa
- Bešćutna Europa, bešćutna Hrvatska
- Banalnost zla u hrvatskoj verziji
- Hrvatski patriotizam Zorana Milanovića
- Revizionizam i negacionizam u Italiji i hrvatski povijesni nehaj
- Imovina kao mjerilo sposobnosti hrvatskih političara
- Kako vjerovati političarima?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.