Jelena Dunato
Zamislite sliku: zarobljeni ste u kafkijanskom ciklusu besmisla. Ujutro se budite bezvoljni, ne radujući se danu u kojem ste prisiljeni ispunjavati komplicirane zadatke koji često prelaze vaše kognitivne sposobnosti ili mogućnost koncentracije.
Vaši nadređeni vas ocjenjuju subjektivno, nepredvidljivo, a o njihovom mišljenju ovisi vaša budućnost. Sustav je u rasulu, vaši su nadređeni nezainteresirani ili čak nestručni, ali od vas se traži da uvijek budete spremni.
Ni vaše slobodno vrijeme nije vaše: drugi upravljaju njime, također nepredvidljivo, zadajući vam zadatke koji gutaju ono malo odmora što vam je ostalo. Gotovo ništa od toga što radite vas ne zanima i nema veze s vašim stvarnim životom. Gledate ljude oko sebe kako se psihički lome.
Ne, ne govorim o položaju radnika u kapitalizmu. Govorim o školi.
***
Nedavno je jedan portal otkrio da se na Njuškalu mogu kupiti testovi koje učitelji u školama daju djeci. Pripremaju ih izdavači udžbenika, a kupuju škole – i to najčešće novcem roditelja (to su oni ”testovi” za koje vas na početku školske godine pitaju novac – ne, ne služe za ponavljanje).
Kad su novinari istražili problem malo dublje, izašlo je na vidjelo da svi od toga peru ruke i prave se blesavi – i škole i Agencija za odgoj i obrazovanje i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Kaos, očaj i varanje – slika hrvatskog školstva u 21. stoljeću.
Kao majka školarke, razumijem te roditelje i suosjećam s njima, iako mislim da je njihov potez glup. Kao osoba koja je pola života provela u formalnom obrazovanju, a drugu polovicu u učenju svega što mi je došlo pod ruku, srce mi se lomi od pomisli da je znanje – i ljubav prema znanju – zadnja rupa na svirali današnjeg školstva.
I neizmjerno me žalosti što se ista pustoš proteže od mog djetinjstva do djetinjstva mog djeteta.
Moje iskustvo s hrvatskim školstvom – osnovnom školom i gimnazijom – je iskustvo pragmatičnog odlikaša. Gurala sam naprijed jer sam znala da mi budućnost o tome ovisi, izvlačila se često na inteligenciju i opće znanje, probila se kroz sustav jer sam bila dovoljno čvrsta (i dovoljno neurotipična) da me ne slomi.
Gimnazija je od mene i mojih kolega napravila neurotične kalkulante – do dana današnjeg mi je fascinantan podatak da smo bili drugi po općem uspjehu i prvi po broju neopravdanih u čitavoj (velikoj) gimnaziji. Pametna djeca koja su shvatila da je neopravdani manje zlo od jedinice.
Tek na fakultetu, kad sam otišla van, u neke druge sustave, shvatila sam koliko učenje može biti lijepo. I da smisao obrazovanja nije kažnjavanje neznanja nego poticanje radoznalosti i širenje interesa.
U međuvremenu je u Hrvatskoj prošlo dvadeset godina, mijenjala se vlast i ministri, propala je famozna reforma školstva, ponavljale su se mantre o smanjenju opterećenosti đaka, o redukciji mora nepotrebnih činjenica, o izbacivanju štrebanja napamet, a nije se zapravo promijenilo ništa.
Moje dijete nije neurotipično kao što sam ja bila i nije naslijedilo moj pragmatični, kalkulantski gen. Pandemija je razbila svaku iluziju kontinuiteta. Dvije godine pred ekranom, s katastrofalnom neprilagođenošću sustava da se suoči i s tehničkim problemima i sa psihičkim problemima djece u izvanrednim okolnostima, rezultirale su rupama u znanju i zaostacima u vještini učenja. Nitko se ne obazire na to.
Udžbenici su i dalje nakrcani nepotrebnim informacijama, loše napisani, loše recenzirani, loše lektorirani, puni kontradiktornih tvrdnji i besmislica. Gradivo je neprilagođeno uzrastu i kognitivnim sposobnostima djece i jedini način da ga savladaju jest da ga bubaju napamet. Gradiva od prethodne godine se nitko ne sjeća, gradivo od prvog polugodišta ne znaju ugraditi i primijeniti na drugo. Kad od riječi do riječi ponove rečenicu iz udžbenika i ja ih pitam: ”Ali što to znači?” sliježu ramenima.
Sustav je i dalje usmjeren na pronalaženje neznanja, a ne na širenje znanja. Umjesto da se učenike potiče da budu radoznali, da istražuju, da uče jedni od drugih, neprekidno ih se testira. Imaju samo jednu priliku da prođu ili padnu – što, naravno, znači da gradivo koje nije naučeno nikada i neće biti naučeno, a gradivo koje jest naučeno, odmah se zaboravlja.
Užasava me pomisao da o jednom testu, jednoj ocjeni može ovisiti čitava budućnost djeteta. Takve situacije, s iznimno visokim ulozima i pritiskom, zapravo samo testiraju sposobnost rješavanja testova, ne i stvarno znanje. Ne uzimaju u obzir okolnosti i psihološke razlike.
I uče djecu principu koji je potpuno i tragično suprotan načinu na koji život funkcionira. Uče ih da je sve gotovo ako padnu, da su promašili svoju šansu. A za život je potrebna čista suprotnost te ideje: treba ustati nakon pada, otresti prašinu i probati ponovo i ponovo.
I zato me nimalo ne čude roditelji koji pokušavaju prevariti sustav, kao što me ne čude ni pritisci na učitelje ni takozvana ”poplava odlikaša”. U sustavu koji ne oprašta greške, u kojem se tenzije dižu do eksplozije, u kojem su već sedmaši svjesni da im jedna jedinica može upropastiti čitavu budućnost, što im drugo preostaje?
A sustav, umjesto da olabavi, da brine o odgoju djece, o njihovom mentalnom zdravlju, o njihovoj dobrobiti, odgovara većim brojem testiranja, postrožavanjem kriterija, povećanjem obujma gradiva.
U takvom sustavu, djeca, preopterećena i nesretna, znaju sve manje i manje. Nevažno im je što su naučili, važno je jedino koju su ocjenu dobili. A od reforme – obećane, najavljene i prijeko potrebne – ni traga ni glasa.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kako sam postala one man band, i autor i promotor i proizvod
- Cijena umjetnosti
- Masovni turizam kojem dugujemo prosperitet treba poboljšati
- Možda drvene brodice dobiju još jednu priliku za život
- U izmišljenim smo svjetovima svi stranci
- Vikendaši ne mogu odlučivati o mjestima u kojima ljetuju
- Umjetna inteligencija umjesto kvalitete stvara isprazno smeće
- Trst je naš
- Besplatni ulošci i menstrualno siromaštvo
- Otoci žive u bipolarnom ritmu na kojeg se teško naviknuti