Tomislav Šola
U suvremenom društvu se dogodilo nešto groteskno jednostavno i pogubno: kao da bi se nekadašnja literatura koja je podučavala građane seksualnom životu zamijenila s figurae-veneris brošuricama.
I prije virtualnog svijeta, stvarni se pretvorio u svoju derivaciju – u privide bez onih osobina koje su činile karakter stvari i pojava. Sve je, naizgled tu, ali s nedostacima u okusu, ukusu…, u kvalitetama koje smo podrazumijevali. Ili se to kvaliteta povukla na nedostupna mjesta?
Je li postala privilegija povlaštenih ili je doista nema? Koja se realnost računa kao postojeća? Ona privilegirana ili možda i ta nestaje kako nam degradira okoliš.
Ako se ljubav svede na seks, erotika na opscenost, gospodarstvo na profit, burze na kockarnice, banke na tiskare novca, kultura na zabavu, umjetnost na kič, mediji na senzacionalizam, turizam na putovanje, sport na nadmetanje, politika na vlast i podjele… onda je i baština samo roba kojom treba tako upravljati da donese novac, oholu samouvjerenost, aroganciju, netrpeljivost, rasizam, mržnju, strah – bilo što čime se može zaraditi ili vladati.
Baština lako može služiti kontinuiranju ratova, raspirivanju davne mržnje, inspiriranju osvete; može oživjeti prevladane nemire, uvjeravati u suprematizam, izuzetnost, nadređenost… drugima, ali i nadređenost prirodi… – ali svakako neka inkasira novac.
Kao da smo odlučili svemu spustiti vrijednost i definirati sve društvene sustave na nižoj razini, u sveopćoj progresivnoj devalvaciji i kulture i civilizacije.
Da biste društvo gradili morate znati kakvo društvo želite, no, da biste gradili individualno ili koporativno bogatstvo kaos je potrebno prerušiti u ultimativnu demokraciju: libertarijanski pa čak i libertinski raj u kojem sve izgleda moguće a ništa nije kako izgleda
Gubitak kriterija je opći opis globalne nevolje. Nakon post-modernističke, optimističke slobode “sve prolazi”, kad se legitimiziralo jedno posve eklektično (a kasnije smo vidjeli) i efemerno doba, nismo ni znali da će se prijedlog pretvoriti u: “ništa nije važno”.
Kad bismo kulturu htjeli objasniti jednim sinonimom onda bi to bilo: kriterij. Kad bismo muzejima htjeli jednom rečenicom objasniti svrhu onda bi to bilo: muzeji su tu da istražuju, dokumentiraju, zbiraju, čuvaju i održavaju sustav vrijednosti.
Čine to na mnogo načina, a da sablaznimo mogućeg zalutalog čitatelja jer je očekivao “neutralni“ znanstveni tekst, postoje i muzeji koji ne sakupljaju (predmete). Usprkos tromoj konvencionalnoj muzejskoj stvarnosti – nakon prvih lasta prije pola stoljeća, danas imamo i asocijacije takvih muzeja. Zašto ne, kad muzej nije najprije institucija nego neki regularan, uredan, sustavan, odgovoran, znanstveno utemeljen i društveno koristan transfer kolektivnog iskustva.
Naime, pozivi koji traju već 150 godina da se oformi neka profesija i neka znanost koja će se ovim sustavno baviti, još do dan-danas nisu ostvareni.
Zato je i moguće “graditi“ ili možda bolje rečeno razgrađivati svijet u neku posve neobaveznu, manipulacijsku formu, izvjesni “karaoke svijet”, kao carstvo mitomana, managera, mediokriteta i amatera.
U njemu doista bar izgleda da je sve moguće ili da bi bar trebalo biti; ukinuti kriteriji ostavljaju, ne samo kulturu nego i politiku i njeno demokratsko dogovaranje, bez argumenata o kvaliteti.
Nesiguran pojedinac, izgubljen u općem, opasnom kaosu je vjerojatno ideal svakog aspiranta na stvarnu vlast nad “masama”.
Organizirani građani oduvijek su predstavljali idealno, elementarno stanje demokracije. Ali, ne shvaćaju samo društveni idealisti moć samo-organiziranih građana i atraktivnost takve, izravne demokratske akcije. Korporacije su suzile područje društvenog odlučivanja, a političari su u ime nas na to pristali.
