Koliko Isus smije biti čovjek? (1)

Pod pretpostavkom da se može govoriti o zasebnom filmskom žanru, filmovi o Isusu, bili oni direktni, indirektni ili transfiguracije Isusove osobe, otvaraju cijeli niz pitanja. Ostavljajući po strani kompleksnu filmsku analizu[i] – filmske teorije i refleksije, ovaj tekst želi problemski dotaknuti nekoliko pitanja koja se odnose na postavljenu temu: odnos religije i umjetnosti, odnos religija (crkava) prema medijima, odnos biblijskog (crkvenog) i filmskog Isusa, odnos tradicionalnog razumijevanja kršćanstva i njegovih novih interpretacija.

1.Religija i umjetnost – između autonomije, prožimanja i sukobljavanja

Iako je riječ o dva autonomna područja, religija i umjetnost se kroz cijelu povijest čovječanstva međusobno dodiruju, isprepliću, prožimaju, nadopunjuju, ali i sukobljavaju. Inspirirani religijom i religijskim temama umjetnici su stvarali i stvaraju veličanstva djela u književnosti, glazbi, arhitekturi, likovnoj umjetnosti, na filmu.

Teško je, primjerice, zamisliti kršćanstvo bez rituala, simbola, poezije, bez njegovih veličanstvenih katedrala, glazbene umjetnosti ili umjetničkih djela koja krase svete prostore

S druge strane, religija oduvijek obilato ”koristi” umjetnost kako bi kroz riječ, ples, pokret ili sliku posredovala svoje sadržaje, tako da je bez umjetnosti u najširem smislu ove riječi, religija nezamisliva.

Teško je, primjerice, zamisliti kršćanstvo bez rituala, simbola, poezije, bez njegovih veličanstvenih katedrala, glazbene umjetnosti ili umjetničkih djela koja krase svete prostore.

Slično vrijedi i za sve druge svjetske religije, pa i za one koje umjetničko predstavljanje svetoga reduciraju na najnužnije ili zabranjuju slikovno prikazivanje (predstavljanje) Boga – religija i umjetnost su neodvojive jedna od druge.

Treba se samo sjetiti doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini koji je dala orijentalna kultura inspirirana islamskom duhovnošću, ili umjetničkih ostvarenja koja su proizišla iz religija s Istoka.

Ukratko kazano, ”religija je sastavnica kulture, kultura je oblik religije. Svaki religijski čin – bilo da je riječ o kakvoj ustanovljenoj religiji, ili pak o najosobnijem titraju duše – uobličen je kulturom.”[ii]

No odnos religije i umjetnosti kroz cijelu je povijest ambivalentan, opterećen i napetostima, posebno u novom vijeku, otkada ”oslobođena” umjetnost prestaje biti isključivo vlasništvo i privilegij religijskih zajednica. Borba za autonomiju umjetnosti i kulture nailazila je na veliki otpor u svim religijama.

Kad je riječ o Katoličkoj crkvi, odgovor na autonomiju umjetnosti i slobodu umjetnika bile su cenzure, javne osude, društveno-vjerske diskriminacije umjetnika, zabrane i uništavanje njihovih djela. To će obilježiti cijeli novi vijek sve do Drugog vatikanskog sabora koji će s obzirom na odnos Crkve i kulture u najširem smislu ovog pojma, zauzeti stav nužnog prevladavanja podijeljenosti između evanđelja i kulture. Posebno je to naglašeno u dokumentima Evangelii Nuntiandi i Gaudium et spes u kojima se ističe načelo autonomije znanosti i kulture.[iii]

Inspirirani religijom i religijskim temama umjetnici su stvarali i stvaraju veličanstva djela u književnosti, glazbi, arhitekturi, likovnoj umjetnosti, na filmu

Usporedno s oslobađanjem umjetnosti od utjecaja religijskih zajednica i emancipacijom umjetnika te su se napetosti povećavale a u naše postmoderno doba postale su gotovo svakodnevne.

Primjera za to ne nedostaje i mogu se susresti u svim religijama. Oni najdrastičniji posljednjih godina vezani su uz islam i žestoke reakcije islamskih vjerskih vođa i njihovih vjernika na umjetničke izraze koji su po njihovom uvjerenju blasfemija i provokativna povreda vjerskih osjećaja.

Neka budu navedena tri primjera: publikacija Salmana Rushdia The Satanic Verses 1990. godine nakon čega se zazivalo smrt autora; ubojstvo nizozemskog režisera Thea van Gogha nakon pojavljivanja filma Submission koji je kritizirao islam i treći, vjerojatno i najdrastičniji primjer jest onaj s karikaturama poslanika Muhameda koje je objavio danski list Jyllands-Posten 2005. koji je izazvao nemire diljem svijeta, posebno u većinskim islamskim zemljama.[iv]

Sve ono što općenito vrijedi za odnos religije i umjetnosti vrijedi i za odnos religije i filmske umjetnosti.

