Kaos u glavama članova Nobelovog komiteta

Globalni kaos se ne iskazuje samo u poremećenim svjetskim odnosima u politici i ekonomiji; on se iskazuje i u poremećaju vrijednosti i kriterija, u preokretanju osnovnih moralnih valera po kojima prosuđujemo ljude, događaje, suvremenost i prošlost.

Jedan od odraza takvog kaosa je i Nobelova nagrada austrijskom književniku Peteru Handkeu, odličnom piscu i pjesniku, ali potpunoj budali kada je riječ o procjeni politike i modernih zbivanja.

Kako inače protumačiti njegov pad u moralni ponor svrstavanja na stranu politike nasilja, agresije, razaranja, kršenja ljudskih prava i čak genocida?

Komitet za dodjelu Nobelove nagrade za mir pokušao je relativizirati taj moralni pad Handkeov objašnjenjem da je izabrao majčinsku, slovensku nasljednu liniju – ”značajan razlog za njegov antinacionalistički mit o njegovom vlastitom balkanskom porijeklu”.

Globalni kaos se ne iskazuje samo u poremećenim svjetskim odnosima u politici i ekonomiji; on se iskazuje i u poremećaju vrijednosti i kriterija, u preokretanju osnovnih moralnih valera po kojima prosuđujemo ljude, događaje, suvremenost i prošlost. Jedan od odraza takvog kaosa je i Nobelova nagrada austrijskom književniku Peteru Handkeu, odličnom piscu i pjesniku, ali potpunoj budali kada je riječ o procjeni politike i modernih zbivanja

Štogod to značilo, smisao je krajnje konfuzan i kontroverzan, kao i Handke sam. Očito to objašnjenje koje ništa ne objašnjava odražava i kaos u glavama članova Nobelovog komiteta.

No problem nije u Handkeu; problem je u samom izvitoperenom, kaotičnom smislu Nobelovih nagrada, od kojih je nagrada za literaturu samo jedan od simptoma.

Dugačka je lista ljudi koji su zavrijedili Nobelovu nagradu za literaturu, ali je nisu dobili, počevši od Lava Tolstoja, a dobili su je takvi likovi kao što je to Winston Churchill za svoje novinarsko-kroničarske radove o Drugom svjetskom ratu 1953. i Bertrand Russell za svoje filozofske oglede – što se teško može nazvati literaturom u onom smislu u kojem se ona podrazumijeva – kao proza, poezija, esejistika, drama…

Moramo se prisjetiti govora Alberta Camusa na banketu povodom dodjele Nobelove nagrade njemu 1957. godine, kada je rekao: ”Po definiciji, pisac se ne smije staviti u službu onih koji stvaraju povijest, on mora biti na strani onih koji je trpe. Inače će ostati sam i lišen svoje umjetnosti. I niti sve vojske tiranije, s milijunima ljudi, neće ga osloboditi od takve izolacije…”.

Toliko o Handkeu i o kaosu u glavama članova Nobelovog komiteta za literaturu.

No kaos vlada i u glavama Nobelovog komiteta za mir, koji se nažalost sastoji od ljudi ”posebnog kova” – političara, članova parlamenata, vlada, lidera međunarodnih organizacija koji nagradu dodjeljuju sebi sličnima – pripadnicima političke kaste.

Tako političari stvaraju imidž ozbiljnosti svoje nazovi profesije, koju je ta nazovi profesija izgubila u svim njezinim reinkarnacijama, od autoritarnih oblika vlasti, preko demokratura do klasičnih liberalnih demokracija koje to više nisu jer se pretvaraju u oligarhije, plutokracije i ohlokracije – vladavinu korumpiranih i klasno solidarnih privilegiranih kasti.

No kaos vlada i u glavama Nobelovog komiteta za mir, koji se nažalost sastoji od ljudi ”posebnog kova” – političara, članova parlamenata, vlada, lidera međunarodnih organizacija, koji nagradu dodjeljuju sebi sličnima – pripadnicima političke kaste

O tome, nažalost, svjedoči Nobelova nagrada za mir. I ove godine ju je dobio jedan političar – Abiy Ahmed Ali, premijer Etiopije, za ”napore u ostvarenju mira i međunarodne suradnje, a posebno za njegovu odlučujuću inicijativu za rješenje graničnog sukoba sa susjednom Eritrejom”.

