Kad je Jugoplastika 1989. u Münchenu pobijedila Maccabi, Mate Biljarista je među prvima utrčao u parket. On je prvi suznih očiju poljubio Tonija Kukoča. Urlajući od radosti podigao je pehar Kupa europskih prvaka možda i prije Dina Rađe.
Tko je sad ovaj, pitali su se mnogi začuđeno podižući obrve, ne poznajući još visokoga rošavog Imoćanina tajanstvenog zvanja i zanimanja.
Devet godina kasnije, kad je Hrvatska osvojila brončanu medalju na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, više nikome nije trebalo objašnjavati tko je on. Dapače, gledajući u izravnom televizijskom prijenosu upravo završenu utakmicu za treće mjesto na stadionu u Saint-Denisu, mnogo je vjerojatnije da je tkogod ispred malih ekrana upitao: “Tko je onaj što se grli s Matom Biljaristom?”, a nogometni mu znalci odgovorili: “To je Davor Šuker. Centarfor.”
Mate Biljarista se sada možda i mršti, predsjednica mu se čini nametljivom. Nije to red, upravo kad on izvadi iz džepa mobitel da se fotografira s Lukom Modrićem, napasnica ugura svoje nasmijano lice između njih dvojice
Taj je džentlmen i pustolov bio svjedok svih naših povijesnih pobjeda, u svim trenucima ponosa i slave, kad god su sva hrvatska srca tukla kao jedno. Nedostajao je samo u kolovozu 1995. u Kninu. Kad je Franjo Tuđman podigao zastavu na vrhu Kninske tvrđave, ljudi su se upitali: “A di je Mate?”
Sumnjivo im je sve to bilo. Tjednima ih nitko nije mogao uvjeriti da je Hrvatska vojska osvojila Knin. Ako je osvojila, zašto nema snimke na kojoj Mate Biljarista pjeva “Moju domovinu” zagrljen s Gojkom Šuškom i Antom Gotovinom?
Ima osoba bez kojih nijedno veselje nije potpuno. Oni su nekako sveprisutni, uvijek u kadru, i na rukometnim i na nogometnim finalima, i na Wimbledonu i na Santiago Bernabeu, otresaju mokru kosu kad se naši momci zalijevaju šampanjcem. Desetljećima smo tako slavili s Matom Biljaristom, on je bio drugo ime za uspjehe hrvatskog sporta.
Sve dok se sportašima, prvo nogometašima, a sada i tenisačima, nije bacila u naručaj Kolinda Grabar-Kitarović.
Mate Biljarista se sada možda i mršti, predsjednica mu se čini nametljivom. Nije to red, upravo kad on izvadi iz džepa mobitel da se fotografira s Lukom Modrićem, napasnica ugura svoje nasmijano lice između njih dvojice.
U javnosti se posljednjih mjeseci pojavljuje monotono odjevena, u kombinaciji koju uobičajeno nose posjetitelji sportske kladionice: tenisice i dres nogometne reprezentacije. Jedni čak nagađaju kako Kolinda Grabar-Kitarović, za svaki slučaj, uvijek nosi taj dres ispod svakodnevne odjeće
Dok Mate ispred vrata pristojno čeka da se momci otuširaju, Kolinda Grabar-Kitarović cičeći utrčava u svlačionicu.
Zbunjuje, osim toga, i modne kritičare, koji su se nekad oduševljavali kako je smjelim odabirom klasičnih i modernih komada na nekakvom skupu šefova država totalno zasjenila Theresu May ili Brigitte Macron.
U javnosti se posljednjih mjeseci pojavljuje monotono odjevena, u kombinaciji koju uobičajeno nose posjetitelji sportske kladionice: tenisice i dres nogometne reprezentacije. Jedni čak nagađaju kako Kolinda Grabar-Kitarović, za svaki slučaj, uvijek nosi taj dres ispod svakodnevne odjeće.
Ako joj se nekakvo finale naših neočekivano pojavi u rasporedu obaveza, predsjednica uleti kao Superman u telefonsku govornicu da se časkom skine u sintetičku majicu na crvene i bijele kvadratiće.
Kako god bilo, sviđala vam se ili ne sviđala njezina navijačka faza, ona se očito osjeća ispunjena i sretna.
Nakon jednoga dugog lošeg razdoblja u kojemu je profesionalno lutala, sumnjala u svoje ljudsko i političko poslanje, vidljivo frustrirana započinjala čudne svađe s premijerom i ministrima, Kolinda Grabar-Kitarović napokon je otkrila svoj smisao. Kad se nedavno požalila kako neće imati novca za odlazak na nekakvu utakmicu, jasno je istaknula svoje državničke obaveze.
Mnogo važnije od nekakvih glupih međunarodnih konferencija u Marrakechu, njezin će predsjednički posao biti da raširenih ruku skače na tribinama kao službena maskota svih hrvatskih reprezentacija
Poput momaka iz Torcide Stankovci ili Bad Blue Boysa iz Sesveta, putovat će na sportska gostovanja. Mnogo važnije od nekakvih glupih međunarodnih konferencija u Marrakechu, njezin će predsjednički posao biti da raširenih ruku skače na tribinama kao službena maskota svih hrvatskih reprezentacija.
U svih pet godina mandata najupečatljivi njezin citat bit će razočarano: “Uuuuu!” jednom kad je Mario Mandžukić pucao preko gola.
Za pedesetak milijuna kuna godišnjeg proračuna njezina Ureda ja bih rekao da nismo mogli dobiti bolju uslugu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- I da im dijete umre od ospica, antivakceri bi ustrajavali
- Da čitava obala klizne u more, ni Opara, ni Kerum ne bi bio kriv
- Niko Kovač ljubi mladog Srbina Luku Jovića. Zar nije smiješno?
- Punjetari su pobjegli u Kolakušićev stožer…
- Pupovac i lista SDSS-a su razuman i zreo izbor
- Da čitava obala klizne u more, ni Opara, ni Kerum ne bi bio kriv
- Koruške vlasti: neka Bleiburg ove godine bude veganski
- Nacionalistički treš toksičniji je od turbofolka
- Nije Mađarska najgore što nam se moglo dogoditi
- Najrječitiji u HDZ-u su kad im je labrnja začepljena
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.