Knjiga borbe protiv zaborava

Miljenko Jergović, ”Sarajevo, plan grada”, Fraktura, Zaprešić, 10/2015.

Romanom ”Otac“ iz 2010. g. Miljenko Jergović otvorio je novu dionicu u svojem iznimno bogatom opusu, koju je potom nadogradio još dvjema knjigama : ”Rod“ iz 2013. i ”Sarajevo, plan grada“ iz 2015. U tim se knjigama naime on posvetio istraživanju odnosa dokumentarne stvarnosti i fikcije (što je naglasio i u tzv. bilješki o piscu u zadnjoj knjizi).

U prvim dvjema spomenutim knjigama fokusirao se na povijest svoje obitelji – u romanu ”Otac“ Jergović problematizira vlastiti odnos s ocem, a u knjizi ”Rod“ ispisao je vrlo obimnu, višedijelnu romanesknu sagu o porodici Karla Stublera, svoga pradjeda, uključujući i životne priče Karlove djece i unuka.

Jergovićeva aktualna knjiga ”Sarajevo, plan grada“ svojevrsna je nadogradnja prethodne knjige ”Rod“, i zapravo ju se može čitati kao sastavni dio te knjige, koju skladno nadopunjuje.

Osim što se radi o literarnom spomeniku jednome gradu, ova je knjiga oružje borbe protiv zaborava, kako onog prirodnog, starenjem i smrću izazvanog, tako i onog historijskog, političkim razlozima generiranog i selektivnim pamćenjem provedenog

Jer, iako Jergović u novoj knjizi tematski fokus s porodice prebacuje na širi, gradski plan, i knjiga ”Sarajevo, plan grada“ obiluje mnoštvom autobiografskih detalja i materijalom vezanim uz živote članova njegove obitelji.

Već u petoj rečenici knjige čitatelj primjećuje prvu iz niza njenih osobitosti – Jergović se naime služi drugim licem jednine, ali se pritom on ne obraća čitatelju, već se obraća samome sebi. Međutim, puno češće nego sadašnjome sebi, on se obraća ondašnjome sebi, sebi-djetetu koje je živjelo u Sarajevu i koje još nije doseglo dob kad počinje čuđenje i kada svega nestane.

Tomu je tako iz razloga što Jergović ne piše o sadašnjem Sarajevu, već Sarajevo koje on, ulicu po ulicu, čovjeka po čovjeka, gradi na stranicama svoje knjige Sarajevo je iz sjećanja, snova i mašte.

Dakle, iz pozicije sadašnje, kad je sve o čemu piše već iščezlo, pa tako npr. i hauzmajstor Šulc (poznat nam već iz autorove sjajne istoimene knjige pjesama), zrakoplovni mehaničar u mirovini koji se bavio popravkom svih pokvarenih stvari (”osim televizora, tada bi se zvalo majstora Fišekovića“) Jergović se obraća sebi-djetetu koji je sve to što je kasnije iščezlo, prihvaćao zdravo za gotovo, bez čuđenja.

Jer, ”vremena čuđenja počinju kasnije, kada se odraste i kada svega nestane“. No takvo obraćanje samome sebi nekadašnjem u drugome licu jednine, ili pak sebi izvan kalendarskog vremena, sugerira da je potrebno odmaknuti se od sebe da bi se moglo ono najdublje u sebi dosegnuti – jer toga o čemu Jergović piše, kako rekosmo, više nema, osim u dubini njegove nutrine, u snovima, mašti, sjećanjima.

Takva pripovjedna pozicija također ima svrhu i knjigu pozicionirati u vremenu, jer Jergović ne ispisuje literarnu mapu Sarajeva sadašnjeg, nego mapu Sarajeva ondašnjeg, grada iz vremena svog odrastanja, a često odluta i u još davnije Sarajevo, opisujući grad kakav je bio puno prije autorova rođenja.

