Magdalena Maršavelski
Nedavno prevedena na engleski i na još desetak jezika (ne i na hrvatski) zbirka pripovijesti i eseja suvremenog ruskog pisca Maksima Osipova pod naslovom ”Kilometar 101” dobila je visoke ocjene kritike i, sudeći po broju osvrta u medijima, privukla je nemali interes svjetske javnosti, unatoč općem negativnom raspoloženju prema svemu što nosi predznak Putinove Rusije.
I dok već godinu dana dnevno svjedočimo sve beskrupuloznijoj, opasnoj i tragičnoj avanturi Kremlja, proza Maksima Osipova otkriva malo nam poznatu realnost tzv. malog čovjeka ruske provincije, udaljene svjetlosnim godinama od politike i zbivanja u svijetu.
Uz to, autor progovara i o onima koji se, poput njega, u ove tragične dane, odlučuju za odlazak u egzil, smatrajući to jedinim mogućim moralnim činom i jedinim načinom da se sa sebe spere sramota i ljaga zbog vlastite zemlje, u kojoj reinkarnirani staljinizam s nečuvenom drskošću prkosi humanosti i svjetskom poretku.
Autor, liječnik, kardiolog u malom mjestu nadomak Moskve, nekoliko dana nakon 24. veljače, emigrirao je i nastanio se u Njemačkoj. Njegovi eseji i pripovijesti nastali su u vremenu obilježenom kao repriza boljševičke strahovlade, u kojoj je Moskva barbarskim sredstvima započela sustavnu eliminaciju svakog pokušaja neposluha i svakog traga hinjene demokracije.
O carskoj i boljševičkoj Rusiji stoji nam na raspolaganju raskošna literatura svjetskih klasika i brojna, tragična svjedočanstva disidenata i žrtava mračnog ruskog 20. stoljeća.
Nakon pada Berlinskog zida tranzicijski kaos brzo je zamijenjen novom strahovladom.
”U Rusiji se za samo jedno desetljeće štošta promijenilo, ali je unatrag dvaju stoljeća sve ostalo isto”, sažeo je Maksim Osipov rusku realnost u kojoj kao da je vrijeme stalo i u kojoj srećemo likove koji podsjećaju na neke proslavljene junake ruske literature prošlih stoljeća.
”Kilometar 101”, naslov Osipovljeve proze, u Staljinovo je vrijeme bio sinonim za zabranu nepoželjnim elementima, disidentima, preživjelim logorašima, političkim izopćenicima da se nasele bliže od stotinu i jednog kilometra udaljenosti od centra moći.
Tarusa, Osipovljev gradić, taman je toliko udaljen od Moskve i mjesto je gdje počinje nepregledna ruska provincija sa svojim razasutim stotinama milijuna stanovnika. Poznat kao mjesto oko kojeg je u doba carske Rusije aristokracija boravila u svojim ljetnikovcima, gradić Tarusa je u vrijeme boljševika postao stjecište u kojem su, nakon uzničkih godina, našli privremeno ili trajno boravište disidenti i ”narodni neprijatelji” poput Mstislava Rostropoviča, Nadežde Mandeljštam, Solženjicina, Brodskog.
U liječničkoj ordinaciji autora je dnevno čekao tmurni defile stanovnika gradića učmale ruske provincije. Turobna svakodnevica autorovih junaka s njihovim bolestima, mukama, sudbinama otkriva besperspektivno sivilo njihova života obilježenog alkoholizmom, nasiljem, doslovnim i duhovnim siromaštvom. ”Tolerira se i ono što se ne bi smjelo tolerirati”, piše autor.
Teški alkoholizam jednog ili više članova uobičajen je u svakoj obitelji i ne smatra se ni nesrećom ni bolešću. ”Tako se, eto živi”, pa je tako i pijanoj majci i njenom pijanom partneru ”zabunom” ispao kroz prozor drugog kata dvogodišnji Feđa, koji je brzo pobran i zaključan u stanu – da susjedi ne vide – piše Osipov. Susjedi su, na sreću, ipak vidjeli, pa je žilavi dvogodišnjak ipak završio u bolnici, gdje je kasnije sam, junački izvukao cijev iz grla.
Nasilje i nasilne smrti skoro su pa dnevna senzacija, a nije rijetkost sresti majke koje su pokopale i dvojicu odraslih sinova. Bog dao, bog uzeo – filozofija je svakodnevnog života. ”Važno je nekako dogurati do mirovine. Neki imaju tu sreću, drugi su se prije dovoljno ‘naživjeli”’, čitamo u pripovijesti Osipova.
