Koliko Isus smije biti čovjek? (4)

Isus u filmskoj umjetnosti: koliko Isus smije biti čovjek?

U više od sto godina pojavilo se mnoštvo filmova o Isusu, nijemih, zvučnih, informativno-poučnih, dokumentarnih, među njima i mnogi koje je i Katolička Crkva s odobravanjem pa čak i oduševljenjem prihvatila.

Na drugoj strani postoje i filmovi o Isusu, među njima i oni koje je filmska kritika velikim dijelom pohvalila s obzirom na njihovu estetsku vrijednost, ali koji su od Katoličke crkve odbačeni kao blasfemični jer ne slijede doslovno biblijskog Isusa ili donose neke nove interpretacije koje su strane kršćanskoj vjeri pa kao takve neprihvatljive i za Katoličku crkvu.

I nije to slučaj samo s filmovima o Isusu, iako su oni najosjetljivije područje, već i uopće o filmovima s biblijskim podlogama ali i onima koji se odnose na povijest Katoličke crkve ili Vatikana, čak i onda kad su filmskim umjetnicima Katolička Crkva ili Vatikan samo okvir za neku drugu priču.

Filmske premijere posebno u katoličkim zemljama pratile su za tu prigodu posebno tiskane brošure lokalnih crkvi i biskupskih konferencija u kojima se hvalilo Gibsonovo ”remek-djelo”, iako je njegov prikaz Isusove muke u cjelini uzet u potpunosti protivan njezinom teološkom razumijevanju na što su uostalom i ukazivali neki teolozi

Jedan primjer za sve: film Habemus papam (Imamo papu!) talijanskog redatelja Nannija Morettija iz 2011. godine uglavnom je dobio pozitivnu ocjenu filmske kritike pa i one katoličke. Na neke prigovore iz katoličkih krugova koji su ovu filmsku dramu doživjeli previše ”doslovno” odgovorio je sam redatelj: ”Habemus papam nije religijski film nego je u fokusu priča koju proživljava svaki čovjek kad treba da se nosi s velikom odgovornošću.”[i]

Budući da se u filmovima o Isusu scenaristi i redatelji služe i ne-biblijskim ne-kanoniziranim izvorima kao što su apokrifni spisi, legende ili drugi povijesni dokumenti kombinirani s fikcijom – to dodatno pojačava kontra-reakcije iz Crkve.

Kao što je prethodno kazano, to nije slučaj samo kad je riječ o filmskoj umjetnosti već o umjetnosti uopće, a ova problematika postoji kroz cijelu povijest Crkve i kršćanstva. Stoljećima prije nego se pojavio film, Katolička Crkva ali i druge kršćanske crkve su ovu vrstu ”konflikta” imale s likovnom umjetnošću i književnošću.

Drugi problem s kojim se susreću i filmski umjetnici, a on je istodobno i jedan od najvećih izazova teologije i kršćanske vjere, odnosi se na predstavljanje Isusove ljudske egzistencije i njegova božanstva.

Gotovo svi filmovi o Isusu koje je Katolička Crkva označila kao blasfemične ili neprimjerene, odnose se na predstavljanje Isusova čovještva. Filmovi koji plastično prikazuju Isusovo čovještvo – njegovo ”ljudsko” ponašanje, ljudske dileme i pitanja – nailazili su i nailaze na osudu Katoličke crkve.

Neka ovdje bude spomenut jedan primjer za sve druge. Riječ je o filmu The Last Temptation of Christ redatelja Martina Scorsesea iz 1988. godine koji kao predložak koristi roman grčkog književnika Nikosa Kazantzakisa. Film je izazvao žestoke reakcije i osudu Katoličke crkve. Katolička filmska kritika je gotovo jednoglasno odbacila ovaj film, a da se pritom malo tko potrudio razumjeti temeljno (teološko) pitanje koje se u filmu postavlja – pitanje smisla križa i Isusove smrti – pitanje koje Isus, kako nam to svjedoče evanđelja, upućuje Bogu moleći da ga taj kalež mimoiđe.[ii]

Iako su pojedinačni teolozi ukazivali na pozitivne strane ovog filma, većina službenih predstavnika Katoličke crkve i veliki dio katoličke filmske kritike, bez ozbiljnijeg suživljavanja s filmskom tematikom i teškim pitanjem križa i patnje, ovaj film su olako označili blasfemičnim, sablažnjivim, protivnim kršćanskoj poruci spasenja.

