Katoličke udruge i politika ili kako danas biti hrabar kao većina

”Ja sam uvjereni katolik i želim živjeti u državi u kojoj kao katolik mogu živjeti bez ograničenja. Ali ne želim živjeti u državi koja propisuje/određuje svim građanima da žive kao katolici. U tome je velika razlika”, kazao je Elmar Block, europski poslanik CDU-a (kršćanskih demokrata) na tribini u Europskom kongresu u Paderbornu.

U javnim diskusijama i polemikama o katoličkom identitetu u političkom djelovanju, pa i u propovijedima kod nas u Hrvatskoj, kao da takva jasna razlika nije poznata.

Vrijednim smatramo javno izražen kritički stav katolika prema fundamentalističkim tendencijama u svojoj zajednici, kao što sami kažu ”katolibanskom” stilu vođenja politike.

Mislimo ovdje na zakladu koja je odlučila usmjeriti svoja financijska sredstva prema inicijativama mladih ljudi koje će biti nepolitičke, okrenute evangelizaciji i molitvi.

”Više puta će ih u nekim prilikama sam kršćanski životni nazor prikloniti nekom određenom rješenju. A ipak će drugi vjernici, vođeni ne manjom iskrenošću kao što se to češće i opravdano događa, drukčije suditi o istoj stvari”

No između tog povlačenja iz politike i katolibanskog/populističkog političkog stila postoji i treći put: to je put vjernika, u našem primjeru katolika koji znaju da ”država ne postoji kako bi zastupala pozicije pojedinih vjerskih zajednica u politici” (E. Block).

Je li jasno iz naših javnih diskusija da su to stavovi socijalnog nauka Katoličke crkve?

On se oprostio od napasti da klerikalne političke ambicije prošverca preko vjernika katolika, aktivnih u političkim strankama, koji bi djelovali kao produžena ruka klerika (usp. katolička akcija u prvoj polovici 20. st.). Klericima inače prema crkvenom pravu nije dopušteno da se aktivno bave političkim djelovanjem (u tijelima izvršne vlasti). A laici su pozvani da ne budu laici u smislu neznalica o svojoj vjeri.

Zahvaljujući neumornom radu koncilskih teologa oko Kršćanske sadašnjosti, možemo na hrvatskom čitati dokumente II. vatikanskog sabora u kojima jasno stoji da: ”…od svećenika pak neka laici očekuju svjetlo i duhovnu snagu. No neka ne misle da su njihovi pastiri uvijek tako stručni da na svako pa i teško pitanje što iskrsne imaju već gotovo konkretno rješenje ili da su oni upravo za to poslani. Neka radije sami, prosvijetljeni kršćanskom mudrošću i s poštovanjem uvažavajući naučavanje Učiteljstva, preuzmu svoju dogovornost.”(GS, 43)

U tom smjeru vidimo put prema oslobađanja našeg javnog prostora od katolibanskog problema.

Pomagalo na tom putu, ako se kao katolici vodimo katoličkim smjernicama, jer: ”Više puta će ih u nekim prilikama sam kršćanski životni nazor prikloniti nekom određenom rješenju. A ipak će drugi vjernici, vođeni ne manjom iskrenošću kao što se to češće i opravdano događa, drukčije suditi o istoj stvari” (GS 43).

Razlike koje se ovdje afirmiraju odnose se na različite političke odluke.

U javnosti RH sukobi u kojima su ulogu igrali vjerski/katolički identitet sukobljenih strana, kao što su ratifikacija Konvencije protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja ili novija rasprava o reviziji Vatikanskih ugovora, a bit će tako i s debatom oko pobačaja, jedan dio javnosti percipira tako da katolički moral poistovjećuje s jednom političkom odlukom.

Drugi dio javnosti (u kojoj su također zastupljeni katolici) misli drugačije, te političke odluke donosi na temelju racionalnih argumenata koji nisu identični nego kompatibilni s naukom Crkve.

Na ove potonje oni prvi sumnjičavo gledaju.

