Ladislav Tomičić
Kakva je samo čast minulog tjedna ukazana cijenjenom kolegi Damiru Piliću! Urednici njegovih matičnih novina, Slobodne Dalmacije, cenzurirali su mu dva teksta za redom. Najprije su Piliću odbili objaviti subotnju kolumnu, u kojoj je pisao o poraznim rezultatima ankete provedene među učenicima srednjih škola.
U toj kolumni, cenzuriranoj, ali na internetu ipak objavljenoj, cijenjeni kolega Pilić je napisao: ”Utvrdimo još jednom posljedice tog utjecaja: gotovo tri četvrtine naših maturanata ne smatra da je NDH bila fašistička tvorevina. Polovica ih tvrdi da je homoseksualnost vrsta poremećaja ili bolesti te da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javne istupe, kako ne bi nepovoljno utjecali na mlade. A 40 posto ih smatra da su pravi Hrvati jedino katolici. Tako izgleda ’domoljublje’ koje su HDZ i Katolička crkva u ovih 25 godina uspjeli inkorporirati u obrazovni sustav i društvenu atmosferu Republike Hrvatske. To su te ’kršćanske’ i ’domoljubne’ vrijednosti koje se usađuju našoj djeci.”
Hrvatsko novinarsko društvo moralo bi pri idućoj dodjeli nagrada za novinara godine razmisliti o uvođenju još jedne kategorije za nagrađivanje. Najbolji cenzurirani tekst ove godine je…
Urednicima se to nije svidjelo. Urednici ne žele Slobodnu Dalmaciju u kojoj autor primjećuje stvari koje primjećuje kolega Damir Pilić.
Dan kasnije Piliću nije objavljen još jedan tekst, u kojem primjećuje da se Europa budi iz Američkog sna.
”Ljudi diljem Europe napokon progledavaju. Od Gibraltara do Urala, od Reykjavika do Istanbula sve više Europejaca shvaća tko im radi o glavi. Kako to biva u visokobudžetnim mafijaškim filmovima, krvnik je obično netko iz bliskog okružja, u kojeg žrtva (Europa) ima puno povjerenje. Tako je i sada: glavna ugroza Europe nije Vladimir Vladimirovič Putin, nego onaj tko u Putina upire prstom, vičući ‘drž’te lopova’, e da se Vlasi ne dosjete – Sjedinjene Američke Države”, piše kolega Pilić, a ne objavljuje (nekoć) Slobodna.
U sretnija vremena novinari su jedni drugima čestitali na strukovnim nagradama, pljeskali u dvorani Hrvatskog novinarskog društva najboljima. Novinarska kvaliteta danas se drugačije mjeri.
Danas se kolegama čestita kad ih urednici cenzuriraju. Danas se kolegi ruka stišće kad na društvenim mrežama osvane vijest: tome i tome novinaru, u tim i tim novinama, danas nije objavljeno ovo, a sutra mu neće biti objavljeno ovo.
Kad se to dogodi, onda je red nazvati kolegu i reći: kolega, čestitam na dobrim tekstovima, toliko dobrim da ne mogu proći kraj urednika koje krasi želja da se što dublje uvuku poslodavcu pod kožu.
U sretnija vremena novinari su jedni drugima čestitali na strukovnim nagradama, pljeskali u dvorani Hrvatskog novinarskog društva najboljima. Novinarska kvaliteta danas se drugačije mjeri
Kome su se u slučaju cenzure Pilićevih tekstova željeli pod kožu uvući urednici (ne)slobodne? Kažu da je u pitanju uvlačenje desnoj političkoj opciji, koja se oštri preuzeti vlast u zemlji. Dobro, ali vlasnik tih novina nije Tomislav Karamarko. Vlasnik je ugledni odvjetnik Marijan Hanžeković.
U danima nakon što su Pilićevi tekstovi objavljeni Hanžekovićevu reakciju na to nismo vidjeli. Stoga nam valja pretpostaviti da se gazda sa svojim urednicima slaže, da nema ništa protiv cenzure u svojim novinama. Uostalom, za razliku od Pilićevih tekstova u tisku, Hanžekovićevi urednici još uvijek su svi na broju.
Može li se, stoga, tvrditi da se ugledni autor upregao u suzbijanje medijskih sloboda? Logika govori – može, jer vlasnika novina koji tolerira cenzuru u svom listu ne može se gledati drugačije nego cenzora. Na ovom mjestu valja podsjetiti da Slobodna nije jedini poligon za cenzuru u Hanžekovićevom carstvu.
S naslovnice njegovih Sportskih novosti netragom je nestao razgovor sa Zvonimirom Bobanom, bivšim kapetanom nogometne reprezentacije, po svemu sudeći jer je u njemu rekao da je odlučio glasati za Zorana Milanovića.
Nije nas, naravno, briga za koga će glasati Zvonimir Boban, svako ima pravo sam izabrati, ali mora nas biti briga kad se zbog toga cenzurira cijeli razgovor, danima najavljivan kao ekskluzivan.
Može li se, stoga, tvrditi da se ugledni autor upregao u suzbijanje medijskih sloboda? Logika govori – može, jer vlasnika novina koji tolerira cenzuru u svom listu ne može se gledati drugačije nego cenzora. Na ovom mjestu valja podsjetiti da Slobodna nije jedini poligon za cenzuru u Hanžekovićevom carstvu
Međutim, nije svako zlo za zlo. Nakon navedenih primjera cenzure u Hanžekovićevom carstvu i najnaivnijima je jasno da je cijenjeni i ugledni odvjetnik novac u izdavačku kuću uložio kako bi novine, urednike i novinare iskoristio kao sredstvo za realizaciju interesa koji s novinarstvom nemaju ništa zajedničko.
Da je suprotno, Hanžeković bi se obračunao s cenzorima, jer cenzura za posljedicu ima gubitak ugleda, i njegovog i ugleda novina. (Doduše, možda se tu i nema što izgubiti.) Kako bilo, vratimo se mi Damiru Piliću, jer kolegi valja od srca čestitati kad mu cenzuriraju takve tekstove kakve su njemu cenzurirali.
Hrvatsko novinarsko društvo moralo bi pri idućoj dodjeli nagrada za novinara godine razmisliti o uvođenju još jedne kategorije za nagrađivanje. Najbolji cenzurirani tekst ove godine je…
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Još tekstova ovog autora:
- Hajde da mrzimo Hrvatsku zajedno
- Leglo dvoličnosti na Prisavlju
- Ako ne može drugačije, poravnajte HRT bagerom
- Oči u oči s banalnim zlom
- Ostala je samo fukara i raja
- Govor mržnje teško ćemo pobijediti
- Treba raširiti krila pa šta bude
- Praljak – Tuđmanova žrtva i osuđeni ratni zločinac, a ne heroj
- Kako smo ubili malu Afganistanku
- Hrvatska, puzajuća država
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.