No, na taj način on postiže i veći stupanj literarizacije građe koja je u osnovi dokumentarna; obraćajući se nepostojećome sebi u drugom licu jednine on to ”ti“ čini akterom priče koji hoda ulicama Sarajeva iz mašte, sjećanja i snova, i tako službenu povijest Sarajeva (kroz priče o ljudima koji su nekad živjeli u Sarajevu i o onima po kojima pojedine ulice grada nose ime) pretvara u osobnu priču, od dokumentaristike na taj način stvarajući fikciju.

Iako Jergović u novoj knjizi tematski fokus s porodice prebacuje na širi, gradski plan, i knjiga ”Sarajevo, plan grada“ obiluje mnoštvom autobiografskih detalja i materijalom vezanim uz živote članova njegove obitelji

Sukladno naslovu knjige, Jergović katalogizira sarajevske ulice, a svako ime ulice sadrži (najmanje) jednu priču, jedan životopis, mahom čovjeka koji se – najčešće nakon nasilne smrti, pogibijom u ratu – sasvim pretvorio u jednu ulicu.

Odnosno, svaka je ulica zapravo jedan neispisani roman, a autor, svjestan toga, ali i nemoćan smoći toliko vremena da ih sve ispiše, to nadoknađuje posvetivši tim brojnim ljudima barem nekoliko rečenica kojima zaokružuje njihove životne priče koje su svoju važnost i ulogu u životu grada dokazale upravo takvim imenovanjem.

Naravno, većina od tih imena ne traje vječno jer historijske mijene svoje ukorijenjenje u društvu vole potvrđivati upravo preimenovanjem ulica, a Jergović često ispisuje i povijest tih preimenovanja (ali do trenutka vlastitog odlaska iz grada, iako su i nakon njega, naravno, uslijedila nova preimenovanja), pa ova knjiga ima i karakter svojevrsnog rodoslovnog stabla ulica, koje imaju i svoje potomke i svoje roditelje.

Pritom autor svako preimenovanje smatra ubijanjem grada i njegova duha te nasiljem nad sjećanjem, pa se ovu knjigu može smatrati svojevrsnim otporom tome nasilju. Ali ulice ne žive samo kroz živote ljudi po kojima su imenovane već im život udahnjuju ljudi koji ih nastanjuju, i svim tim brojnim ljudima, danas uglavnom nestalima, Jergović napučuje knjigu, oživljava ih na njenim stranicama, knjizi udahnjuje život svojim rečenicama vraćajući te ljude iz mrtvih.

Upravo stoga možda autor knjigu i otvara napisom o Mejtašu, trgu nad gradom koji nosi ime po ”kamenom kubusu na koji se tokom dženaza-namaza polagao tabut“. Dakle, ”Mejtaš je kamen za mrtvaca“.

Knjiga je to koja zrači duhom prošlih vremena, ponajviše 1970.-ih i 1980.-ih, kad je na tim ulicama stasavao onaj ”ti“ kojem se Jergović obraća, no zrači i duhom još starijih vremena, kad su iz kuća i sa tih ulica odvođeni Jevreji u logore, te još starijih, otomanskih vremena, kad su pojedine od tih kuća bile građene.

Jer, u nekim od tih ulica, kao npr. u Hadži Hajdarovoj, vrijeme teče mimo vremena u kojem je Jergovićev ”ti“ živio, a ”Sarajevo, plan grada“ knjiga je svih tih vremena, sve odreda prošlih, a koja vremena Jergovićeva književna vještina sve odreda čini živima, sadašnjima, neprolaznima, i vječnima.

Iz pozicije sadašnje, kad je sve o čemu piše već iščezlo, pa tako npr. i hauzmajstor Šulc (poznat nam već iz autorove sjajne istoimene knjige pjesama), zrakoplovni mehaničar u mirovini koji se bavio popravkom svih pokvarenih stvari (”osim televizora, tada bi se zvalo majstora Fišekovića“) Jergović se obraća sebi-djetetu koji je sve to što je kasnije iščezlo, prihvaćao zdravo za gotovo, bez čuđenja

Jer, jedna od svrha umjetnosti, a osobito književnosti, jest upravo to, učiniti trajnim, vječnim i neprolaznim i ono što je davno bilo, i ono što sada jest, i ono što nikada biti neće, sva vremena spojiti u jedno, vječno nadvrijeme, što Jergović u svoje dvije zadnje knjige nenadmašno čini.