A kako je za mir potrebno dvoje, logično bi bilo da je i druga strana, suprotna Ahmedu Aliju, dobila dio nagrade – ali se srećom to nije dogodilo, jer tu drugu stranu predstavlja predsjednik Eritreje Isaias Aferwerki, diktator više puta optužen za kršenje osnovnih ljudskih prava svojih podanika.

A takve je binarne nagrade Nobelov komitet već dodjeljivao: na primjer 1994. Jaseru Arafatu na jednoj strani, a Šimonu Peresu i Yitzhaku Rabinu na drugoj, za ”napore u stvaranju mira na Bliskom istoku” – do čega nije nikad ni došlo.

A usput, sva su trojica u svojoj mladosti, pa i zrelosti, pribjegavala terorističkim metodama političke borbe, za koje nema opravdanja ni u nacionalno-oslobodilačkim ratovima.

Slično su nagradu pobrali 1978. i Anwar al-Sadat i Menachem Begin, obojica sa sličnim grijesima ratobornosti i terorizma u mladosti. A 1973. su je dobili Henry Kissinger i Le Duc To za mir postignut nakon rata koji su obojica poticali, jedan na strani agresora, a drugi s izgovorom obrane i ujedinjenja zemlje pod komunizmom!

I američki predsjednik Barack Obama Nobelovu nagradu za mir dobio je 2009. za ”izvanredne napore u jačanju međunarodne diplomacije i suradnje među narodima”, i to na početku mandata, više kao čestitku nego kao nagradu za nešto doista i ostvareno.

U čemu je problem? Svi ti politički lideri dobro su plaćeni za posao koji obavljaju i u njihovom opisu radnog mjesta trebao bi stajati cilj da svojim narodima osiguraju mir i blagostanje, jer su za to izabrani, postavljeni ili pak samoproglašeni. A mir i sigurnost ljudi, kao i blagostanje onih koje predstavljaju trebao bi im biti glavna nagrada, ispunjenje njihovih životnih misija.

U čemu je problem? Svi ti politički lideri dobro su plaćeni za posao koji obavljaju i u njihovom opisu radnog mjesta trebao bi stajati cilj da svojim narodima osiguraju mir i blagostanje, jer su za to izabrani, postavljeni ili pak samoproglašeni. A mir i sigurnost ljudi, kao i blagostanje onih koje predstavljaju, trebao bi im biti glavna nagrada, ispunjenje njihovih životnih misija

A ovako, stvar je postavljena naopako: ne samo da su neki od njih plaćeni i preplaćeni za posao koji obavljaju, nego ih se nagrađuje za prekidanje ratova koje su sami započeli.

Utoliko je besmisleno i nagrađivanje međunarodnih organizacija, kao što je bilo ono Ujedinjenih nacija 2001. i Europske unije 2012. za njihov doprinos miru, jer su one osnovane baš zbog toga da se bore za ostvarenje mira.

Na taj način prikraćeni su oni koji su podnijeli ogromne žrtve za mir i ljudska prava, koji su u manjini u odnosu na političare i njihovu kastu koja konflikte započinje i onda se nagrađuje za njihov završetak, kao u onoj nekadašnjoj pjesmici s jugoslavenske televizije: ”Sami sebe zaplićemo, sami sebe otplićemo”.

A kada sam 2012. u jednom tekstu prigovorio što je Nobelovu nagradu za mir dobila Europska unija koja je zbog mira i osnovana, kao hrvatski ambasador u Rimu dobio sam od svojih pretpostavljenih, ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i tadašnjeg premijera Zorana Milanovića, zabranu da o tome dalje pišem, čak štoviše da uopće pišem i da izlazim u javnost, a portal na kojem sam to objavio otkazao mi je daljnju suradnju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Hrvatski patriotizam Zorana Milanovića
• Revizionizam i negacionizam u Italiji i hrvatski povijesni nehaj
• Imovina kao mjerilo sposobnosti hrvatskih političara
• Kako vjerovati političarima?
• Kako da Milanović vrati dignitet predsjedniku Republike
• Budućeg predsjednika birati u parlamentu ili ne?
• Raspad klijentelističko-koruptivne Hrvatske
• Izbori koji nisu ni slobodni, niti pošteni
• Sraz građanske i podaničke Hrvatske
• Kandidati za predsjednika teže diktatorskim ovlastima

» Svi tekstovi ovog autora