Na tako uskom prostoru osiromašene države, političke opcije se mogu jedino natjecati u pronalaženju zamjenskih krivaca, jer se prave ne usude imenovati. Građani osjećaju da su ostavljeni i zato se odlučuju organizirati.
Jedan od načina su spontane udruge. Kao kad se, već po proverbijalnom predlošku, seljaci izloženi nasilju velikaša odluče samo-organizirati.
Vidjelo se, historijski, da su tom zadatku jedva dorasli i profesionalni borci. Dok je većina udruga moralno neosporiva, mnoge su stvorene, izravno ili posredno, kao način da se u bezbroju fragmentiranih akcija potroši društvena energija, kanaliziraju društveni protesti ili do neprepoznatljivosti razlome društveni zahtjevi.
Naime, plemenita ideja organiziranih građana koji se brinu za svoju društvenu zajednicu još nije dobila bolju formu od države blagostanja u kojoj profesije, pa tako i političari, obavljaju posao koji im nalaže njihovo poslanje i za koji su zaduženi.
Od toga su društvenog modela uglavnom ostali samo privatizacijom razlokani ostaci. Na njima dokazivati da taj model društvenog uređenja nije dobar je, naravno, manipulacija.
Tek s pojavom nesputanog neoliberalizma je država doista postala preskupa. Do tada je imala prihode iz cjelokupnih sektora privredne djelatnosti gdje je stjecala prihod. Paradoksalna je i tragična istina da su ti sektori privatizacijom postali lošiji i skuplji.
No, zašto se opet čini da smo se suviše udaljili od muzeja i baštine? Zato jer će osiromašena država, naravno, pristati na sve oblike puzajuće privatizacije, ovoga puta ne nacionalnih željeznica (iako je i to nedopustivo) nego upravo javnog sjećanja kao radne i dugoročne memorije društva.
Kad bismo kulturu htjeli objasniti jednim sinonimom onda bi to bilo: kriterij. Kad bismo muzejima htjeli jednom rečenicom objasniti svrhu onda bi to bilo: muzeji su tu da istražuju, dokumentiraju, zbiraju, čuvaju i održavaju sustav vrijednosti
Netko će reći s pravom da prvo treba sačuvati javno vlasništvo nad vodom i zrakom, ali to smo i ne znajući već dobrano izgubili.
U potpuno privatnom svijetu sve je zaštićeno patentom, a sve što je kupljeno ili može biti kupljeno, podređeno je isključivo interesu vlasnika.
Da je znanje na vrijeme postalo mudrost, a muzeji su mogli u tome pomoći, takav svijet bi bio samo predmet fantazmagoričnih romana. Ne treba zaboraviti da je prije nekoliko godina Italija iskusila pokušaj ministarstva kulture da jedan dio muzeja preda na upravljanje pojedincima ili kompanijama. To ne bi trebalo biti zabranjeno, ali u neoliberalnom kontekstu koncesija je oblik vlasništva s kojim je moguće trgovati, a na puno načina i ucjenjivati barem državnu administraciju i političare, ako već ne i samu zajednicu.
Svijet koji smo gradili imao je politiku kao uređeno posredovanje među suprotstavljenim interesima, demokraciju kao kvalitetu tog procesa, i profesije koje su na sebe objektivno i bez pristranosti preuzimale zadatke iz mijenjajućeg i rastućeg društvenog ugovora.
Kako nam se razgrađuju profesije? Privatizacijom, derogiranjem, ucjenama, amaterizacijom, proizvodnjom neznanja, lošim obrazovanjem, prenaglašavanjem STEM obrazovanja, rušenjem integriteta i važnosti društveno-humanističkih znanosti….
Da biste društvo gradili morate znati kakvo društvo želite, no, da biste gradili individualno ili koporativno bogatstvo kaos je potrebno prerušiti u ultimativnu demokraciju: libertarijanski pa čak i libertinski raj u kojem sve izgleda moguće a ništa nije kako izgleda.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Javna memorija bi trebala biti okosnica razvojne strategije
- Muzeji su tu da nas sačuvaju od bijesa i mržnje
- Živimo u carstvu mitomana, managera, mediokriteta i amatera
- Političarima je kultura ”šminkeraj” ili ”bankomat”
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (11)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (10)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (9)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (8)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (7)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (6)