Ovdje se susrećemo i s najozbiljnijim pitanjem pred kojim stoji suvremeno kršćanstvo, njegove crkve, teologije – može li se evanđelje, Isusa iz Nazareta i njegovu poruku jednom za svagda definirati ili, kako na to upućuju neki suvremeni teolozi, tu poruku treba otkrivati uvijek iznova i dopustiti da to mogu činiti i oni koji nisu članovi crkava!?

Na drugoj strani, film The Passion oft he Crist (redatelja Mela Gibsona iz 2004.) koji je čim se pojavio izazvao veliku pozornost, a koji je dobio vrlo loše ocjene filmske kritike naišao je na veliko odobravanje predstavnika Katoličke crkve. Filmske premijere posebno u katoličkim zemljama pratile su za tu prigodu posebno tiskane brošure lokalnih crkvi i biskupskih konferencija u kojima se hvalilo Gibsonovo ”remek-djelo”, iako je njegov prikaz Isusove muke u cjelini uzet u potpunosti protivan njezinom teološkom razumijevanju na što su uostalom i ukazivali neki teolozi.[iii]

Kao što se iz navedenih primjera vidi, najteže pitanje koje se veže uz filmove o Isusu jest pitanje doktrinarnog shvaćanja Isusa – dogmi i crkvenog (teološkog) nauka. Spomenuti filmovi najbolje oslikavaju gotovo nepomirljiv odnos tradicionalnih kršćanskih shvaćanja i suvremenog svijeta, čvrsto definiranog crkvenog nauka i novih interpretacija evanđeoske poruke.

Ovdje se susrećemo i s najozbiljnijim pitanjem pred kojim stoji suvremeno kršćanstvo, njegove crkve, teologije – može li se evanđelje, Isusa iz Nazareta i njegovu poruku jednom za svagda definirati ili, kako na to upućuju neki suvremeni teolozi, tu poruku treba otkrivati uvijek iznova i dopustiti da to mogu činiti i oni koji nisu članovi crkava!?

”Tradicionalna” interpretacija kršćanske poruke ili uopće naslijeđene teologije – kako ističu suvremeni katolički teolozi – ne moraju uvijek i posvuda odgovarati našoj sadašnjosti. Posredovanje i tumačenja smisla, bilo u kinu/na ekranu, u muzici ili unutar prirodnih znanosti ne govore samo o tome da je posvuda velika potreba za objašnjenjima već i o tome da se smisao uvijek iznova mora otkrivati.

Katolička Crkva ne smije svoju poruku institucionalno isprazniti već uvijek iznova nastojati odgonetati je u njezinom smislu i značenju: u njezinoj kulturno-revolucionarnoj snazi, njezinoj tendencioznoj neuhvatljivosti (nemogućnosti kontrole), posebnoj religijskoj produktivnosti i u njezinoj sve jačoj orijentiranosti na sliku.[iv]

I Isus je govorio u slikama svoga vremena, evanđelisti koriste jezik, slike, metafore svoga vremena, zar isto ne bi trebali činiti i današnji Isusovi učenici?

Neosporno je da je nemogućnost prevođenja tradicionalnog kršćanskog vjerovanja u novo vrijeme i za nove generacije jedan od najvećih izazova Katoličke crkve.

