Koje bi zemlje opet prihvatile Deklaraciju o ljudskim pravima?

Desetog prosinca bio je Međunarodni dan ljudskih prava. Glavna skupština UN-a na taj je dan prije 70 godina usvojila Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Neke tadašnje članice UN-a, koje su prilikom izjašnjavanja bile suzdržane, danas više ne postoje. To su bili SSSR i Jugoslavija. Južnoafrička Republika bi – da su je tada predstavljali pripadnici većine stanovništva a ne bjelački zagovornici aparthejda – tada glasala za, a Saudijska Arabija bi i danas vjerojatno ostala suzdržana kad bi se kojim slučajem Opća skupština UN-a opet izjašnjavala o tom dokumentu.

Tom suzdržanošću režim bi, zapravo, pokazao da se protivi svjetonazoru prema kojemu muškarci i žene trebaju biti ravnopravni i takvoj koncepciji pravne države prema kojoj svi građani moraju imati isti tretman pred sudovima neovisno o porijeklu, spolu i vjeri kao i takvom poimanju politike koje svima omogućuje da se slobodno izjašnjavaju o svakom relevantnom problemu, da se slobodno organiziraju i kandidiraju i da glasaju za koga hoće na izborima.

Organizaciju UN-a tada je činilo 58 zemalja. Danas ih je 193. Vrlo je vjerojatno da bi donošenje takvog dokumenta na Glavnoj skupštini UN-a bilo znatno teže postići danas nego što je to bilo 1948. godine.

S velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da bi najžešće suprotstavljanje došlo od Sjedinjenih Američkih Država, a s obzirom na sve razloge zbog kojih je francuski predsjednik započeo s najavljenim reformama, s velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti da danas ni on ne bi bio spreman potpisati sve ono na čemu Deklaracija inzistira

To je naizgled čudno jer Glavnu skupštinu danas čine i države koje su nastale temeljem odbacivanja državnopravnih okvira koje njihovi građani više nisu prihvaćali jer unutar tih okvira nije bilo moguće ostvariti prava sadržana u Deklaraciji.

Nije teško razumjeti da je pozivanje na pravo na zabranu samovoljnog uhićenja, pravo na slobodu mišljenja i slobodu vjeroispovijesti kao i pravo na slobodu okupljanja i udruživanja vlast Sovjetskog Saveza shvaćala kao poziv na pobunu protiv ondje uspostavljenog političkog sustava.

Isti argumenti su, vjerojatno, bili na pameti i bjelačkim predstavnicima Južnoafričke Republike s tim da je njima bila neprihvatljiva i formulacija iz preambule dokumenta u kojoj se spominje ”priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji”.

Za te predstavnike bijele vladajuće manjine crnci nisu mogli biti ravnopravni članovi ljudske obitelji, ako su ih uopće smatrali ljudima.

Prihvaćanje Deklaracije nije onemogućila činjenica da je znatan broj država koje su je zagovarale zapravo vodio politiku suprotnu načelima na kojima je ona zasnovana. Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Belgija i Nizozemska u vrijeme donošenja Deklaracije bile su kolonijalne sile koje su koloniziranim zemljama i narodima uskraćivale pravo na političku nezavisnost i na predstavljanje u međunarodnim organizacijama.

U svojim kolonijama te su države uvelike ograničavale pravo lokalnog stanovništva na slobodno izražavanje mišljenja, na slobodno okupljanje i udruživanje. Kolonizatori i kolonizirani nisu imali ista politička prava niti su pred sudovima bili ravnopravni. Očito, prilikom opredjeljivanja za Deklaraciju dominirala je svijet o hladnoratovskoj podjeli na slobodni i porobljeni svijet.

Pritom su zagovornici ideologije slobodnog svijeta u potpunosti ignorirali činjenicu da su oni u ime svojih prava i sloboda ta prava i slobode uskraćivali drugima.

