Ana i Otto Raffai
U utorak 5. listopada u Francuskoj su objavljeni rezultati studije koju je nezavisna komisija na zahtjev Biskupske konferencije Francuske provodila zadnje tri godine, od 2018. Radi se o istraživanju seksualnih zločina nad djecom, o pedokriminalitetu u Katoličkoj Crkvi u Francuskoj.
Ovo na žalost nije prva ni posljednja vijest o pedofiliji, seksualnom zlostavljanju žena, zloupotrebi povjerenja i moći u našoj Crkvi.
Brojke su grozne, u sedamdeset godina (razdoblje koje istraživanje obuhvaća od 1950. do danas) seksualno je zlostavljano (silovano) 330.000 osoba od 3.000 svećenika. I ne, ne radi se o pojedinim slučajevima, radi se o grešci u sistemu. Radi se o sistemski podržanom nasilju.
Ako je tako, ako se još zovemo katolicima, a naš institucionalni sistem je podržavao (na žalost nismo sigurno da još ne podržava) seksualno nasilje, onda smo svi mi katolici za to nasilje krivi.
Ne možemo tek tako skinuti sa sebe ljagu, okaljani smo jer smo udovi te Crkve koja je šutjela (francuski mediji pišu o katoličkoj omerti), čiji su svećenici i biskupi prikrivali počinitelje, koja je bila gluha i neosjetljiva prema žrtvama. A koja je rado sebe vidjela kao moralni autoritet da drži slovo ženama na području ne samo seksualnosti nego i svega drugog.
Što znači krivi, a ne samo odgovorni?
Na težinu zločina valja odgovoriti težinom suosjećanja. Nije dovoljno da smo informirani i da smo shvatili. Potrebno je na sebe uzeti teret, koji je samo relativno sličan teretu koji nose žrtve i nositi ga ne samo mišlju, nego i riječju, djelom i aktivizmom, nečim što je suprotno od propusta, pasivnosti.
Zar ste slijepi na diskriminacije prema homoseksualcima svi vi katolici, ne samo klerici, zar ne vidite kako drugima zagorčavate život, a među sobom nemate snage prevenirati seksualne zločine?
Ove četiri riječi izgovaramo svaki put na početku liturgije ispovijedajući svoj propust/grijeh ”mišlju, riječju, djelom i propustom”.
Krivnja ovdje znači da smo prestravljeni saznanjem o zločinu, da njegova težina preplavljuje nas, našu sposobnost poimanja i osjećanja. Najradije bismo od svega pobjegli, ali ne smijemo jer smo svjesni da je najbolje što je naša Crkva mogla učiniti upravo javno procesuirati pedokriminalitet.
Studija čije rezultate je francuska i europska javnost saznala prvi je korak u tom procesuiranju. Od tog koraka ne smijemo odustati, povući potez natrag, ne smijemo pobjeći.
Krivnja znači da smo spremni, suočeni sa zločinom, nositi teret krivnje, platiti kaznu (i novčanu, ali ne samo novčanu) i raditi na iscjeljenju. Tu nam treba itekako mnogo snage. Tako vjerujemo da je Bog s nama.
Nosimo li teret, to će se vidjeti po tome kako reagiramo na nove vijesti o novim seksualnim zločinima oko nas. Ne samo u Crkvi, na žalost imamo priliku testirati svoju senzibiliziranost na seksualno zlostavljanje u svojoj svakodnevnici.
Jesmo li čitali, na primjer, aktualnu vijest o dvjema ženama u Zagrebu, koje je silovatelj po izricanju zaslužene kazne od deset godina ispratio prijetnjom da će ih nakon odsluženja kazne naći i ubiti?
Je li to naš problem da se optuženi ne osjeća krivim za silovanje već samo za nekoliko šamara jednoj od njih i njenom bolesnom djetetu. Dok valjda smatra da je najnormalnije da ima seks s njima kada i koliko on želi.
Ima li među nama katolicima svećenik (jer homilija samo njemu pripada pa se njima i obraćamo) koji će jednom održati propovijed u kojoj jasno ukazuje na grijeh seksualnog zlostavljanja?