Napetosti između religije i filma u naše suvremeno doba vežu se najčešće uz satiru i(li) ironiziranje religijskih likova i sadržaja koji ponekad skliznu u polje neumjesnih provokacija i bagateliziranja umjetnosti kao takve, ali i za druge umjetničke interpretacije religijskog (makar one bile na visokoj estetskoj razini) ukoliko se one ne poklapaju s doktrinom, teologijom i samorazumijevanjem određene religijske skupine.

To po sebi nije ništa novo jer se i u povijesti događalo da i velika umjetnička djela (literarna, likovna, muzička…) u određenom povijesnom času budu proglašena blasfemičnim i neprihvatljivima iz perspektive religijskih zajednica, da bi kasnije, promjenom mentaliteta i svijesti, bila prihvaćena.

Dovoljno je na ovom mjestu samo sjetiti se otpora koji je pratio gotovo sve pravce u likovnoj umjetnosti, da bi se danas, nakon desetljeća, ta ista djela ili veliki dio njih smatrala najvećim dosezima umjetnosti uopće.

Napetosti između religije i filma u naše suvremeno doba vežu se najčešće uz satiru i(li) ironiziranje religijskih likova i sadržaja koji ponekad skliznu u polje neumjesnih provokacija i bagateliziranja umjetnosti kao takve, ali i za druge umjetničke interpretacije religijskog (makar one bile na visokoj estetskoj razini) ukoliko se one ne poklapaju s doktrinom, teologijom i samorazumijevanjem određene religijske skupine

Slične primjere moguće je susresti i u literaturi i konačno u vrlo raširenom i utjecajnom mediju (umjetnosti) našeg vremena – filmu.

Odnos prema slobodi umjetničkog izraza i danas je jedan od najvećih izazova svake religije. Pitanje slobode umjetničkog izraza, temeljno je pitanje umjetnosti kao takve, jednako kao što je pitanje različitih i novih interpretacija svetoga i religijskog temeljno pitanje svake religije, u suprotnom ona prelazi u dogmatizam i fundamentalizam.

Što god fundamentalisti mislili i zastupali, ”ujedinjuje ih uvjerenje da je njihova osobna vjera pronašla svoju savršenu formu od koje nitko ne smije odstupiti. Njihove izjave ex cathedra ne dopuštaju nikakvu sumnju, nikakav prigovor, već demonstriraju usporedo sa zahtjevom za apsolutnošću i autoritet i svijest moći.”[v]

Otvorenost religijskih zajednica za nove interpretacije svetoga – dolazile one iznutra ili izvana – dopuštanje umjetničkog karikiranja naslijeđenih, anakronih i nerijetko banaliziranih poimanja svetoga, znak je slobode i najbolji otpor dogmatiziranju i fundamentaliziranju vlastite vjere.

 

[i] Komunikolog Werner Faulstich razlikuje više vrsta filmske analize. Ukoliko se film razumijeva kao kompleksni medij s mnoštvom područja i aspekata koje uključuje, onda je analiza filma u ovom smislu medijska analiza. U drugom smislu filmska analiza se razumijeva kao analiza proizvoda i odnosi se na analizu pojedinačnog filma i ona u sebe uključuje kino-analizu, analizu recepcije, figura, vrednota i mnoge druge. Usp. Werner Faulstich, Grundkurs Filmanalyse, 2. izdanje, Wilhelm Fink, München 2008., 11-18. Vidi također: Lothar Mikos, Film- und Fernsehanalyse, 2. izdanje, UVK Verlagsgesellschaft, Konstanz 2008; Sigrid Lange, Einführung in die Filmwissenschaft, WBG Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 2007.

[ii] Usp. Paul Tilich, Teologija i kultura, Ex libris, Rijeka/Synopsis, Sarajevo 2009., 41.

[iii] Usp. Rino Fisichella, Kultura, u: Enciklopedijski teološki rječnik (ur. Aldo Starić), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009., 570-571.

[iv] O ovoj problematici više u: Jean-Pierre Wils, Gottes Lästerung und die Fleischwerdung des Wortes, u: Wozu Gott? Religion zwischen Fundamentalisumus und Fortschrift, Verlag der Weltreligionen, Frankfurt am Main/Leipzig 2009., 329.

[v] Usp. Ulrich Schnabel, Darf über Religion gelacht werden? Vom Frohsinn im heiligen Ernst, u Wozu Gott? Religion zwischen Fundamentalisumus und Fortschrift, Verlag der Weltreligionen, Frankfurt am Main/Leipzig 2009., 369.

***

Esej je objavljen u teološkom časopisu Služba Božja, br. 1, 2012, 119-132.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Od ksenofobije do mizantropije
• Bože, čuvaj heretike!
• Koliko Isus smije biti čovjek? (4)
• Koliko Isus smije biti čovjek? (3)
• Koliko Isus smije biti čovjek? (2)

» Svi tekstovi ovog autora