Kardinal Bozanić ne vidi katedralu hrvatske kulture – Bibliju

Na zagrebačkom Kaptolu, ispred franjevačkog samostana, prije šest godina podignut je jedan mali spomenik. Povod je bila dijamantna obljetnica svećeničkog ređenja fra Bonaventure Dude. Taj veliki čovjek, znanstvenik i redovnik, kao vjeran sin svetog Franje Asiškog u vjeri, pjesništvu i skromnosti, sigurno ne bi dao da mu se živom, pred vlastitim samostanom podigne spomenik.

Naime, skulptura Ante Jurkića prikazuje rastvorenu knjigu, na čijoj je stranici ispisan stih Psalma 119: “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi”. To je spomenik Bibliji. I to ne bilo kojoj i svakoj, nego Zagrebačkoj Bibliji.

Prije točno pola stoljeća zamišljen je i pokrenut taj veliki projekt, a dogodine će valjati proslaviti i zlatni jubilej njegova završetka i objavljivanja Zagrebačke Biblije.

Poput uzbudljivog romana čita se diplomski rad Katice Knezović o nastanku Zagrebačke Biblije, nastao upravo pod mentorstvom fra Bonaventure Dude na KBF-u. Neka njegov sažetak objasni onima koji to ne znaju što je Zagrebačka Biblija:

Zagrebačka Biblija tek je jedna od katedrala hrvatske kulture koje sa svog prozora ne vidi nadbiskup Bozanić (…) Zašto i dokle više, gospodine kardinale?  

“Iako Biblija u Hrvata ima svoju dugu, gotovo tisućljetnu povijest, osobito mjesto u tom povijesnom slijedu pripada 1968. godini kada je društveni izdavač u tadašnjem komunističkom sustavu objelodanio hrvatski prijevod Biblije načinjen iz originala, prema uzoru na La Bible de Jérusalem.

Bibliju su preveli u suradnji bibličari i književnici, što nije bila novina u svijetu, ali jest u nas. Za manje od godinu dana, skupina od dvadesetak prevoditelja prevela je Bibliju na hrvatski jezik, što je bio četvrti cjeloviti prijevod Biblije u Hrvata, ali prvi tiskan u Hrvatskoj, u Zagrebu, zbog čega je vole zvati Zagrebačka Biblija.”

Bio je to, dakle, ogromni pothvat nastao u do tada nezamislivoj izravnoj suradnji Crkve i “društvenog sektora”, odnosno tadašnje socijalističke države.

Da se razumijemo, nije rad Katice Knezović pohvala otvorenosti i demokratičnosti tadašnjeg režima, ali je vjeran i pošten prikaz nastanka jednog, po mnogočemu, čudesnog djela u klimi koja ipak značajno odudara od slike nesavitljive, krute, totalitarističke diktature usmjerene protiv svega hrvatskog i katoličkog.

U to vrijeme, kako ga opisuje Katica Knezović, “Crkva u Hrvata širi prostor slobode i zadobiva sve veće simpatije društvenih struktura, koliko god su još jaki pritisci i sužavanja slobode djelovanje sa strane vladajućeg socijalističkog sustava”. O tome govori i citat Tomislava Ladana, jednog od sudionika pothvata, koji izdavanje Biblije dovodi i u vezu s Deklaracijom o hrvatskom jeziku.

Kada bi se o Zagrebačkoj Bibliji snimao film, prvi glavni lik i idejni pokretač čitavog projekta bio bi Ivo Košutić, tadašnji direktor izdavačkog poduzeća Stvarnost. On je o Bibliji razmišljao u prvom redu kao o komercijalno isplativom, za tvrtku spasonosnom projektu. Bio je, prema citatu u radu Katice Knezović, “spreman tiskati i molitvenike samo da svojim radnicima dadne kruha”.

Da se razumijemo, nije rad Katice Knezović pohvala otvorenosti i demokratičnosti tadašnjeg režima, ali je vjeran i pošten prikaz nastanka jednog, po mnogočemu, čudesnog djela u klimi koja ipak značajno odudara od slike nesavitljive, krute, totalitarističke diktature usmjerene protiv svega hrvatskog i katoličkog

Kao Košutićev prijatelj i suradnik te literarni autoritet s partizanskim zaleđem, posla glavnog urednika projekta, sa strane Stvarnosti, prihvatio se Jure Kaštelan. S one teološko-crkvene strane, to je bio fra Bonaventura Duda.