”Vi ste sramota čovječanstva”. Ovim riječima se žrtva seksualnog predatorstva obratila svim klericima pedofilima. I točno je, oni su sramota tim više što su dio struktura jedne Crkve koja nema legitimitet ako ne brani humanost čovječanstva.
Ako se nadamo da cijela naša Crkva neće biti sramota čovječanstva, onda nam treba više od moraliziranja njenih službenika i pobožnog sklapanja ruku onih koji se njihovom moraliziranju podvrgavaju. Onda nam treba teologija koja svoju strukturu nosi iz teologije nakon Auschwitza.
Pedokriminalitet u Crkvi je zločin, a način kako ga teološki vrednovati, ne zaboraviti, ili još gore da nam ne pada na pamet opravdavati ga, možemo naučiti od teologije koja se razvija iz očaja kršćana nad zločinom holokausta, po jednom od koncentracijskih logora nazvana i teologija nakon Auschwitza.
Jedan od autora ove teologije je politički teolog Johann Baptist Metz koji je izjavio: ”Čuvajte se ljudi čija je teologija poslije Auschwitza ostala nepromijenjena”.
Isto možemo reći danas o sebi, katolicima i ovdje u Hrvatskoj i širom svijeta: čuvajte se ljudi koji ignoriraju pedokriminalitet u vlastitoj Crkvi. To znači, mijenjajmo se, ne polako, nego radikalno.
Teologija nakon Auschwitza se suočava sa zločinom i postavlja pitanje kakav je Bog u kojeg vjerujemo?
Za Dorothee Sölle to znači: na nov način postaviti pitanje o smislu govora o Bogu, o našem identitetu, o tome tko je taj Krist, kojeg nasljedujemo, koja je to snaga koja nam je obećana vjerom u Krista? Sve to izraženo je provokativnom rečenicom ”Bog je nakon Auschwitza mrtav”.
Krivnja znači da smo spremni, suočeni sa zločinom, nositi teret krivnje, platiti kaznu (i novčanu, ali ne samo novčanu) i raditi na iscjeljenju. Tu nam treba itekako mnogo snage. Tako vjerujemo da je Bog s nama
Danas trebamo i javno o tome govoriti, koji su to mehanizmi koji su uspjeli Boga pretvoriti u oružje smrti za toliko žrtava seksualnog zlostavljanja? Kako sadašnje strukture moći opravdavaju, podržavaju takvo nasilje?
Što znači svećenstvo danas, koji svi oblici moći u Crkvi su klerikalna patologija, a ne soteriologija Kristove moći? Što vam smetaju žene, vama koji odlučujete u Crkvi te nosite veći dio ne samo odgovornosti nego i krivnje?
Zar ste slijepi na diskriminacije prema homoseksualcima svi vi katolici, ne samo klerici, zar ne vidite kako drugima zagorčavate život, a među sobom nemate snage prevenirati seksualne zločine?
Mi smo vjernici upravo stoga što vjerujemo da postoji izlaz. On nije u prešućivanju i skrivanju ”prljavog veša” od očiju javnosti nego u katarzi.
Pomoć u katarzi je transparentnost. Pomoć u katarzi je nenasilje pojedinaca i zajednice koji ne nameću drugima svoje vrijednosti nego ih žive. Tako ih žive da se onda i drugi pitaju što je u toj vašoj vjeri vrijedno i za nas.
Katarza započinje ispovijedanjem grijeha.
Sram je dobar, ali pokajanje je ono što traži pedokriminalitet u Crkvi. Pokajanje koje sobom povlači i materijalne čine, ne kao isplatu za zločin, nego kao znak da smo ozbiljno shvatili zločin i da se grijeh pedofilije i seksualnog zlostavljanja žena u Crkvi više neće ponoviti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Što nakon Praga? U Rimu će biti još napornije
- Feminizam je za sve – fundamentalizam ni za koga
- Iranska instrumentalizacija vjere u borbi za očuvanje vlasti
- Tko to smije ne mrziti Putina?
- Sinodalni put – jer drugog puta nema
- Ne gledaj mi noge – pogledaj me u oči
- Deveti tjedni IZBJEGLICAma! – prilika za popravni ispit
- Sve su puške tuđe – sve su žrtve moje
- Mogli bismo raspraviti o ljubavi prema neprijatelju
- Ukrajinska kriza je praćenje proizvodnje rata uživo
