Boris Labar
Hrvatsko katoličko sveučilište otvara Medicinski fakultet u Zagrebu. To je peti medicinski fakultet u Hrvatskoj.
Sveučilište u Puli također je zatražilo dopusnicu za osnivanje Medicinskog fakulteta. Zbog određenih manjkavosti i nedorečenosti ovaj fakultet je ”na čekanju”, no moguće je da u bliskoj budućnosti ugledamo i šesti medicinski fakultet u Hrvatskoj.
Razmišljajući tako, padne mi na um sjajna ideja. Pa zašto nekolicina nas rođenih Zadrana ne bismo krenuli istim putem. Osnovali Medicinski fakultet u Zadru. Županijska bolnica u Zadru ima sve potrebne uvjete za kliničku nastavu. Već sada dijelom služi kao baza Medicinskom fakultetu iz Splita.
Za pred-kliničke predmete uz prostor i opremu dovest ćemo nekoliko priznatih nastavnika u poznoj životnoj dobi (čitaj umirovljenici) koji će biti zalog kvalitete nastave tih predmeta.
Istodobno njihov je zadatak da educiraju, bolje reći osposobe nekoliko mlađih liječnika, kako bi kada prirodne zakonitosti, zbog bolesti ili smrti, zaustave taj vrijedni i društveno korisni rad naših umirovljenih profesora, mogli bezbolno nastaviti s nastavnim procesom.
Tako bismo svom rođenom gradu ostavili nešto vrijedno, za sva vremena. A k tome treba reći da je prvi Medicinski fakultet u Hrvatskoj osnovan u Zadru davne 1806. godine. Stoga, poštujmo tradiciju.
Začuđuje koliko smo samodopadni i sami sebi dostatni. To je u biti odlika malih. Nikad i nikako mi neće biti jasno zašto sve naše kvalitetne resurse ne približimo, kako bi konačni proizvod bio u ovom slučaju nastavno i znanstveno kvalitetniji
Znamo da unutar Zadarskog sveučilišta postoji Odjel za zdravstvene studije s preddiplomskim studijem Sestrinstvo. To ukazuje da već postoje osnovni nastavni alati. Iz svega je moguće izvući zaključak da nas samo korak dijeli do realizacije ovog projekta.
Ako Hrvatska nastavi ovim putom, zašto biti ”papskiji od pape”. No to nije pravi put, jer nedostaje ključno pitanje. Ima li Hrvatska u ovom trenutku dovoljno medicinskih fakulteta za edukaciju dovoljnog broja liječnika.
Kada sam podijelio svoje razmišljanje o prijedlogu za osnivanje Medicinskog fakulteta u Puli, kako je isti pun improvizacija, nedorečenosti i kako je teško izvediv, do mene je iz Pule dopro glas o šikaniranju iz centrale. Zagrebu i njegovom Medicinskom fakultetu nije u interesu osnivanje novog fakulteta, argumenti protiv svode se ponajprije na snagu i autoritet jačeg, većeg i poznatijeg.
Kažu iz Pule to nas podsjeća kako i na koji način je Beč davnih godina početkom 20. stoljeća bio protiv osnivanja medicine u Zagrebu. To je točno.
Ali ova paralela izgubila je iz vida ključne argumente. Zagreb je inicirao i bio određeni broj godina ”stariji brat” fakultetima u Rijeci, Splitu i Osijeku. Kad su ti fakulteti dosegli razinu samostalnosti slobodno su nastavili svoj vlastiti put. I dalje su pokatkad znali posegnuti za kadrovima ”starijeg brata”.
Začuđuje zašto u pulskom prijedlogu nema naznaka o takvoj vrsti suradnje, na primjer, da će u počecima biti odjel Medicinskog fakulteta u Rijeci. Čini se ispravnim isto pitanje postaviti i Medicinskom fakultetu, Katoličkog sveučilišta u Zagrebu.
U našoj mladoj zemlji, kroz 30 godina bilo je objektivnih, ali nažalost više subjektivnih problema koji su bitno utjecali na razvoj, a time i status naših medicinskih fakulteta. Jedan od ključnih problema je broj upisa na fakultet koji je godinama bio zamrznut, ponajprije zbog financijskih razloga.