Osipovljevi pacijenti pohode liječnikovu ordinaciju, ali ne drže mnogo do lijekova ni do liječnikovih savjeta. Kada ti je došao čas, što ti doktor može pomoći?! Ne drže mnogo ni do rodbinskih veza: imam brata negdje u Moskvi, ali nemam njegovu adresu – povjerava Osipova njegov pacijent. Sućut za tuđe nevolje i prijateljstvo u tom su sumornom svijetu nepoznati pojmovi – to je, po riječima jednog posjetitelja liječnikove ordinacije – samo za inteligenciju!
Ako za vrijeme praznika i slavlja pogledate slavljenike u oči nećete u njima naći ni trunke veselja, piše autor. Tmurni junaci Osipovljeve proze ne čude se ničemu i ravnodušni su prema budućnosti: zašto se uzrujavati?! Ono što dopire iz vanjskog svijeta prihvaća se kao sudbina kojoj se ne može umaći, ne razmišljajući i ne protiveći se.
Nitko se ne buni protiv sveprisutne korupcije. Prihvaća je se i ne smatra nepoželjnom. ”Pa tako se živjelo oduvijek. Daješ, da ti daju.” Ne uzbuđuju se ni slušajući hvalisanja sugrađanke, čiji se muž mutnim poslovima ”snašao” i koja se žali na loše putove koji uništavaju njen auto.
Netrpeljivi su prema starima o kojima se nitko ne brine. Drhtavu staricu, koja u dućanu zdvojno naručuje ”malo ovoga, malo onoga”, rumeni mladić za blagajnom nestrpljivo požuruje: ”Brže, bakice. Hoćemo i mi doživjeti vaše godine!”
”Hoćeš, sinko, brže nego što misliš”, slijedi staričin jetki odgovor.
Etnička netrpeljivost, vječito prisutni antisemitizam, ravnodušnost prema religiji, apatija i prihvaćanje života kao teret u kojem se ništa dobroga i ne očekuje – to je svijet koji opisuje Osipov.
Dakako, većina nabrojanih boljki Osipovljevih junaka poznate su oduvijek i ostatku svijeta, ali u ruskom gradiću nisu to ekscesi nad kojima se tzv. normalni svijet zgraža, nego svakodnevica, način života za kakvog se jedino zna i kojeg se prihvaća kao jedino moguć.
Autorova proza, pisana u fragmentima, istrgnutih iz života pacijenata mjestimice se doima kao suho, matematičko nabrajanje svih zala koja terete njegove sugrađane, premda nije posve bez empatije, suosjećanja i povremene ironije.
Među pripovijestima su i osobne teme koje muče autora i njegova razmišljanja o egzilu i napuštanju doma bez izgleda na povratak. Dileme oko tog čina njegove su sjene koje ga dugo i uporno prate. ”To je bolest, mentalna bolest. Ostati je druga opcija, ali i to je također bolest, samo drugačije vrste”.
Predgovor prvoj zbirci napisala je nobelovka Svetlana Aleksijevič, visoko ocjenjujući Osipovljevu prozu, nazivajući je kardiogramom ruskog bolesnog društva.
Sumorna ruska provincija koju prikazuje Osipovljeva proza društvo je s teškom dijagnozom i dugom anamnezom u kojoj su upisani vjekovima dugi teror, nasilje, bijeda, beznađe i mirenje sudbinom.
Odlične kritike kao i usporedba Osipovljevih likova s nekim od besmrtnih junaka ruske literature 19. stoljeća svakako su zaslužene.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Vrhunci u dvorani Lisinski: doživljaji za pamćenje
- Ostaje nam besmrtna, neuništiva nada Krležinih riječi
- Plácido Domingo u Lisinskom. Aplaudirati ili ga bojkotirati?
- Internet naš nasušni: ovisnost je ovisnost
- Klimatske promjene – zločini i odgovornost
- Muratova Nobelova medalja zasjala za ukrajinsku djecu
- Je li Finska – Sibeliusova zemlja čudesa – u opasnosti?
- Bulgakov – Prvi čovjek Kijeva koji pripada cijelom svijetu
- Je li bezumni ruski režim strahom i torturom preradio čovjeka
- I 700 godina nakon smrti Dante je ostao trajna inspiracija
