Kao i sve ostalo – i moj je ateizam starog kova

Moram priznati da mi je katkad pomalo nelagodno kad me se svrsta u takozvane nove ateiste. Daleko bilo da se stidim njihovog društva, da je prilike, vjerujem da bih se pošteno i ugodno ispričao s ”četvoricom jahača apokalipse“ (još da nije tužne činjenice da je Hitchens prerano završio svoj život).

I ne samo to – mi se u temeljnom stavu o pitanju ateizma potpuno slažemo, teško je u epohi znanosti vidjeti više bilo kakvu epistemološku održivost religije.

Svejedno, ako me baš morate strpati u neku ladicu, više volim da me se svrstava u ateiste staroga kova. I, molim, bez konotacija svojstvenih na ovim prostorima, koje pod ”starim ateizmom” misle na jugokomunističku ideologiju.

Zapravo, pošteno govoreći, ja sebe u svemu svrstavam u staru školu.

Primjerice, kad se izjašnjavam o političkom uvjerenju, velim da sam liberal starog kova. Onaj koji misli da osim slobode postoje vrijednosti istine, pravde i sreće – inače sloboda postaje apstraktna ideja bez realnog sadržaja.

Slično biste moju staromodnost otkrili da pripovjedamo o filmu, glazbi, moralu, automobilima (što je najgore, takav sam još od mladosti).

Svejedno, ako me baš morate strpati u neku ladicu, više volim da me se svrstava u ateiste staroga kova. I, molim, bez konotacija svojstvenih na ovim prostorima, koje pod ”starim ateizmom” misle na jugokomunističku ideologiju

Možda da ipak objasnim što to mene razlikuje od novih ateista – pri čemu moram napomenuti da sam do tog stava došao zajedno s Pavelom Gregorićom u našoj knjizi ”Horizonti ateizma”.

Nama obojici od novoateističkih perjanica prirodno je najbliži Daniel Dennett, jer je, kao i nas dvojica, filozof i to jasnog naturalističkog usmjerenja.

Mene je prilično očarao svojim strpljivim i detaljnim razvijanjem argumentacije u ”Kraju čarolije” i svakako da se bez prigovora slažem s idejom da je religija prirodni fenomen (što je za naturalizam praktički tautologija).

Istina, osobno se ne bih nikada usudio objašnjavati nastanak religije – primjerice, nisam siguran da sve počinje sa šamanima.

Da ne dužim s objašnjenjima (i ne napišem svoju verziju ”Kraja čarolije”), sav problem je u sljedećem: dok je evolucija čovjeka fenomen koji možete promatrati kroz fosilne zapise i analizu genoma, nastanak religije definitivno izmiče takvim analizama.

Ukazuje li, primjerice, lubanja C3 iz Krapine na neki pogrebni obred? Ako da – tko stoji iza to obreda: pojedinac ili zajednica?

Ovo drugo rješenje meni je intuitivno čak i bliže, ali osim svoje nesigurne intuicije nemam uistinu ništa drugo ponuditi. I ne samo ja, nego ni bilo tko drugi.

Isto tako je jasno da se nešto dogodilo s religijom uvođenjem stočarstva, jer se u tim kulturama razvija hijerarhija, što se odražava i na njihove religijske predodžbe.

Ovo sada što pišem nije neka skica moje buduće knjige o nastanku religije nego, zapravo, sve što na tu temu imam reći.

No, Dennett je u suštini upravo ona vrsta filozofa kakvu želim vidjeti i koju mogu uvažavati u 21. stoljeću, dakle, onaj koji svoju filozofsku analizu zasniva na znanstvenoj spoznaji.

Nemam problema ako me tko zbog toga nazovu scijentistom (uopće se ne uzbuđujem oko naziva koje mi bilo tko nadjene). Nije meni nepoznato ono što je kontinentalna filozofija iznjedrila u svojoj dugoj tradiciji; moje distanciranje od, primjerice, Heideggera ne ide u onom smjeru kojim je svojedobno krenuo Gilbert Ryle.

Jednostavno mislim da je hajdegerijanski (i postmoderni) smjer filozofije praktički zašao u ćorsokak, a ono što im najviše stavljam na dušu je da su sebi dopustili izoliranje filozofije od znanosti kao najznačajnijeg diskursa naše epohe.

I dok Heidegger lamentira o tehnici kao našem usudu, ja upravo iz onoga što je dovelo do razvoja tehnike pokušavam što je moguće bolje shvatiti stvarnost.

Ja ne mogu Tillichu ili Barthu, Milbanku ili Girardu reći da govore puke ispraznosti lišene bilo kakvog smisla ili sadržaja. Istina, ozbiljne se teologije odrekla tzv. ”Crkva u Hrvata”, danas više nemaju Šagi-Bunića, Vereša i sličnih, zamijenili su ih Stojićima, Košićima i sličnim šarlatanima

Ali smjerno priznajem da se pritom vraćam u antički obrazac filozofiranja, u kojemu se formira trokut logike (putova spoznaje), fizike (objašnjenja stvarnosti) i etike – pri čemu je svaka stranica tog trokuta jednako ključna.