No, donošenjem Deklaracije omogućeno je i onima koji su tada bili obespravljeni da se pozivaju na njezina načela. Njihova borba za nezavisnost uvelike je bila olakšana time da su se mogli pozivati upravo na ona načela i vrijednosti koje su javno afirmirali njihovi kolonijalni gospodari.

Većina država stvorenih na valu antikolonijalne borbe za nacionalno samoopredjeljenje pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća nije ni iz daleka omogućila ostvarivanje prava navedenih u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima.

Najzanimljivije je pitanje o tome da li bi zemlje zapadnih demokracija danas pristale prihvatiti sadržaj Opće deklaracije o ljudskim pravima kao pravno obvezujući dokument

Mnoge od tih država bi se, vjerojatno, danas suprotstavile usvajanju teksta identičnog onome iz 1948. godine. Mnogobrojne islamske zemlje, koje su 1948. u Glavnoj skupštini predstavljali njihovi liberalni kolonijalni gospodari, danas bi vjerojatno bile suzdržane u pogledu formulacija o jednakim pravima muškaraca i žena kao što ne bi bile spremne prihvatiti to da potpuno ista prava trebaju imati svi neovisno o vjeroispovijesti, spolu, imovini i rođenju.

Mnogima od njih bile bi neprihvatljive formulacije o tome da se brak može sklopiti bez ikakvih ograničenja u pogledu vjeroispovijesti i slobode izbora bračnog partnera. Jednako bi im sporno bilo pravo na promjenu vjeroispovijesti koje je Deklaracijom afirmirano.

Za antiliberalni režim u Ruskoj Federaciji kao i za jednostranačku vlast Narodne Republike Kine inzistiranje na političkim pravima izgledalo bi kao zapadna subverzija usmjerena na destabilizaciju tih država.

Sloboda ”traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice” u tim državama danas nije osigurana pa je realno pretpostaviti da bi njihovi predstavnici glasali protiv prihvaćanja Deklaracije ako bi se Glavna skupština opet izjašnjavala o njoj.

No, najzanimljivije je pitanje o tome da li bi zemlje zapadnih demokracija danas pristale prihvatiti sadržaj Opće deklaracije o ljudskim pravima kao pravno obvezujući dokument.

S velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da bi najžešće suprotstavljanje došlo od Sjedinjenih Američkih Država koje su bile glavni pokretač osnivanja UN-a i glavni promotor vrijednosti sadržanih u Deklaraciji.

Predsjednik Clinton, unatoč tome što je bilo veliki promotor globalizacije i multilateralizma, ipak nije mogao ili nije htio provesti ratifikaciju Statuta Međunarodnog kaznenog suda.

Predsjednik Bush mlađi u potpunosti je ignorirao Ujedinjene narode odlučivši se za rat protiv Iraka 2003. godine bez ikakva uporišta u međunarodnom pravu.

Prijetnja povlačenjem Amerike iz UN-a, sustavno odbacivanje multilateralizma kao načela funkcioniranja međunarodnih odnosa i istupanje Amerike iz Pariškog sporazuma samo su neki od pokazatelja da današnja Amerika nije ista kao što je bila 1948. godine.

Prema predodžbama Trumpove administracije, ono što je za Ameriku prije 70 godina možda bilo korisno, danas je štetno.

Organizaciju UN-a tada je činilo 58 zemalja. Danas ih je 193. Vrlo je vjerojatno da bi donošenje takvog dokumenta na Glavnoj skupštini UN-a bilo znatno teže postići danas nego što je to bilo 1948. godine

Članak 5. Deklaracije određuje da nitko ne može biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku.

Mnogima će odmah pasti na pamet strahote koje su nam posljednjih godina priređivali pripadnici ISIS-a.

Neki će se sjetiti kineskih masovnih javnih pogubljenja i trgovanja organima ubijenih, a gotovo svatko će se zgroziti na kazne bičevanjem, kamenovanjem i odsijecanjem dijelova tijela koje se primjenjuju u nekim islamskim zemljama.