”Ja sam uvjereni katolik i želim živjeti u državi u kojoj kao katolik mogu živjeti bez ograničenja. Ali ne želim živjeti u državi koja propisuje/određuje svim građanima da žive kao katolici. U tome je velika razlika”

Jesu li oni još katolici ili im se odriče katolički identitet?

Čini se da nisu čitali ni citirani tekst enciklike Gaudium et spes ni kanonsko pravo koje kaže: ”Vjernici laici imaju pravo da im se u stvarima zemaljske države prizna ona sloboda koja pripada svim građanima; ipak, kad se služe tom slobodom, neka se brinu da svoje djelovanje prožmu evanđeoskim duhom i da budu pozorni na nauk koji izlaže crkveno učiteljstvo, čuvajući se ipak da u otvorenim pitanjima ne iznose svoje mišljenje kao nauk Crkve” (CIC 227).

Kako mi u Hrvatskoj možemo doći do ovih razina svijesti kako bi naša politička praksa bila obilježena katolicima koji svjedoče, ali ne nameću svoj svjetonazor cijelom društvu?

Po našem mišljenju nije odgovor u povlačenju katoličkih udruga u svijet izvan politike, nego u razvoju članova katoličkih udruga u miroljubivoj, dijaloškoj komunikaciji.

Što to znači najbolje se vidi kada dijalog nedostaje, kada nema slušanja drugoga, kada se druga strana, kao recimo u raspravi o Vatikanskim ugovorima, obezvređuje, a njihov dokument smatra nevažnim (”Otvoreno”, HTV1, 6. veljače 2019.) ili kada se samo brani svoja pozicija i ne vidi ništa vrijedno u onoj drugoj.

A dijaloški stav prepoznajemo kada druga strana ravnopravno može postojati u društvu umjesto da se komunicira tako kao da bi bilo najbolje da ne postoji.

Oslanjajući se na misli biskupa Petra Palića kako katolici trebaju biti hrabriji u javnom svjedočenju svoje vjere, smatramo da treba podržavati katoličke udruge u tome da se njeni članovi ohrabruju na paresiju, hrabar govor kritike svojoj zajednici. Mnogo je apologije/obrane katoličkog u javnosti od strane katolika.

Vjerojatno u pokušaju da se kaže ”Pa nismo mi najgori”.

I nismo.

Ali hrabrost se vježba u svojoj kući. Ima mnogo toga čemu se treba suprotstaviti u svojoj Crkvi.

Tek tada će hrabar govor katolika izvan vlastite zajednice, u javnosti imati svoju snagu, vjerodostojnost. U protivnom, eto nas opet na talibanima.

”Vjernici laici imaju pravo da im se u stvarima zemaljske države prizna ona sloboda koja pripada svim građanima…”

Dva su mjesta koja vidimo kao mogućnost učenja: zaklade koje podržavaju katoličke udruge – predlažemo da ih podrže u edukaciji za dijalog i miroljubiv suživot.

Drugo mjesto koje s prvim ima veze je ovo: katolici su i po samom broju (famoznih 80+%) premoćna većina u hrvatskom društvu. Hrabrost većine se očituje u zauzimanju za manjinu. Dakle hrabrost većine očituje se u zauzimanju za Srbe, ”pedere”, ”dženderuše”…

I za žrtve nasilja, premda je pitanje koliko je to manjina. I za prava žena, jer premda žene nisu manjina, one s obzirom na količinu društvene moći zavređuju isti solidarni angažman.

U svakom nesebičnom zalaganju za one koji su slabiji zasja evanđeosko svjetlo, a po njemu smo jedino zapravo katolici

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako razgovarati s populistima i radikalima?
• U nepreglednosti događanja držimo se nenasilja/satyagrahe
• Snaga manjine, suočavanja i katarze
• Ovršeni katolici zbog pedofilije svećenika i šutnje biskupa
• Sloboda za život i križari protiv kontracepcije
• Vjernici zaista mogu biti blagoslov društvu – europski primjeri
• Gdje smo mi? Koje je boje naš prsluk?
• Ostanimo uz siromašne, uz izbjeglice i azilante
• Molitve u duhu Asizija ili duhovnost – preko granica
• Siromaštvo nije sramota, nego nepravda

» Svi tekstovi ovog autora