Kome može pomoći popularnost pojma Croatia na Googleu?

Godina je, mislim, bila 1997. ili 1998. kada je Bosna i Hercegovina ostvarila najveći gospodarski rast na svijetu. Daleko ispred Japana i Singapura, Njemačku, Kanadu, Brazil i slične zemlje Bosanci su ostavili daleko iza sebe, i samo im je nebo bilo granica. Tako su govorili statistički dijagrami.

U stvarnosti bila je to opustošena i žalosna zemljica, čiji su stanovnici, istina, još bili ushićeni činjenicom da se više ne puca i držao ih je optimizam preživjelih nakon apokalipse, ali o nikakvom se gospodarskom procvatu nije moglo govoriti.

Statistička fatamorgana sastojala se u tome što je u prethodnom referentom razdoblju, u još uvijek formalno ratnoj godini 1996. – ratu je došao kraj u veljači – gospodarstvo bilo na nuli, a svaki broj veći od nule za ovu vrstu dijagrama predstavlja ogroman skok, prodor u svemir.

Nakon što je reprezentacija ušla u finale, a onda i nakon utakmice s Francuskom, upisivanje Hrvatske u pretraživač otišlo je u nebo. Otprilike u isto ono nebo u koje je 1997. ili 1998. sunulo bosanskohercegovačko gospodarstvo

Ovoga sam se sjetio kada se Hrvatska plasirala u polufinale Svjetskog prvenstva i kada je u moru euforičnih vijesti koje su potvrđivale da je Hrvatska u svemu najbolja, najjača i najveća, objavljeno da je Google samo u jednom danu obračunao veći interes za Hrvatskom nego u protekle tri, pet ili ne znam koliko godina.

Nakon što je reprezentacija ušla u finale, a onda i nakon utakmice s Francuskom, upisivanje Hrvatske u pretraživač otišlo je u nebo. Otprilike u isto ono nebo u koje je 1997. ili 1998. sunulo bosanskohercegovačko gospodarstvo.

Statistika je čudo. Ona tješi, bodri i zavarava. A onda su profesionalni predsjedničini blagonaklonici uz Vatrene pridodali još nešto: kisnuvši u Moskvi, grlivši momčadi koje su prolazile ispred nje i ljubivši zlatni pehar pobjednika, ona je pridodala još koju stotinu tisuća ili cijeli milijun novih znatiželjnika da se zainteresiraju za Hrvatsku.

I doista, nogomet je najrasprostranjeniji oblik dokolice na svijetu. Naravno, dokolica nije sama igra, ona je dobro plaćeni profesionalni sport, i velika je stvar za igrače kad postanu drugi na svijetu. Ali sve drugo oko nogometa, publika, navijanje, medijsko praćenje, pripada žanru dokolice. Sve dok ne preraste u politiku. Obično lošu, negativnu, škodljivu politiku, koja nikome, pa ni zemlji ne čini dobru reklamu.

Hrvatska, srećom po nju ili po njezine vladajuće elite, nije dovoljno velika da bi u percepciji svijeta njezin nogomet postao politička stvar. To onda znači da je njezin Google prosperitet izazvan nogometom dobra stvar.

Neki je britanski medij, sad više nije ni važno koji, proveo anketu među slučajnim prolaznicima znaju li gdje je ta, što je ta, Hrvatska. Nisu mi drage sve te ankete sa slučajnim prolaznicima, jer više služe ridikulizaciji činjenica, nego njihovoj afirmaciji. Emitiraju se i komentiraju samo ukoliko su odgovori naročito idiotski.

I naravno, slučajno prolazeći Britanci nemaju blage veze gdje je Hrvatska, brkaju je s Albanijom i ništa, ama baš ništa, o toj zemlji ne znaju. I to je vjerojatno istina. Sasvim je moguće, pače i vrlo vjerojatno, bit će da je i dosta sigurno, da je Hrvatska u Europi i svijetu najmanje poznata zemlja od svih sudionica ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva.

Statistika je čudo. Ona tješi, bodri i zavarava. A onda su profesionalni predsjedničini blagonaklonici uz Vatrene pridodali još nešto: kisnuvši u Moskvi, grlivši momčadi koje su prolazile ispred nje i ljubivši zlatni pehar pobjednika, ona je pridodala još koju stotinu tisuća ili cijeli milijun novih znatiželjnika da se zainteresiraju za Hrvatsku

I to nije stvar budalastih uličnih anketa, nego stanja na zemljopisnoj, kulturnoj, civilizacijskoj mapi Europe i svijeta.

Hoće li se sad nešto promijeniti?

Jer Hrvatska je druga na svijetu u nogometnoj igri, a ta je igra najrasprostranjenija, a na neki način i najvažnija sportska igra pod nebeskim svodom.

Hoće, promijenit će se to što će mnogi obični građani svijeta, notorni slučajni prolaznici, znati za tu činjenicu. Čak će znati i kako izgleda hrvatski dres, a onda i imena pet, šest, možda i sedam Hrvata. Bit će i onih koji će znati imena svih jedanaest.

Nije li ljupka ta mala zemlja od samo jedanaest, ustvari osamnaest, dvadeset i jedan ili dvadeset i dva stanovnika. Dvadeset i jednog nogometaša i njihove predsjednice. To je posljedica iznenadne Google popularnosti.

Island, onako mali, neusporedivo je poznatiji, važniji, kulturno relevantniji u svijetu od Hrvatske. O Urugvaju da i ne govorimo. Velike zemlje kao što su Iran, Nigerija, Egipat opća su mjesta čak i u kulturi slučajnih prolaznika.