I zbog toga ne možete završiti samo na znanstvenom objašnjenju, jer etika ne slijedi – niti može slijediti – izravno iz znanosti.

Svojedobno sam i kritizirao Dawkinsa zbog olakog stava prema pitanju pobacivanje djece s teškoćama – i to upravo zbog nedostatka refleksije o prejednostavno uporabljenom pojmu sreće (kao da je ona kakva lako mjerljiva veličina).

Nerijetko zapažam i kako ljudi s izvrsnim prirodnoznanstvenim pedigreom – za kakav bih ja prodao dušu – postanu gotovo djetinje naivni kad progovore o etici ili politici.

I tu mi postaje jasno da je novom ateizmu potrebna ne samo znanost nego i filozofija – baš kao što su mislili ateisti staroga kova, pri čemu mislim prvenstveno na prosvjetitelje i – iznad svega – na jednoga Humea.

Ali postoji još nešto što bih definitivno dodao novom ateizmu, a to je, uz unaprijed danu ispriku svim osjetljivim dušama, dublje poznavanje teologije.

Ne tako davno marksistički ateisti poput Branka Bošnjaka i Ernsta Blocha dali su si truda da dobro prouče kršćansku teologiju prije no što su je temeljito iskritizirali.

Dawkins se bavljenja teologijom olako riješio definirajući je kao znanost o Bogu, a pošto Boga nema – onda nema ni teologije. Tako da se on u suštini obračunava prije svega s američkim kršćanskim fundamentalistima kojima dokazuje da je teorija evolucije istinita.

Da se razumijemo, i takav je smjer sasvim legitiman i jako je dobro kad vrsni biolog ukazuje na zablude koje u svojem religijskom sljepilu brane brojni vjernici i njihovi ideolozi.

Ja sam ipak krenuo drugim smjerom – teoriju evolucije više i ne pokušavam dokazivati, jer je previše dobro potkrijepljena da bi se tu išta imalo ozbiljno raspravljati.

Ljude koji o njoj dvoje samo uputim na ogromnu literaturu; neka se obrazuju i time zauvijek oslobode pseudoznanstvenih ludorija (i osobno sam morao svojedobno prolaziti takav proces, pa znam kako to izgleda).

Naravno da mislim kako znanstvenici trebaju popularizirati znanost, kako je dobro da se uključe i u banalne diskusije poput one o obliku Zemlje, jer sam i dalje prosvjetitelj koji jako polaže na komuniciranje znanstvenih spoznaja širokoj publici.

Ali više me zanimaju implikacije znanstvenih spoznaja i – što je zapravo srž svega ovoga što govorim – dijalog s ozbiljnim teolozima.

Za razliku od drugih ateista, meni je prilično dobro poznato što to teologija naučava, pa joj pridajem i određeno značenje.

Ja ne mogu Tillichu ili Barthu, Milbanku ili Girardu reći da govore puke ispraznosti lišene bilo kakvog smisla ili sadržaja. Istina, ozbiljne se teologije odrekla tzv. ”Crkva u Hrvata”, danas više nemaju Šagi-Bunića, Vereša i sličnih, zamijenili su ih Stojićima, Košićima i sličnim šarlatanima.

Jednostavno mislim da je hajdegerijanski (i postmoderni) smjer filozofije praktički zašao u ćorsokak, a ono što im najviše stavljam na dušu je da su sebi dopustili izoliranje filozofije od znanosti kao najznačajnijeg diskursa naše epohe

Svejedno, nekako smatram da je moj dio ateističke ”misije” dijalog upravo sa svima onima koji teologiju ozbiljno i duboko studiraju. Da i ovdje budem kratak (nadam se, ne i plitak) – svima njima, kao što sam svojedobno istaknuo i u jednom svom javnom predavanju, zamjeram upravo ono što i nešto prije spomenutim filozofima.

Nema angažmana po pitanju suvremene znanosti, ona se jednostavno ili prešućuje (kao kod Milbanka i Bartha) ili ju se smatra nečim što, navodno, nema nikakve veze (pa tako ni proturječja) s vjerom.

To je upravo ona točka oko koje se sve lomi, jer suvremena teologija mora odgovoriti na pitanje ima li više za ponuditi bilo kakav logos ili se misli zaustaviti tek na pukom propagiranju i eventualnom objašnjavanju svog mythosa (što je, čini mi se, nekima sasvim blizak stav). Dodajem svemu još kako je bitno jako dobro upoznati Bibliju (ili svete spise općenito) kako bi ateistička kritika bila istinski utemeljena.

Kad se sve ovo uzme u obzir, postaje makar okvirno jasno kakvom ateizmu ja pripadam. To je onaj koji je više usmjeren upravo ovom kulturološkom podneblju u kojemu će još dugo – htjeli to ili ne htjeli – morati zajedno obitavati i vjerujući i nevjerujući. I vrijeme provoditi i u zajedničkoj izgradnji društva i u, nadam se, ozbiljnim razgovorima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
• Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
• Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
• Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
• Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
• Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
• Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
• Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
• Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
• Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

» Svi tekstovi ovog autora