Fakulteti su nastojali dijelom razriješiti navedeni problem osnivajući studije na stranom, uglavnom engleskom jeziku. Većina tih studenata bila je iz inozemstva i svoju budućnost nisu vidjeli u Hrvatskoj već u zemljama iz kojih dolaze.
Kada se tome doda s jedne strane odlazak liječnika u inozemstvo, a s druge strane vrlo restriktivan stav raspisivanja natječaja za specijalizacije u bilo kojem području medicine, sasvim je jasno da rezultat mora biti manjak liječnika.
Većina nas na fakultetima naglašavala je kolika je opasnost upisa malog broja studenata i koje su moguće posljedice.
Aktualna politika je to doživljavala kao bitku za veća financijska sredstva. Sagledavala je svoju odgovornost kratkoročno kroz četiri godine, jer joj nije bilo u interesu da rješava nešto što će doći za 10 do 20 godina, bez obzira na to hoće li i tada biti na vlasti.
Osnivanjem Medicinskog fakulteta na Katoličkom sveučilištu broj upisanih studenata medicine povećao bi se za 50 godišnje. Vjerojatno bi sličan broj upisa bio i na Medicinskom fakultetu u Puli.
Stoga taj broj ni u kom slučaju nije dostatan da zaustavi, a pogotovo smanji sve veći deficit liječnika. Vjerujem da naša četiri fakulteta imaju projekciju potreba upisa liječnika kako bi se negativan trend smanjio.
Izađite s tim brojkama, neka nam odgovorno Ministarstvo priopći kako vidi i predlaže način rješavanja ovog gorućeg problema.
Nekritičko osnivanje visokih učilišta podsjeća me na gradnju bolnica u Hrvatskoj, gdje svako veće mjesto mora imati opću bolnicu. Možda i u jednom i u drugom slučaju postoje nekakvi kriteriji koje bi trebalo ispuniti za osnivanje bilo veleučilišta, fakulteta ili bolnice
Istodobno u Hrvatskoj gotovo svakodnevno niču visoke škole i fakulteti. Svaki veći grad ima svoje sveučilište, nešto manji veleučilište.
Nekritičko osnivanje visokih učilišta podsjeća me na gradnju bolnica u Hrvatskoj, gdje svako veće mjesto mora imati opću bolnicu. Možda i u jednom i u drugom slučaju postoje nekakvi kriteriji koje bi trebalo ispuniti za osnivanje bilo veleučilišta, fakulteta ili bolnice.
No svi mi znamo kako se u nas kriteriji relativiziraju, kako improvizacija postaje činjenica, kako je politika puno važnija od stručnog mišljenja. Nikoga, ama baš nikoga nije briga što s kvalitetom. Glavno je da na papiru sve dobro izgleda, sve piše.
Usto naše najstarije i najveće Sveučilište posljednjih je godina u krizi upravljanja. Veliki broj afera sustižu jedna drugu, pa se ima dojam da se osim afera ništa ne događa na Sveučilištu.
To sigurno nije točno, jer godinama stvarana nastavna i znanstvena prepoznatljivost ima veliku kvalitetu. Toj kvaliteti sada skrivenoj u potencijalnoj energiji Sveučilišta, potisnutoj, gotovo izgubljenoj u aferama perifernih nadmetanja interesnih grupa nije teško dati šansu, rekao bih potezom pera.
I na kraju začuđuje koliko smo samodopadni i sami sebi dostatni. To je u biti odlika malih. Nikad i nikako mi neće biti jasno zašto sve naše kvalitetne resurse ne približimo, kako bi konačni proizvod bio u ovom slučaju nastavno i znanstveno kvalitetniji.
Ne mogu prihvatiti da naše najveće Sveučilište i naš najveći znanstveni institut Ruđer Bošković imaju samo sporadičnu suradnju.
Eto pravog zalogaja za vlast i ministarstvo znanosti. Kada mrvice skupiš na hrpu imaš osjećaj da je nešto u ustima.
UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .
Još tekstova ovog autora:
- Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
- Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
- Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
- Medicina nije ceh
- SOS za zdravstvo
- Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži
- Koliko bi u nas trebao zarađivati vrhunski liječnik?
- Odabir kriterija u zdravstvu neka se ugleda na sport
- Mogao sam to učiniti u Zagrebu, da su mi dali
- Matijaniću nije trebao ”prijatelj doktor” već dobar sustav
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.