No, ne bi trebalo zaboraviti da je predsjednik Bush mlađi potpisao dokument kojim se omogućuje mučenje zatvorenika osumnjičenih za terorizam. Sadašnja direktorica CIA-e nadzirala je provedbu tih metoda.

Temeljem takvih činjenica može se zaključiti da bi se na popisu onih država koje danas ne bi bile spremne glasati za Deklaraciju našle i osvjedočeno nedemokratske kao i demokratske zemlje u kojima se vladavina prava podrazumijeva.

Ako pokušamo proniknuti u razloge nezadovoljstva pripadnika žutih prsluka u Francuskoj, onda ćemo shvatiti da dobar dio njih smatra da su već danas lišeni nekih od prava spomenutih u Deklaraciji i da se boje da stanje u budućnosti moglo biti još gore.

Riječ je o onima koji osjećaju da su izgubili pravo na životni standard koji jamči zdravlje i dobrobit za njega i članove obitelji, a sve bi im to trebala osigurati država.

Predsjednik Macron se suočava upravo sa zahtjevima da država omogući ostvarivanje tih prava. S obzirom na sve razloge zbog kojih je francuski predsjednik započeo s najavljenim reformama, s velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti da danas ni on ne bi bio spreman potpisati sve ono na čemu Deklaracija inzistira.

Baš na Dan ljudskih prava u Marakešu je održan sastanak predstavnika država na kojem je usvojen Globalni dogovor o sigurnim, uređenim i reguliranim migracijama. Znamo da su se prihvaćanju tog pravno neobvezujućeg dokumenta suprotstavile i neke zemlje koje se predstavljaju kao uređene demokratske i pravne države, a među njima je Amerika svakako najvažnija. Pritom ne treba zaboraviti da je Amerika bila najvažniji igrač iza usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine.

U Deklaraciji, između ostalog, stoji i to da svatko ima pravo na slobodu kretanja i boravka unutar granica svake države kao i to da svatko pred progonom ima pravo tražiti i dobiti utočište u drugim zemljama.

Za one koji ozbiljno shvaćaju važnost ljudskih prava to je samo dodatni poticaj da se u još većoj mjeri zauzmu za njihovo očuvanje i daljnju afirmaciju

Premda je Globalni dogovor iz Marakeša zamišljen kao pravno neobvezujući dokument, baš kao što je to bila i Deklaracija iz 1948. godine, očito je da neki koji su Deklaraciju tada predložili i podržali danas nisu spremni prihvatiti srodne dokumente zasnovane na vrijednostima koje Deklaracija sadrži.

Temeljem toga isto tako možemo zaključiti da bi neke europske zemlje i SAD, za koje se podrazumijeva da su njihovi politički sustavi usklađeni s načelima na kojima je zasnovana Deklaracija, danas bili protiv njezina donošenja.

Sve to pruža doista mnogo razloga za zabrinutost u vezi sa sudbinom ideja o vladavini prava i o neotuđivim ljudskim pravima ne samo u tradicionalno nedemokratskim i autoritarnim zemljama nego i u zemljama koje su se donedavno mogle pohvaliti visokom razinom poštivanja načela sadržanih u Deklaraciji.

Za one koji ozbiljno shvaćaju važnost ljudskih prava to je samo dodatni poticaj da se u još većoj mjeri zauzmu za njihovo očuvanje i daljnju afirmaciju.

(Prenosimo s portala Telegram).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Motivi živčanosti i agresije (ne samo kod premijera Plenkovića)
• ”Patrijarh Porošenko”: Crkva u predizbornoj kampanji
• Ortački kapitalizam i poslije Martine Dalić
• KGK pokazuje da ju nije previše briga za stabilnost države
• Što točno znači raskol Moskve i Carigrada?
• KGK i nogomet: Predsjednica je bacila populističku rukavicu
• Istina o Praxisu i Razlogu i zašto su ugašeni
• Kako je Aleksandar Vučić uspio ispasti velikodušan
• Konzul u NY: šuplja HNS-ova priča o obrazovanju
• Budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini

» Svi tekstovi ovog autora