KGK u Canossi: uvod u operaciju razvlašćivanja šefa države?

Dana Gospodnjeg 25. siječnja 1077. godine car Svetog Rimskog Carstva Heinrich IV. stigao je sa svojom vojskom u Canossu, mjesto u današnjoj Italiji, gdje se u tamošnjem velebnom dvorcu bio sklonio Papa Grgur VI.  Tome je prethodila velika politička bitka pape i cara za primat u carstvu, posebno za pravo imenovanja biskupa.

Vođene su bitke, jedan su drugog pokušali i likvidirati, a papa je izvukao svoje najjače oružje: anatemu. Car je shvatio da anatema kojom ga je papa kaznio motivira druge pretendente na prijestolje, da se stanje ozbiljno pogoršalo i da se mora pomiriti s papom i ponovo zadobiti njegovu milost i podršku. U suprotnom, bilo je jasno, svrgnut će ga, vjerojatno i ukloniti s ovog svijeta.

Zato s vojskom, nakon napornog i opasnog puta kroz smrznute planine, nije došao ratovati nego moliti za oprost. Papa, svjestan da je pobijedio, pustio je cara da tri dana i tri noći kleči u snijegu pred dvorcem i čeka da bude primljen.

Predsjednica Grabar-Kitarović je ozbiljno pogriješila jer je izjavu dala iz inozemstva, jer je u konačnici ona ta koja kao vrhovna zapovjednica može i mora bdjeti da vojska bude na pravom mjestu i u pravo vrijeme, zato jer je izjavu dala kad je požar bio na vrhuncu i kada su svi davali maksimum, naravno i vojska, i kada su svi bili koncentrirani na pomoć u gašenju vatre

Ponižavajuća ceremonija u kojoj je papa dao milost caru i održao ga na tronu postala je simbol submisivnog i ponižavajućeg podvrgavanja dojučerašnjem političkom protivniku. Ali, u konačnici nije dugo trajala ljubav pape i cara.

Pretendenti na tron skovali su novu urotu koju je papa podržao te ponovo ekskomunicirao cara. U ratu koji je uslijedio Heinrich je ipak pobijedio oponente na čelu s vojvodom Rudolfom od Švapske. Štoviše, car je došao do Rima. Papa Grgur VI. je morao pobjeći, a car je instalirao antipapu Klementa III.

Ovaj sažetak povijesnog događaja koji je prerastao u simboliku zapadne političke kulture može biti zanimljiv, ali kakve on veze ima s našom predsjednicom Grabar-Kitarović!?

U jeku katastrofalnog požara na Jadranu Predsjednica je sa sigurne daljine, iz inozemstva, dala izjavu u kojoj je ustvrdila da je vojska na požarišta došla prekasno.

Možda Predsjednica i nije bila u krivu. Uostalom, strašni je požar, osim besprimjerne požrtvovnosti vatrogasaca, vojske i građana, pokazao i brojne slabosti sustava borbe protiv požara, posebno nedostatak opreme i neefikasnu liniju zapovijedanja.

Međutim, predsjednica Grabar-Kitarović je ozbiljno pogriješila jer je izjavu dala iz inozemstva, jer je u konačnici ona ta koja kao vrhovna zapovjednica može i mora bdjeti da vojska bude na pravom mjestu i u pravo vrijeme, zato jer je izjavu dala kad je požar bio na vrhuncu i kada su svi davali maksimum, naravno i vojska, i kada su svi bili koncentrirani na pomoć u gašenju vatre.

Predsjednica je, sve dok je požar trajao, trebala djelovati poticajno na sve koju se opirali stihiji, hrabriti ih i u tišini poduzimati sve što može da se stihija svlada.

Nakon prestanka požara svakako treba doći ozbiljna analiza svega što se dogodilo. Tada Predsjednica ima mogućnosti, možda i na VNS-u, dati svoje opservacije, kritike i prijedloge. Zato je njena izjava u medijima, a i u opožarenim krajevima dočekana s nezadovoljstvom.

