Kod cijepljenja vrijedi načelo društvene solidarnosti

Povijest će uvijek pamtiti kako je u drugoj polovici 18. stoljeća austrougarska carica i hrvatska kraljica Marija Terezija cijepila svoje četvero djece protiv velikih boginja, podržavajući time napore znanstvenika da cijepljenjem pokušaju zaustaviti tu pošast u općoj populaciji.

I sama carica oboljela je od te bolesti i preživjela unatoč svim crnim prognozama. Izgubila je nekoliko članova svoje obitelji, ali i znala što se događa s obiteljima drugih europskih vladara te kakve teške posljedice pomor od zarazne bolesti može imati za cijelu Europu.

Od doba vladavine Marije Terezije znanost je značajno napredovala. Zarazne bolesti kao što su velike boginje, dječja paraliza, tetanus, rubeola, mumps, ospice ili difterija, danas gotovo da ne poznajemo zahvaljujući primjeni cjepiva.

I bez nekih drugih javno-zdravstvenih intervencija, kao što je, primjerice, suzbijanje rasta populacije štakora koje je dovelo do eradikacije kuge, ne bismo mogli zamisliti život današnjice.

Pa opet, kao i u doba Marije Terezije, prema onome što donosi društvu opću zdravstvenu dobrobit, i danas u društvima postoje grupacije ljudi koje imaju značajne dvojbe i pružaju veliki otpor, kao što je i pokret protivnika cijepljenja. Njihovi argumenti napredovali su u skladu s razvojem znanosti i nisu uvijek očito neutemeljeni.

Naime, zahtjev građana da cjepiva budu sigurna i učinkovita je razuman zahtjev i takav zahtjev ne bi smio biti samo shvaćen kao obilježje političkog pokreta protivnika cijepljenja. No jesu li građani pri tome apsolutno slobodni u odlučivanju žele li da se oni ili njihova djeca cijepe? Nisu.

Tako upravo odgovara i Europski sud za ljudska prava (ESLJP), čije je Veliko vijeće ovih dana donijelo odluku u predmetu Vavřička i dr. protiv Češke Republike, utvrdivši da država nije povrijedila ljudska prava roditelja koje je kaznila zato što nisu dopustili cijepljenje njihove djece.

U bitnom dijelu, ESLJP je utvrdio da se pravni koncept u kojem se važu interesi pojedinca spram interesa društva kada je u pitanju cijepljenje, mora voditi načelom društvene solidarnosti.

Zahtjev građana da cjepiva budu sigurna i učinkovita je razuman zahtjev i takav zahtjev ne bi smio biti samo shvaćen kao obilježje političkog pokreta protivnika cijepljenja. No jesu li građani pri tome apsolutno slobodni u odlučivanju žele li da se oni ili njihova djeca cijepe? Nisu

Radi se o obliku solidarnosti u kojem procijepljena populacija na sebe prihvaća rizike cijepljenja s ciljem zaštite najranjivijih članova društva, naročito onih koji ovise o kolektivnom imunitetu pučanstva.

Naravno, ne mogu se ljudska prava, a na koja su se pozivali podnositelji, promatrati isključivo subjektivno; ona su, naime, uvijek u interakciji s konkretnim interesima i pravima drugih.

U ovom predmetu, postupak se vodio pred ESLJP-om na inicijativu podnositelja koji su se žalili da su zbog odbijanja cijepljenja njihove djece oni i djeca pretrpjeli društvene posljedice, kao što su kažnjavanje roditelja i nedopuštanje da djeca odu u vrtić.

No i te je posljedice ESLJP u kontekstu suzbijanja zaraznih bolesti našao dopuštenima te je smatrao da njihova ljudska prava nisu povrijeđena.

Pred ESLJP-om je u postupku i predmet J. Č. protiv Hrvatske (br. zahtjeva: 11504/18) koji se odnosi na podnositeljicu koja je odbila da njezino drugo dijete bude cijepljeno, zato što je kod prvog njezinog djeteta nakon cijepljenja dijagnosticiran poremećaj iz autističnog spektra.

Ona je u svojoj tužbi posebno navela da je od nadležnog liječnika tražila da se provede odgovarajuće imunološko testiranje, ali da je njezina molba odbijena uz obrazloženje da je takva pretraga preskupa.

Nadalje, Republiku Hrvatsku tužila je smatrajući da je u njenom slučaju povrijeđeno pravo na pravnu izvjesnost, da se u drugim slučajevima iste naravi odlučivalo drugačije nego o njezinom slučaju i da je njezinim prekršajnim gonjenjem prekršeno njeno pravo na privatni i obiteljski život.

Iako je odluka ESLJP-a u predmetu protiv Češke Republike jasna u pogledu obaveze cijepljenja, i sam sud u toj odluci kaže da je meritum bio vezan uz prigovor podnositelja da su zbog odbijanja cijepljenja trpjeli socijalne posljedice.

No te posljedice su drugačije od tvrdnji podnositeljice u predmetu J. Č. protiv Hrvatske koja kaže da je dijete odbila cijepiti radi straha od toga da će isto kod njega izazvati poremećaj zdravlja, pa će se nova odluka ESLJP-a u predmetu koji se odnosi na Hrvatsku morati vagati na način da se prethodno izneseni kriteriji u predmetu protiv Češke Republike dovode u odnos s tvrdnjama podnositeljice J. Č. gdje u pitanju nisu socijalne posljedice, nego bojazan za zdravlje njezinog djeteta.