A kako autor u Sarajevu već dugo ne živi već inventarizaciju njegovih ulica, sokaka, džada i mahala vrši po sjećanju i snu, problematizacija memorije i zaboravljanja učestalo je u knjizi zastupljena. Pa se tako npr. Jergović spomene i ”bolesti prevelikog sjećanja“, najkobnije od svih hereditarnih bolesti, jer ljude čini gorkim a ta ih gorčina na kraju i ubija.

No pri pisanju, osim sjećanjima, maštom i snovima, Jergović se umnogome potpomaže i zapisima Alije Bejtića iz knjige ”Ulice i trgovi Sarajeva: topografija, geneza i toponimija“ koju je 1973. objavio Muzej grada Sarajeva i bez koje ni njegove knjige bilo ne bi.

Posebno mjesto u knjizi imaju ulice koje svoja imena duguju umjetnicima – piscima, slikarima i inim ljepodusima čije životopise (npr. Branislav Nušić i Stevan Mokranjac) Jergović izlaže, redovito povlačeći paralelu između njihovih sudbina, ondašnjih političkih prilika i sadašnjosti, političko-društvene i socijalne.

Politika je naravno obilno prisutna u knjizi jer je ona ta koja je (pre)usmjeravala putanje života Sarajlija a autor se najčešće bavi tematikom manjinstva, bezdomništva i apatridstva, ili pak intimnog pripadništva onima ”koji granice svojih domovina iscrtavaju sami“, što su osjećaji koje autor dijeli s mnogim nositeljima naziva sarajevskih ulica.

Postupno Jergović knjigu pretvara u povijest Sarajeva, njegova urbanizma, njegove kulture, njegove umjetnosti; ispisujući životne priče ljudi po kojima su nazivane sarajevske ulice, Jergović ispisuje povijest grada. Jer, svi su ti ljudi izgrađivali Sarajevo, unosili dijelove sebe u taj grad.

Dobar primjer je Topal Šerif Osman paša koji je podigao prvu bolnicu, prvu štampariju, veliki han ali i pivaru te je svoje snage upreo u opismenjivanje naroda, podržavši djevojačku školu Stake Skenderove (u kojoj je školovanje djeci siromašnih građana bilo besplatno) tako što je i svoje kćeri u nju upisao.

Knjiga je to koja zrači duhom prošlih vremena, ponajviše 1970.-ih i 1980.-ih, kad je na tim ulicama stasavao onaj ”ti“ kojem se Jergović obraća, no zrači i duhom još starijih vremena, kad su iz kuća i sa tih ulica odvođeni Jevreji u logore, te još starijih, otomanskih vremena, kad su pojedine od tih kuća bile građene

Osim o onima po kojima su ulice nazvane, autor često piše i o onima koji su u pojedinim ulicama živjeli i po kojima on upravo te ulice pamti, i te su dionice, pisane poput kratkih priča (npr. one o školskom podvorniku Mustafi i medicinskom tehničaru Nikoli Karasu) među najdojmljivijima u knjizi.

No unatoč autentičnim nazivima stvarnih ulica i životnim putanjama stvarnih ljudi po kojima su te ulice nazvane kao i onih koji su u njima živjeli, Jergović na nekoliko mjesta ponavlja da se ipak radi o ”gradu-iluziji“, ”gradu koji se nalazi na mjestu Sarajeva“, gradu koji je stvorio u svojoj mašti i koji ”ni s jednim Sarajevom nema nikakve veze“, iluziji koju on ”pomno gradi svakoga dana svog mira i sabranosti i gradit će je dok ga ima“ jer je, kako kaže, uz tu iluziju on vezao svoju sudbinu.