U više od sto godina pojavilo se mnoštvo filmova o Isusu, nijemih, zvučnih, informativno-poučnih, dokumentarnih, među njima i mnogi koje je i Katolička Crkva s odobravanjem pa čak i oduševljenjem prihvatila

Vodi se – kako to dobro zapažaju neki teolozi ”ogorčena rasprava između učiteljstva i suvremene teologije oko ispravnog tumačenja ključnih izraza tradicionalnog vjerovanja pri čemu nerijetko dolazi do pogrešnih alternativa između objektivnog nauka Crkve i subjektivno-psihološke slikovne interpretacije.”[v]

Kršćanstvo se mora suočiti s novošću suvremenog svijeta, da su ”Bog” i govor o Bogu ”izuzeti” Crkvi, odnosno da ona više nije njihov jedini interpretator: ”govor o Bogu nije samo stavljen u kontekst mnoštva kršćanskih tradicija i drugih religija već i u razlici drugih formi koje se odnose na Boga: umjetnost, literatura, reklama, film i televizija. Crkva nije više jedini religijski zvučnik u društvu.”[vi]

Prihvaćala to Crkva ili ne, Isus iz Nazareta će i ubuduće biti jedna od najvećih inspiracija umjetnicima. Ostavljajući po strani banaliziranje, bagateliziranje i vulgariziranje Isusa iz Nazareta koje je prisutno u suvremenim umjetničkim izražajima i koje na taj način bagatelizira i transcendentno i umjetnost samu, nužno je stvarati pozitivno ozračje koje ljude oslobađa za nove interpretacije koje mogu i trebaju biti i kritičke i provokativne, ali istodobno i argumentirane i utemeljene.

Umjetnost koja bi unaprijed pristala na propisane kanone i granice, bila bi suvišna, jednako kao što su umjetnički izrazi koji su svrha samima sebi ili puko eksperimentiranje umjetnika – često banaliziranje umjetnosti kao takve.

Ovdje ponovno dolazimo do odnosa umjetnosti/kulture i religije o kojem smo govorili na početku ovog teksta. Ne dovodeći u pitanje njihovu autonomnost, nužno je njihovo dijalogiziranje i stalno preispitivanje pozicija, mišljenja, trendova. Jer nije riječ o tome da bi „ono svjetovno – kako to želi sekularizam – trebalo proždrijeti religijsko, niti pak o tome da bi religijsko – kako to želi crkveni (religijski) imperijalizam – trebalo proždrijeti ono svjetovno. (…) Crkva i kultura se međusobno prožimaju, ne nalaze se jedna pokraj druge. Međutim, Kraljevstvo Božje uključuje obje i istovremeno ih nadilazi.“[vii]

Uostalom i kad je riječ o pastoralno-teološkom i homiletičko-didaktičkom predstavljanju evanđelja i njegove poruke od onih koji su u Crkvi, moraju se pronaći novi načini i nove interpretacije. Za to se uostalom zalažu i mnogi suvremeni teolozi.

To je ona kultura komuniciranja i odnosa prema svijetu koja zauzima dijalošku poziciju o čemu govore i dokumenti Drugog vatikanskog sabora, koja je svjesna pluralnog konteksta suvremenog svijeta za koju je njemački teolog J. B. Metz još prije dva desetljeća kazao:

”Tradicionalna” interpretacija kršćanske poruke ili uopće naslijeđene teologije – kako ističu suvremeni katolički teolozi – ne moraju uvijek i posvuda odgovarati našoj sadašnjosti. Posredovanje i tumačenja smisla, bilo u kinu/na ekranu, u muzici ili unutar prirodnih znanosti ne govore samo o tome da je posvuda velika potreba za objašnjenjima već i o tome da se smisao uvijek iznova mora otkrivati

”Kršćanska kultura komuniciranja mora se suprotstaviti novim sektaškim i geto-mentalitetima; trendu bilo kakvog crkvenog fundamentalizma koji neistomišljenike ili one koji stoje na drugoj strani obeščašćuje, sotonizira i isključuje; pukom tradicionalizmu koji sve izazovno i oslobađajuće u kršćanskom sjećanju podlaže uskim interesima održanja okoštalih i učmalih institucija; rastućoj nesposobnosti i nehtijenju da se usvoje nova iskustva koja će se kritički ugraditi u samorazumijevanje Crkve; zelotski zaoštrenom jeziku i militantnosti nesposobnoj za razumijevanje i pretjerano autoritarnoj samosigurnosti; zamjenjivanju crkvenosti sa zelotizmom bez radosti i humora; širenju pritiska o lojalnosti i zastrašivanju unutar Crkve; nagonu da se samo među istomišljenicima bude, opasnosti umjetne izolacije od jezika naviještanja, koji postaje puki za komuniciranje nesposobni jezik tipične sektaške semantike…”[viii]