Nakon prestanka požara svakako treba doći ozbiljna analiza svega što se dogodilo. Tada Predsjednica ima mogućnosti, možda i na VNS-u, dati svoje opservacije, kritike i prijedloge. Zato je njena izjava u medijima, a i u opožarenim krajevima dočekana s nezadovoljstvom

Da nije bilo te izjave, vjerojatno bi, kako su neki mediji primijetili, izjava premijera Plenkovića o požaru u Neronovom stilu možda bila puno zapaženija no što je to bila u kontekstu Predsjedničine izjave.

Teatralna ostavka ministra Krstičevića, kojeg su mediji izvikali kao heroja obrane od požara, bila je najava da je riječ o znatno važnijem događaju od još jedne nepromišljene izjave Predsjednice. Ona je bila povod za još žešće kritike Predsjednice Republike i znak da postoje latentne tenzije na relaciji Vlada-Predsjednica. Javnost je više-manje stala na stranu Vlade (čitaj Plenkovića i Krstičevića).

Politički, premijer je Predsjednici jasno zaprijetio da je možda neće podržati u narednim predsjedničkim izborima. Mediji i neki političari ponovo su otvorili priču koju je načeo još Milanović o tome da predsjednika ili predsjednicu države treba birati u Saboru.

Neki novinari koji su uglavnom djelovali kao megafoni tada premijera Milanovića nastavili su zazivati političku dekapitaciju predsjednika ili predsjednice. Očito nisu prepoznali da promijenjene političke okolnosti i moguće (nerealne) predsjedničke ambicije Milanovića, ako se dogodi ustavna promjena u načinu izbora predsjednika države, gube bilo kakav temelj.

Naime, praktično, izbor predsjednika ili predsjednice u parlamentu, osim ozbiljnog debalansa političke moći, donosi i to da ljevica u dogledno vrijeme neće moći računati na uspjeh svog predsjedničkog kandidata.

Uspaničena Predsjednica nije dobro reagirala u saniranju štete koju je sama sebi prouzročila. Pri tome nije našla ni potrebe, ni snage upustiti se u polemiku s onima koji bi mijenjali Ustav i predsjedničinu ulogu, ne samo izborom u Saboru, sveli na nulu. Usredotočila se na vlastitu poziciju i serijom pokajničkih izjava nastojala se umiliti Krstičeviću i Vladi.

U rekordnom je roku otišla u Canossu, u Ministarstvo obrane u pomirbenu misliju. Zaista, da predsjednica države ide na noge ministru obrane s kojim je u sporu zbog ostavke koju je nepotrebno i isforsirano dao, sliči Canossi. A Krstičević se, poput Grgura VI. prije gotovo 950 godina, kao, premišlja.

Teatralna ostavka ministra Krstičevića, kojeg su mediji izvikali kao heroja obrane od požara, bila je najava da je riječ o znatno važnijem događaju od još jedne nepromišljene izjave predsjednice. Ona je bila povod za još žešće kritike Predsjednice Republike i znak da postoje latentne tenzije na relaciji Vlada-Predsjednica. Javnost je više-manje stala na stranu Vlade (čitaj Plenkovića i Krstičevića)

Kaže, uz medijski orkestriranu podršku, povrijeđena mu je vojnička čast. Poput uvrijeđene mlade nećka se reći ostaje li kod ostavke, vabeći svakodnevne Predsjedničine, premijerove i medijske laskave izjave o svom liku i djelu.

Realno govoreći, ne vidim zašto bi ona nepotrebna i preuranjena, možda netočna, možda i točna izjava Predsjednice o kašnjenju dolaska vojske uopće bila razlog za ostavku ministra. S obzirom na to kako je postavljen sustav borbe protiv požara, čak i ako se kasnilo, teško se to može pripisati primarno ministru obrane. Ili, može se pripisati barem jednako ministru i Predsjednici.

Uostalom, Predsjednica zaista nije apostrofirala ministra Krstičevića kao krivca, nego je konstatirala nešto za što se krivca može naći u barem tri do četiri osobe, uključivši i samu sebe.