Knjizi ne manjka ni duhovitosti, pri čemu se osobito izdvaja ona opora (npr. o odnosu tzv. pravih Bosanaca prema zubarima), a osim što je, naravno, prepuna i autobiografskih detalja i pojedinosti vezanih uz živote članova autorove porodice (što knjigu, kako već rekoh, čini svojevrsnom nadopunom prethodne knjige ”Rod“) ”Sarajevo, plan grada“ riznica je prekrasnog vokabulara, vjerojatno u dobroj mjeri zaboravljenog i danas slabo korištenog.

Knjiga tako obiluje riječima iznimne ljepote i čarobnosti, poput primjerice musafirluk, muhurlejisati ili pedžušembe, ali je ispunjena i imenima podjednako pjevnim i punim magije (Hadži Hasan Buzadžija, Guti Bamberg, Vlajko Palavestra, Evlija Čelebija).

Pritom je melodioznost svih tih prekrasnih imena i riječi posve sukladna melodioznosti i eleganciji Jergovićeve razgranate ali tako tečne i prekrasne, pjevne rečenice.

A svaku sudbinu koju rekonstruira i svaku životnu putanju koju u knjizi ispisuje Jergović to čini na način blizak usmenom pripovijedanju, u čemu se može iščitati i dodatna, implicitna posveta gradu.

Jer, kako na 359. stranici autor veli, ”sve što je zbilja veliko u kulturi toga grada započinjalo je, i vazda započinje, iz usmene pripovijesti, da bi se na kraju u neku širu i veću, istu takvu pripovijest i ulilo, i u njoj se izgubilo, kao što se manja rijeka ulijeva u veću, koja se zatim ulije u more. (…) Ljudsko je pamćenje veće od svakoga romana, čovjekova je porodica šira od naroda, a priča, ona usmena, govorna, ulična, kafanska, moćnija je od sve književne povijesti, jer se svakoga dana obnavlja, mijenja i ispočetka priča“.

U knjizi ne nedostaje ni (uvjetno rečeno) političke provokativnosti i polemičnosti pa tako Jergović podsjeća npr. i na nečasnu ulogu nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića tokom Drugog svjetskog  rata a nije izostala ni kritika poslijeratnog ”obračuna s klasnim neprijateljima“ provođenog putem nacionalizacije imovine i progonstava.

Jergovićeva aktualna knjiga ”Sarajevo, plan grada“ svojevrsna je nadogradnja prethodne knjige ”Rod“, i zapravo ju se može čitati kao sastavni dio te knjige, koju skladno nadopunjuje

Među zanimljivije takve dionice spada i ona u kojoj se autor suprotstavlja dugogodišnjoj ideološkoj mantri o tolerantnom Sarajevu koju nedavna ratna prošlost demantira i kojoj Jergović kontrira apostrofiranjem mogućnosti postojanja više različitih Sarajeva, ”dva, tri, četiri, ako ne i svih sedam Sarajeva“, a od kojih je jedan i Sarajevo bjesomučne vjerske mržnje i u kojem Hajro nije nužno spašavao svog komšiju Davida za vrijeme ustaške države i nacističke okupacije.

Osim što se radi o literarnom spomeniku jednome gradu, ova je knjiga oružje borbe protiv zaborava, kako onog prirodnog, starenjem i smrću izazvanog, tako i onog historijskog, političkim razlozima generiranog i selektivnim pamćenjem provedenog.

A uspješnosti te borbe jamac su Jergovićeva lucidnost i hrabrost, ali prije svega njegova iznimna književna vještina i darovitost – jer on prošlosti udahnjuje život tako vješto i uspješno da posredstvom njegovih rečenica čitatelj živi više različitih vremena i epoha istovremeno, prenesen u vrijeme i prostore fizički mu nedostupne, a među Jergovićem retcima tako stvarne, gotovo pa opipljive.

“Nova Istra” br. 3-4/2016.

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).