Filmovi o Isusu – svaki za sebe i svaki na svoj način – potvrđuju da Isus iz Nazareta, njegov život i poruka uznemiruju i suvremenog čovjeka. Činjenica da oni pokreću cijelu filmsku industriju, da ih gledaju milijuni ljudi diljem svijeta znak su da ni u suvremenom svijetu, u krizi institucionalnog kršćanstva Isus iz Nazareta i njegovo evanđelje nisu postali suvišnim. Štoviše, često umjetničko tematiziranje Isusa iz Nazareta i njegove poruke upućuju na njihovu aktualnost i u našem vremenu.

Ovi filmovi kao i sve druge forme umjetnosti koje se hvataju pitanja transcendentnog, božanskog, svetog pokazuju da zadnja ljudska pitanja nisu riješena i da ih se ne može odvojiti od pitanja Boga.

Filmovi o Isusu potvrđuju konačno i to da on nije isključivo tema i privilegij kršćanskih crkava i vjernika, već i svih onih koji stoje pred tajnom čovjeka i tajnom Boga.

Stajanje pred tim tajnama niti se može niti treba ikome uskraćivati – posebno ne umjetnicima.

_____________________

 

[i] Talijanski redatelj Nanni Moretti u izjavi za medije na SFF (Sarajevski filmski festival 2011.), http://www.depo.ba/specijal/desk/imamo-papu-nije-religijski-film-nego-je-u-fokusu-prica-o-dilemi-koju-prozivljava-svaki-covjek

[ii] Ova „najteža Isusova“ kušnja – kušnja križa koju tematizira Scorseseov film, najveća je kušnja i suvremenih Isusovih učenika. Usp. Paul M. Zulehner, Der Priester als Brückenbauer, http://www.canisianum.at/vortrag-Zulehner.html.

[iii] Vrlo ozbiljnu i temeljitu analizu i kritiku ovog filma iz teološke perspektive dao je njemački teolog Reinhold Zwick. Usp. Reinhold Zwick, Die bittersten Leiden. Mel Gibsons „Passion Christi“, http://www.passion-film.de.

[iv] Usp. Rainer Bucher, … jetzt schauen wir in einen Spiegel. Einige Kriterien für die Öffentlichkeitsarbeit der Kirche, u: Theologisch-praktische Quartalschrift, 1/2005, godina 153, Verlag Friedrich Pustet, Linz 2005, 29-30.

[v] Usp. Hans Küng, Uvod u kršćansku vjeru. Apostolsko vjerovanje protumačeno našim suvremenicima, Svjetlo riječi, Sarajevo 2011, 9.

[vi] Usp. Bernhard Fresacher, Neue Sprachen für Gott? Eine Einführung, u: Bernhard Fresacher (izd.) Neue Sprachen für Gott. Aufbrüche in Medien, Literatur und Wissenschaft, Grünewald, Ostfildern 2010, 10.

[vii] Usp. Paul Tillich, Teologija kulture, 41, 49.

[viii] Usp. Johann Baptist Metz, Kirchliche Kommunikationskultur. Überlegungen zur Kirche in der Welt der Massenmedien, u: Communicatio socialis, 24, br. 3/4, Verlag Ferdinand Schöningh, Paderborn 1991, 247-258.

 

***

Esej je objavljen u teološkom časopisu Služba Božja, br. 1, 2012, 119-132.

(Kraj feljtona).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Bože, čuvaj heretike!
• Koliko Isus smije biti čovjek? (3)
• Koliko Isus smije biti čovjek? (2)
• Koliko Isus smije biti čovjek? (1)

» Svi tekstovi ovog autora