Medijski lobi koji tako dobro servisira Predsjednicu kada treba pokazati kakvu je haljinu nosila ili plasirati kakvu slučajnu fotografiju s nekim važnim stranim političarem kao velevažan sastanak u ovom se slučaju pokazao nedoraslim reputacijskom problemu s kojim se suočila.

Vjerojatno je tome razlog ponajviše to što ovaj put s druge strane, nije oporba, nego Vlada.

Slabašne izjave i tek poneki tekst razumijevanja za njenu poziciju stvaraju dojam da je Predsjednica ostala sama. Čak i tradicionalno poltronski intervju na HTV-u nije odrađen spretno, a loš dojam pojačao je stalno prisutni šalabahter kojim se Predsjednica služila tijekom intervjua.

Spor unutar vlasti, ”rat dva brda“, završit će kad i sezona kiselih krastavaca. Za sada, predsjednicu Grabar-Kitarović ministar Krstičević i Vlada još drže u Canossi i tako će biti još neko vrijeme.

Iz Canosse, kako sada stvari stoje, izaći će ozbiljno oslabljena u odnosu na Vladu. Ali, moguće je da će njezin izlazak iz Canosse značiti i početak demontaže institucije predsjednika ili predsjednice Republike.

Moguće je da će medijski i politički pritisak generirati jedan od možda najštetnijih političkih procesa u kojem ćemo izgubiti sustav u kojemu postoji kakav-takav check and balances odnos. Moguće je da ćemo dobiti svemoćnog i ni od koga, barem blago politički nadziranog premijera.

Zapravo, mogli bismo dobiti kriptopredsjednički sustav u kojemu snažnu i slabo kontroliranu vlast nema (pre)snažni predsjednik iz polupredsjedničkog ili predsjedničkog sustava nego premijer. S jednom razlikom. Predsjedniku legitimitet daje neposredni izbor od strane građana, a premijer takav legitimitet nema.

Mogli bismo dobiti kriptopredsjednički sustav u kojemu snažnu i slabo kontroliranu vlast nema (pre)snažni predsjednik iz polupredsjedničkog ili predsjedničkog sustava nego premijer. S jednom razlikom. Predsjedniku legitimitet daje neposredni izbor od strane građana, a premijer takav legitimitet nema

Očite slabosti polupredsjedničkog sustava koji smo imali, njegov slab demokratski potencijal i oligarhijska narav vlasti nisu preporuka za povratak na takav model.

Ali, još je slabija preporuka za kreiranje takvog sustava na čelu s likom (premijerom) koji nema za svoju svemoć odgovarajući izborni legitimitet.

Umjesto uvođenja kriptopredsjedničkog bolje bi bilo doraditi sadašnji parlamentarni sustav, bolje razgraničiti nadležnosti parlamenta, vlade i predsjednika/predsjednice te njegovu/njezinu poziciju Ustavom urediti kao osigurač za vremena i slučajeve kad sustav ne funkcionira ili kada mu prijeti neka dramatično štetna odluka drugih grana vlasti. Onakvu o podjarmljivanju pravosuđa kakvu, recimo, danas kroz svoj parlament želi provući poljska Vlada.

Nakon što Canossa predsjednice Grabar-Kitarović završi ostaje vidjeti tko će od aktera doživjeti sudbinu pape, progon i odlazak sa scene, a tko pobijediti i ojačati svoju vlast. Jedino, ne bi bilo dobro da opet gubitnici budu građani daljnjim slabljenjem i onako slabašne državne strukture koja tako dramatično pokazuje nedostatak kapaciteta za suočavanje s brojnim unutarnjim i vanjskim političkim izazovima.

Još tekstova ovog autora:

• Politika i moral u Hrvatskoj
• Kvartet za kraj vremena
• Politika i moral u Hrvatskoj
• Kvartet za kraj vremena
• Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
• Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
• Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru
• Hrvatska nekorektno prešućuje bugarsko ucjenjivanje Makedonije
• Kroki jednog skladatelja, dva predsjednika i tri monstruma
• JOSIP KREGAR (Ogulin, 1953. – Zagreb, 2020.) – Umro je Čovjek

» Svi tekstovi ovog autora