Kao predsjednica Hrvatske imam moralnu obavezu učiniti sve kako bi se nacionalno zajedništvo, očuvalo i osnažilo – rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao da se opravdava što se gura u Odbor za središnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i kao da je činjenica što je predsjednica razlog zbog kojeg bi ona išta radila na nacionalnom zajedništvu.
Nekako se čini da nije najjasnije što će ona točno napraviti i kako će pridonijeti toj svetoj dužnosti kao predsjednica, a kako bi to trebala napraviti kao građanka bez funkcije.
Kada bi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti bio dan u kojem se odaje priznanje svima koji su pokušali ovu zemlju učiniti boljom, onda bi se Organizacijski odbor morao sjetiti Ivana Supeka, čovjeka koji je cijeli život, svakom svojom javnom riječju i gestom pokušavao Hrvatsku učiniti dobrom zemljom, još od kada je inicirao osnivanje raznih znanstvenih institucija, ponudio se za svjedoka obrane studenata 1971., a u ovoj se Hrvatskoj suprotstavljao Tuđmanu
Bi li je uopće bilo briga za nacionalno zajedništvo ili bi se samo bavila vlastitom karijerom i osobnim životom?
Možda će je to netko i pitati u nekom budućem intervjuu u kojem će sto posto reći da se uvijek brinula o nacionalnom zajedništvu i sreći Hrvatske. Možda će tada reći i da želi da Hrvatska bude bolja zemlja sutra i da svakoga dana bude malo bolja nego što je bila jučer.
Možda se pritom i sjeti nekih ljudi koji su puno napravili za Hrvatsku.
Vjerojatno će neke takve i pozvati na obilježavanje Dana pobjede, ako baš toga dana ljudi već ne budu na godišnjem. Sve ovisi o kriteriju, a njen kriterij kao kriterij predsjednice može biti jako bitan u tome kako će Hrvatska koju vodi izgledati.
No, postoje i ljudi koje neće moći ili htjeti pozvati, a učinili su jako mnogo za ovu zemlju, utjecali da Hrvatska bude bolja zemlja. I pritom su plaćali visoku cijenu.
Reihl Kir je ubijen rafalom s hrvatskog punkta na ulazu u Osijek pri povratku s pregovora s pobunjenim Srbima. Njegovim ubojstvom nestao je i posljednji čovjek koji je pokušavao riječima izbjeći ratne sukobe u Osijeku. Njemu bi, da je živ, trebalo poslati pozivnicu da stane među uzvanike na proslavi Dana pobjede jer je, iako protiv rata, koji ionako nije mogao zaustaviti, izgubio život za mir u ovoj zemlji.
Blago Zadro bi, da je živ, svakako zaslužio biti dijelom svake proslave Dana pobjede jer je njegova hrabrost na Trpinjskoj cesti omogućila Vukovaru da toliko dugo opstane. Onoga dana kada je taj, po svemu sudeći, drčni Hercegovac s dobrim osjećajem za pravdu poginuo, njegovi su suborci, tako kaže legenda, žestoko odbili napade JNA i paravojnih jedinica, pokušavajući u istom danu osvetiti poginulog druga.
Siniša Glavašević bi možda došao na proslavu Dana pobjede jer je svaki dan pobjede i dan kada se slavi mir i sloboda, a svakako bi trebao biti pozvan. Njegova su pisma iz Vukovara, izvještaji koje je slao govorili protiv rata svakome tko ih je čuo, on je bio glas koji su razumijevali ljudi.
Filip Gaćina bi trebao biti pozvan na proslavu, ali ni on nije preživio. Njegov uzvik: “Obadva! Obadva su pala!” – koji je u jesen 1991. popratila snimka rušenja aviona JNA – bio je jedna od najoptimističnijih poruka Hrvatskoj u trenutku kada su svi dani izgledali beznadno. Filip je imao 23 godine kada je ispalio projektil prema avionu, a poginuo je nekoliko godina nakon rata, radeći kao Mungos na razminiravanju Hrvatske.
Tada, te 1991. godine uzvik vojnika koji se čuje na snimci rušenja aviona bio je izuzetno važan jer je riječ o danima kada su TV ekrani bili ispunjeni imenima gradova pod zračnom uzbunom.