Nijedna od tih zemalja, uključujući, recimo, i Argentinu, Njemačku ili svjetskog prvaka Francusku, ni zeru svoje popularnosti na Googleu – ako je, eto, Google ultimativni kriterij – ne duguju nogometu. Pa čak ni Brazil, najnogometnije svjetsko čudo, nije prvenstveno identificiran preko svojih nogometaša.

I naravno, slučajno prolazeći Britanci nemaju blage veze gdje je Hrvatska, brkaju je s Albanijom i ništa, ama baš ništa, o toj zemlji ne znaju. I to je vjerojatno istina. Sasvim je moguće, pače i vrlo vjerojatno, bit će da je i dosta sigurno, da je Hrvatska u Europi i svijetu najmanje poznata zemlja od svih sudionica ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva

Pele je, naime, poznatije globalno ime od arhitekta Oscara Niemeyera (Ribeiro de Almeida Niemeyer Soares Filho), ali nema ama baš nikakve sumnje da više turista posjeti i Brazil i glavni grad Braziliju zbog Niemeyera, nego zbog Pelea. Maradona je, je li tako, slavniji i od Jorgea Luisa Borgesa, ali je Buenos Aires slavniji i slavljeniji zbog Borgesa, nego zbog Maradone.

Hrvatska, naravno, nema ni Borgesa, ni Niemeyera, nema ni vikinge ni Björk​, nema nijednog književnog nobelovca, ali zato, reći ćete, ima viceprvake svijeta. Tako je, ali na tome se možemo zaustaviti.

Zemlja od dvadeset dva stanovnika i jedne stanovnice. Barem tako to izgleda na Googleu, tamo gdje je Hrvatska zadnjih dana postala poznata.

Hrvatsku velikom čine njezini nogometni velikani. Sve druge, od Tunisa i Egipta, Argentine i Urugvaja, Njemačke i Francuske, velikim čine njihovi, slučajnim prolaznicima manje poznati ili sasvim nepoznati, velikani.

Slučajni prolaznik, onaj britanski, kao ni bilo koji drugi, neće znati za srpskoga (bosanskog) nobelovca Ivu Andrića, kao što neće znati ni to da je slavni američki znanstvenik Nikola Tesla bio Srbin, ali i jedno i drugo, i Andrić i Tesla, idu na konto srpske kulture i identiteta, idu na konto srpskoga Googlea.

A Hrvati i Tesla, nije li se Tesla rodio u Hrvatskoj i ne slave li ga sporadimice, mjestimice i politički ciljano i Hrvati kao svog? Da, ali u ovakvom rasporedu stvari bilo bi bolje da to ne čine, bilo bi bolje da o Tesli šutimo kao zaliveni, jer nemamo odgovora na prva teslinska pitanja: koji je sljedeći uvaženi pripadnik Teslina naroda u Hrvatskoj, koji će živi pripadnici njegova naroda posvjedočiti o Teslinom domovinstvu?

Nikola Tesla mogao bi biti dio hrvatske kulture i identiteta, te slavnoga guglovskog hrvatstva, kada bi, eto recimo, golman hrvatske reprezentacije mogao biti Srbin. Žive se, možda, i može pohrvatiti, mrtve, pak, jok!

Island, onako mali, neusporedivo je poznatiji, važniji, kulturno relevantniji u svijetu od Hrvatske. O Urugvaju da i ne govorimo. Velike zemlje kao što su Iran, Nigerija, Egipat opća su mjesta čak i u kulturi slučajnih prolaznika

Je li Hrvatska, mimo svoje nogometne slave, baš tako beznačajna zemlja na mapi svijeta?

I jest, i nije.

Postoje, naime, neki dionici europske i svjetskih kultura, postoje neki pojedinci poznati i slavljeni u bivšoj Jugoslaviji i širom Europe, postoje i oni oko čijih se djela diže velika prašina, ali za sve njih, bez ijednog krupnijeg izuzetka, karakteristično je da nisu rado viđeni od vladajuće elite i da ih se, ovako ili onako, službena Hrvatska odrekla, dok neslužbenu nije briga, jer gleda svoja posla.

Tko su ti ljudi iz Hrvatske za koje se pomalo zna u Europi i svijetu, i koji su izvan Hrvatske vrlo cijenjeni u onome što rade?

Skoro da se i ne usuđujem nizati njihova imena: Rade Šerbedžija, Mira Furlan, Rada Iveković, Ivo Pogorelić, Dubravka Ugrešić, Oliver Frljić, Slavenka Drakulić, Slobodan Šnajder, Ivica Buljan, pokojni Predrag Matvejević…

Među njih je naprosto nemoguće udjenuti ijedno podobno ime.

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

• Roman s kojim Zagreb napokon odrasta u europskoj književnosti
• Odnosi između Hrvatske i Srbije kontrolirano su loši
• Nikad niste vozili onako kako je vozio Mario Banožić?
• Protiv Hamasa moguće je biti samo ako ste protiv Netanjahua
• Zašto se Žižek bori za obje strane
• Aleksandra Prijović, i što donosi hrvatskoj kulturi
• Je li baš Livaja kriv što su nas pregazili Turska i Wales?
• Navijanje u ratu na Bliskom istoku je duševna bolest
• Drago Hedl, najvažniji slavonski pisac i intelektualac
• Darko K. i Damir H.

» Svi tekstovi ovog autora