Iako je Ustavni sud Republike Hrvatske u tom predmetu (br. U-III-7725/2014 od 11. srpnja 2017.) prethodno utvrdio da nema povrede prava podnositeljice, u obrazloženju ustavnosudske odluke nije vidljivo da se Ustavni sud bavio posebno pitanjem zdravlja djeteta podnositeljice i bojazni koje je isticala.

Međutim, u svojoj komunikaciji Vladi Republike Hrvatske, ESLJP u opisu predmeta spominje da podnositeljica tvrdi da joj je nadležni liječnik odbio imunološko testiranje djeteta koje se trebalo cijepiti jer je ta pretraga bila preskupa.

Stoga će se na tu pritužbu u daljem postupku i osvrnuti ESLJP, a tek ostaje vidjeti kakva će biti odluka u tom konkretnom predmetu, jer iako pravo pojedinca na vlastitu autonomiju po pitanju zdravlja nije apsolutno, ipak jednako tako nije niti apsolutno pravo države u kreiranju i provođenju zdravstvenih politika.

Ima li roditelj pravo zahtijevati da nadležni liječnik isključi rizike, kao i u kojoj mjeri i u odnosu na koje okolnosti, prije nego što pristane cijepiti svoje dijete i smiju li medicinski postupci za otklanjanje opasnosti od nekih rizika ovisiti o ekonomskim faktorima, tek treba odlučiti.

U odluci protiv Češke Republike, ESLJP je zauzeo stajalište da država u pogledu zdravstvenih politika treba imati široku ”marginu slobodne procjene”. Po pitanju konkretnog predmeta, pozivajući se samo na okolnosti koje su suci toga suda u vezi cijepljenja razmatrali, možda je to i u redu.

Ali poznato je da se odluke ESLJP-a primjenjuju i presedanski, da argumentacija u jednom predmetu dopušta primjenu u nekom drugom pa i na neki drugi kontekst i time se otvara pitanje dokle može ići interpretacija ”margine slobodne procjene”.

Dokle je država slobodna bez međunarodne kontrole razvijati svoj zdravstveni sustav onako kako želi?

Znači li da ”margina slobodne procjene” omogućava jednoj državi da prednost dade privatizaciji u zdravstvu i povećanjem te konkurentnosti nad javnim zdravstvom dovede do nejednakosti u ostvarenju osnovnih prava građana iz osnovne zdravstvene zaštite?

Povijest će uvijek pamtiti kako je u drugoj polovici 18. stoljeća austrougarska carica i hrvatska kraljica Marija Terezija cijepila svoje četvero djece protiv velikih boginja, podržavajući time napore znanstvenika da cijepljenjem pokušaju zaustaviti tu pošast u općoj populaciji

Ili da regulativom dade monopol dijelu farmaceutske industrije nad drugim proizvođačima cjepiva, lijekova i medicinskih proizvoda?

Gdje su u toj margini ograničenja države i koliku razinu prava na zdravlje može pojedinac ostvariti?

Neke od posljedica nedostatnog zalaganja međunarodne zajednice za ostvarenje prava na zdravlje vidimo upravo sada, tijekom pandemije COVID-a i u s vezi s cijepljenjem.

Nije pretjerano reći da je u odnosima koje je imala s dijelom farmaceutskog lobija Europska Unija posve propustila ispuniti obaveze zastupanja interesa svojih članica.

Bez obzira na ulaganja Europske Unije u razvoj cjepiva, industrija koju je Unija podupirala i favorizirala je doze cjepiva prodala za skuplje novce državama izvan Unije.

Toliko međunarodna zajednica ima utjecaja na ostvarenje prava na zdravlje, interno među sobom i eksterno u odnosu s privatnim akterima, da kapitalizam uvijek pobjeđuje.

I upravo zato protivnici cijepljenja, čiji se osnovni argumenti mogu čak i vrlo lako odbiti vodeći se suvremenim znanstvenim spoznajama, otvaraju ipak društveno vrlo značajna pitanja odnosa države i međunarodne zajednice prema pravu pojedinca i društva na zdravlje.

Možda sada više nego ikada treba spoznati da je solidarnost u ostvarivanju prava na zdravlje civilizacijska tekovina o kojoj ovisi naša budućnost kao čovječanstva i da se baš sada prema tome moramo jedinstveno i čvrsto postaviti ne kao jedna država, nego kao cijela međunarodna zajednica.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Građanska smrt za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj
• ”Vili, daj ostavku!” Da, zašto ministar ne da ostavku?
• ”Ne lamačite jezičinama” nije standard liječničke komunikacije
• Politička taktika transfobije za povratak u neolitik
• Radnici Čistoće: Prekarni rad nije društvena vrijednost
• Lažno jamstvo pravne sigurnosti (Slučaj DR Kongo)
• Hrvatska, država kojoj su ljudska prava projektna aktivnost
• Sanader nije kriv. Marija koja je isprosila 1,5 kunu je?
• Zelena politika – kapitalizam vs. socijalna pravda
• Lažno bolovanje i tko tu stvarno laže?

» Svi tekstovi ovog autora