“Ova zgrada simbolizira ono najbolje što ujedinjena Europa može zajedničkim snagama postići. Mnogi su neumorno radili da bi postala stvarnost. Ona je zaštitni znak Frankfurta i novi dom Europske središnje banke, u kojem ćemo provoditi svoju zadaću”, rekao je u srijedu, 18. ožujka, na svečanosti otvorenja ESB-a njezin čelnik Mario Draghi.
A pod prozorom rat. Bejrut! Ni manje, ni više nego dvadesetak tisuća, uglavnom mladih demonstranata iz čitave Europe poručuje Draghiju: Kapitalizam ubija! On, Draghi, poput rastrošne Marie Antoinette, europskog sinonima za rasipništvo i bešćutnost, ispija šampanjac za useljenje u 185 metara visok simbol financijske prijestolnice Europe. Simbol koji je taj dan svečanosti preseljenja, usprkos ružnim asocijacijama na konc-logore, bio ograđen barikadama omotanim bodljikavom žicom.
Draghi, poput rastrošne Marie Antoinette, europskog sinonima za rasipništvo i bešćutnost, ispija šampanjac za useljenje u 185 metara visok simbol financijske prijestolnice Europe. Simbol koji je taj dan svečanosti preseljenja, usprkos ružnim asocijacijama na konc-logore, bio ograđen barikadama omotanim bodljikavom žicom
Deset tisuća policajaca na zemlji i u zraku čuvalo je Draghijevo carstvo i grad. No, frankfurtske ulice su u srijedu svejedno gorjele, ne samo zbog zapaljenih guma i baklji bačenih na policijske automobile. Crvenjele su se i od nagomilanog bijesa nove generacije mladih Europljana.
Djevojaka i mladića koji su protestirajući željeli ukazati na notornu nelogičnost i licemjernost sustava, koji od najsiromašnijih članica traži dosljednu i rigoroznu štednju, reforme, poreze, a istovremeno u maniri francuskih krajeva pred revoluciju novac nemilice rasipa gradeći simbole financijske moći, poput ovog dizajnerskog mastodonta na obalama Majne, u koji je utučeno čak milijardu i trista milijuna eura.
Zbilja, s visina od 185 metara, s kojih opijeni šampanjcem gledaju čelnici Međunarodnoga monetarnog fonda, Europske komisije i Europske središnje banke, oni što satima kopaju po kantama za smeće ne bi li preživjeli, u Grčkoj, Portugalu, Italiji ili kod nas, svejedno, tek su crne točkice na asfaltu očito nimalo vrijedne pažnje velike Trojke.
E, protiv takvih i svijeta koji simboliziraju oni i njihovi, ne samo frankfurtski stakleni tornjevi, pobunila se mladost Europe okupljena u pokret Blockupay.
I premda će sad, post festum, svi o toj mladosti govoriti kao o destruktivnim vandalima koji razbijaju izloge, pale policijske automobile i ozljeđuju kamenjem vatrogasce i policajce, kao o anarhistima koji znaju što neće, ali nikako da artikuliraju što hoće, ja ih doživljavam kao krajnje pozitivce. Pogotovo njemačke ogranke, čiji članovi, usprkos tome što žive bolje od većine svoje generacije u drugim europskim zemljama, nisu izgubili osjećaj solidarnosti.
U Frankfurt su, naime, na demonstracije stigli predstavnici čak devedeset ljevičarskih i anarhističkih organizacija iz četrdesetak europskih gradova. Bilo ih je iz Španjolske, Grčke, Portugala, Francuske, Italije, no najviše ih je, logično, pristiglo iz ostatka Njemačke. Prema nekim analizama samo je iz Berlina došlo gotovo tisuću ljudi na poziv frankfurtskog ogranka, članova Attacka, Die Linke ili pak radničkog sindikata Verdi koji broji preko dva milijuna članova.