Reihl Kir je ubijen rafalom s hrvatskog punkta na ulazu u Osijek pri povratku s pregovora s pobunjenim Srbima. Njegovim ubojstvom nestao je i posljednji čovjek koji je pokušavao riječima izbjeći ratne sukobe u Osijeku. Njemu bi, da je živ, trebalo poslati pozivnicu da stane među uzvanike na proslavi Dana pobjede jer je, iako protiv rata, koji ionako nije mogao zaustaviti, izgubio život za mir u ovoj zemlji
Svako ime je označavalo grad i mjesto u užasu pred moćnim oružjem, što je čak i mirnog Šubu sa “Stojedinice” nagnalo da kroz eter zaprijeti avionima JNA riječima: “Jebite se! Mi ćemo našu Antenu emitirati pa makar i iz kokošinjca”, poručivši im da se ni “Stojedinica”, ni Zagreb, a ni ova zemlja nikada neće predati. Šubu, naravno ne zovu, niti bi im on došao, ali bi na proslavi u čast hrvatske slobode trebali biti svi oni koje je branila “Stojedinica” i oni koji su na Trgu bana Jelačića branili “Stojedinicu” 1996. godine, kada je to trebalo.
Kada bi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti bio dan u kojem se odaje priznanje svima koji su pokušali ovu zemlju učiniti boljom, onda bi se Organizacijski odbor morao sjetiti Ivana Supeka, čovjeka koji je cijeli život, svakom svojom javnom riječju i gestom pokušavao Hrvatsku učiniti dobrom zemljom, još od kada je inicirao osnivanje raznih znanstvenih institucija, ponudio se za svjedoka obrane studenata 1971., a u ovoj se Hrvatskoj suprotstavljao Tuđmanu.
Da je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti trenutak kada se sjećamo pravednih, onda bismo se sjetili i Franje Kuharića zbog onog pisma o Bosni kada je pokazao kakav ustvari treba biti glas kršćanske savjesti.
Tada bismo se sjetili i Nikole Viskovića, ako ni zbog čega drugoga onda zato što se 1991. godine usprotivio prijedlogu razrješenja suca Đure Pavlice. Sudac je trebao biti razriješen sudačke dužnosti jer se nije pojavljivao na poslu, a nije se pojavljivao jer je – bio likvidiran. Likvidiran je zato što je bio Srbin i nitko to ne bi ni zapazio da ondašnji zastupnik Visković, u vrijeme kada su Srbi stvarno dokazivali da nisu protiv samostalne Hrvatske, nije prozvao svoje kolege zastupnike jer žele razrješenjem kazniti suca koji je ubijen.
Rugali su se ubijenome i jedino ga je Visković pokušao mrtvoga zaštititi. Nije uspio, ali je pokazao kakva Hrvatska ne bi trebala biti.
Sjetili bi se i Milana Levara, ubijenog jer nije htio skrivati zločine.
Na takvu bi proslavu, čiji bi organizacijski odbor htio pokazati Hrvatsku kojom se treba ponositi, trebalo pozvati Ankicu Lepej jer je, iako je kršila zakon otkrivši bankovni račun Franje Tuđmana, pokazala kolika je vrijednost građanske hrabrosti i da neposluh ima smisla.
Kao predsjednica Hrvatske imam moralnu obavezu učiniti sve kako bi se nacionalno zajedništvo, očuvalo i osnažilo – rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao da se opravdava što se gura u Odbor za središnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i kao da je činjenica što je predsjednica razlog zbog kojeg bi ona išta radila na nacionalnom zajedništvu
Trebalo bi pozvati i onog Robija K. zbog svog ruganja gluposti svake vlasti, a da se može – i Borisa Marunu jer je i kroz stih “Hrvati mi idu na jetra” učio Hrvate kako se iskreno voli svoja zemlja.
Čak i kada im nabraja da iza sebe ostavljaju smeće i probijaju uši pričama o revolucijama.
A to će napraviti i ovaj organizacijski odbor, probit će nam uši pričom o borbi i sjetit će se samo onih koje je prigodno sjetiti se, a zaboraviti one koji su baš puno dali da bi ova zemlja bila slobodna i disfunkcionalno normalna.
Recimo žene, sve one koje su bile sretne pa dočekale da im se iz rata vrate neki ludi, uplašeni, agresivni i ruinirani muškarci koje je trebalo naviknuti na život u miru.
I zagrlile ih svemu usprkos.
I one druge, koje su ostale bez tih zagrljaja zbog ove zemlje.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Kako pobijediti Zokija u drugom krugu
- Kako je Marko Skejo napravio budalu od MORH-a i Hrvatske
- Hrvatska, ona dobra zemlja koja puca na ljude
- Teško je biti HDZ-ovac s takvom kandidatkinjom za predsjednicu
- Kako je Hrvatska uspjela izgraditi sustav koji štiti samo sebe
- Ona je plakala u jastuk
- Kako Miroslav Škoro voli Hrvatsku srcem i čekićem
- Kakav predsjednik treba Hrvatima
- Istina koja nikome nije po volji
- Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.