I jedna i druga strana za tu je suradnju trebala, dakako, dobiti pristanak i dopuštenje svojih šefova. Tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu bio je dovoljan jedan razgovor s Dudom da udijeli svoj blagoslov, uz točno određene uvjete.

Ivan Košutić, pak, imao je još delikatniji zadatak da ispita kod nadležnih vlasti kakvo je njihovo mišljenje o nakani Stvarnosti da tiska Bibliju. U tu je svrhu obavio vrlo zanimljiv razgovor s Vladimirom Bakarićem, “koji mu je dao naslutiti kakvu-takvu podršku rekavši mu da će biti jedan od prvih kupaca Biblije”.

Ovdje Katica Knezović, iz jednog članka samog Košutića, citira i sljedeći dijalog između poduzetnog izdavača i najmoćnijeg Hrvata u Partiji i državi, nakon Tita, naravno.

Košutić: “Znači li to i zaštitu ako dođe do kakvih poteškoća?”

Bakarić: “Vi ste direktor. Imate redakciju, organe upravljanja, izdavački savjet… Ako sami ne možete ocijeniti što vam je raditi, besmisleno je da se zovete izdavačkim poduzećem.”

Uglavnom, do poteškoća nije došlo i na posao oko Biblije, koji će biti završen u godinu dana, okupila se impozantna ekipa svećenika, teologa, lingvista, prevoditelja, pjesnika, u do tada neviđenom primjeru suradnje Katoličke crkve i “društvenog sektora” u socijalističkoj Jugoslaviji.

Pod vodstvom glavnih urednika Dude i Kaštelana i osobito velik urednički doprinos Josipa Tabaka, kao glavnog lektora i stilista te franjevca Jerka Fućaka kao teologa-bibličara, okupio se čitav jedan, kako sam ga već jednom nazvao, književnički, lingvistički i teološki Olimp: Olinko Delorko, Ivan Golub, Tomislav Ladan, Nikola Miličević, Celestin Tomić, Zvonimir Mrkonjić, Nikola Šop i mnogi drugi.

A takve su hrvatske katedrale, koje smo baštinili iz druge polovice 20. stoljeća, podizane i bez Crkve. Sve se lijepo vide s tornjeva zagrebačke katedrale, a možda i s visokih prozora nadbiskupske palače: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Nacionalna i sveučilišna knjižnica kao i čitav veliki kompleks HRT-a, ondašnje Radiotelevizije Zagreb koja je u ono vrijeme, uz sve ostalo, bila i  živa tvornica vrijednih kulturnih sadržaja također neprolazne vrijednosti

I tako je Crkva dobila toliko joj nužno potreban novi temelj vjerničkog i duhovnog života, a hrvatska kultura spomenik neprolazne vrijednosti, jednu čitavu nevidljivu literarnu katedralu.

A takve su hrvatske katedrale, koje smo baštinili iz druge polovice 20. stoljeća, podizane i bez Crkve. Sve se lijepo vide s tornjeva zagrebačke katedrale, a možda i s visokih prozora nadbiskupske palače: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Nacionalna i sveučilišna knjižnica kao i čitav veliki kompleks HRT-a, ondašnje Radiotelevizije Zagreb koja je u ono vrijeme, uz sve ostalo, bila i  živa tvornica vrijednih kulturnih sadržaja također neprolazne vrijednosti.

Ovo podsjećanje na Zagrebačku Bibliju samo je dodatak katalogu hrvatskih kulturnih institucija i postignuća koje je kardinalu Bozaniću ispisala Snježana Banović na portalu Forum.tm.

Povod je još jedna zloupotreba propovjedaonice za zaslijepljeno, nacionalistički tendenciozno i politikantski lažljivo etiketiranje prošle države kao režima koji se “korjenito suprotstavljao hrvatskoj kulturi” zatirući svaki trag hrvatskog identiteta, samosvijesti i državnosti.

Zašto i dokle više, gospodine kardinale?

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Andrej Plenković i HNK Zagreb
• Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
• Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
• “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
• Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
• Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
• Utrka milijardera u svemiru
• Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
• Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
• Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a

» Svi tekstovi ovog autora