Mene veseli i najmanja pukotina koju ovakvi, lijevo orijentirani pokreti mogu načiniti na, čini se, kapitalom blindiranom zidu neoliberalnog sustava koji je diljem svijeta, sad i dobre stare Europe, unesrećio milijune i milijune ljudi uskrativši im budućnost
Naravno, da jednodnevni frankfurtski prosvjed iza bodljikave žice ništa bitno neće i ne može promijeniti. No, mene veseli i najmanja pukotina koju ovakvi, lijevo orijentirani pokreti mogu načiniti na, čini se, kapitalom blindiranom zidu neoliberalnog sustava koji je diljem svijeta, sad i dobre stare Europe, unesrećio milijune i milijune ljudi uskrativši im budućnost.
Ne mogu si pomoći, veseli me ta rupa, ta škuja kroz koju, zahvaljujući upravo toj prošlošću neopterećenoj mladosti, nazirem (možda naivno kao i mnogo puta dosad) zraku alternative, tračak ekonomske ili i one političke drugačijosti.
Neću lagati, srce mi je zaigralo i kad sam na različitim transparentima ugledala petokraku, u nas proskribiranu, zvijezdu.
Ljudi, ipak je to Frankfurt – grad koji je diljem planete proslavio Frankfurtsku školu Marcusea, Fromma…
Na časak, da li zbog zvijezde ili Frankfurtske škole, promjene nabolje učinile su mi se mogućima, ali me je u realnost ubrzo vratila vijest s Pantovčaka. Predsjednica za koju kućanske poslove obavlja suprug Jakov zaželjela se proljetnoga čišćenja i iz Predsjedničkih dvora je izbacila Tita.
Vratila ga korijenima. U Zagorje je poslala i bistu i sve što bi ju moglo podsjećati na nekadašnjeg povremenog stanara vile protiv koje je toliko rogobarila u kampanji.
Vila joj, dakako, ne smeta, kao ni činjenica da je šezdesetih godina prošlog stoljeća bila građena upravo za Maršala. Samo joj Tito nije potaman. Podsjeća ju valjda na razdoblje kad su radnici dobivali stanove i plaće.
Draže joj je da hrvatskim radnicima u čistim vrećicama okačenim o kontejner ostavlja ostatke Jakovljevog i svog obroka?
Njezini, HDZ, oteo je radnicima tvornice i podijelio ih ili za kunu prodao istomišljenicima, a ona eto želi onim starijima uzeti i sjećanja na vremena kad nisu demonstracijama vraćali dostojanstvo.
Poškropila je Titovu vilu svetom vodicom i odmah u srijedu u njegov nekadašnji zagrebački dom pozvala kardinala Bozanića da se pohvali, izvijesti ga o deložaciji mrskog diktatora i s njim na brzinu dogovori kako da o državnom trošku (nije nam dosta izdvajanja za Vatikanske ugovore) dovede, opet na naš račun, i ovog papu u Hrvatsku
Poškropila je Titovu vilu svetom vodicom i odmah u srijedu u njegov nekadašnji zagrebački dom pozvala kardinala Bozanića da se pohvali, izvijesti ga o deložaciji mrskog diktatora i s njim na brzinu dogovori kako da o državnom trošku (nije nam dosta izdvajanja za Vatikanske ugovore) dovede, opet na naš račun, i ovog papu u Hrvatsku.
Još ako Sveti Otac svetim proglasi kardinala Stepinca svetim u Zagrebu, osigurala si je i drugi mandat, misli, a mi s njom i njezinima redovit obrok okačen o kontejner.
U pravu su ona djeca s frankfurtskih ulica. Kapitalizam ubija!
U našem slučaju i u pojam.
Zar je Kolinda na brežuljcima Pantovčaka poškropljenog svetom vodicom hercegovačkog franjevca odista najbolje što smo zajednički mogli postići?
Što velite? Možda se ipak kroz neku škuju probije Blockupy Croatia!
Još tekstova ovog autora:
- Zlatko majka i Marija revolucionarka
- Sloboda s potpisom Bujanca
- Nasilan sam, dakle postojim?
- Virus geografiju ne priznaje
- Taj vrli novi virus
- Imamo Hrvatsku!
- Njihov i naš nacionalizam – dva brata uboga
- Fendi tjera statusnu tjeskobu
- Kad ne vidiš dalje od novčanika
- Pupi neće biti kriv za sve?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.