Okrugla obljetnica međunarodnog priznanja naše zemlje u nedjelju je prošla vrlo lijepo. Na televiziji i u novinama govorili su vojnici koji su se za Hrvatsku borili na blatnjavim slavonskim njivama i snijegom zametenim velebitskim visoravnima, kao i ministri i ambasadori koji su teško krvarili na diplomatskim primanjima diljem Europe, a gospođa predsjednica se, uobičajeno, hvalila tuđim postignućima.
Na rubu ovoga događaja prošla je ipak jedna mala, jedva zamjetna sjena nezadovoljstva da i danas, dvadeset pet godina otkako su to napravili Francuska, Njemačka, Norveška, Kanada, Japan, u jednu riječ, čitav civilizirani svijet, ima prostaka koje nas ne priznaju.
Kratka vijest o tome objavljena je na gotovo svim portalima, gotovo kao optužnica, da nas vlasti Bahama, Burundija, Butana, Džibutija, Južnog Sudana, Liberije, Maršalovih Otoka, Nigera, Ruande, Somalije, Srednjoafričke Republike, Svazija, Tonge i Tuvalua zbog nečega ne vole.
U čemu je problem, upitao se vjerojatno tkogod gnjevno. Da u Liberiji možda nemaju utjecajnu srpsku dijasporu?
I tko bi se onda čudio da on ne zna za Hrvate i njihov tisućljetni san za svojom državom, da ga nije nadahnula hrvatska borba za slobodu i nezavisnost i da nije ni pomislio kako obavezno mora priznati Republiku Hrvatsku
Ili je predsjedniku Južnog Sudana usađena divlja mržnja za sve što je hrvatsko još otkad je sedamdesetih godina prošlog stoljeća studirao agronomiju u Beogradu?
Kome to u Nigeru i Džibutiju smeta Lijepa naša?
Je li nas u Ruandi i Srednjoafričkoj Republici baš mrze i ne mogu u štampu vidjeti ili su naprosto nečuveno lijeni i nemarni i sve kontajući danas ću, sutra ću, ni četvrt stoljeća nije im bilo dosta da jednu europsku velesilu prihvate kao sebi ravnu.
Ovo zadnje meni se čini najvjerojatnijim, jer ako bolje pogledate, gotovo su sve države iz tropskog pojasa.
Ljudima je naprosto vruće.
Predsjednici i premijeri ližu sladoled od šumskog voća i stračatele, umorno gledajući kako se vrti ventilator na plafonu, a ako ih šefica kabineta strogo upozori da im se nagomilalo zaostalih uredskih obaveza, kako bezodvlačno moraju odobriti smaknuće najvažnijeg opozicijskog lidera i priznati Republiku Hrvatsku, oni se obično krišom izvuku na stražnja vrata, pobjegnu u lov na gazele, na žetvenu svečanost u rodnom selu ili između mnoštva trinaestogodišnjih djevica biraju svoju 173. suprugu.
Mislite da su vlasti Maršalovih Otoka i Bahama u svih ovih dvadeset pet godina, ma i jedan jedini put, primijetile da nisu uspostavile diplomatske odnose s Hrvatskom?
Na televiziji i u novinama govorili su vojnici koji su se za Hrvatsku borili na blatnjavim slavonskim njivama i snijegom zametenim velebitskim visoravnima, kao i ministri i ambasadori koji su teško krvarili na diplomatskim primanjima diljem Europe, a gospođa predsjednica se, uobičajeno, hvalila tuđim postignućima
Ili da bi ih taj propust, da ga nevjerojatnim slučajem primijete, zabrinuo?
Na Bahamima, uvjeren sam, ne mare pretjerano za takve ozbiljne, političke stvari zbog kojih junaci nesebično daju svoje mlade živote, za države, grbove i vojne parade za dan nezavisnosti.
Obratite samo pažnju na šaljive dezene njihovih zastava. Da vidite barjak Maršalskih Otoka kako se vijori na jarbolu, zacijelo biste pomislili kako je netko stavio sušiti Speedo gaćice većeg broja.
U jugoistočnom dijelu Tihog oceana sićušna je otočna država Tuvalu, s desetak tisuća stanovnika na devet atola, koji još i danas priznaju vlast engleske kraljice Elizabete Druge, zacijelo samo stoga jer im se ne da gnjaviti s pokretom za oslobođenje i strahovati za život nekog samoljubivog i oholog, patetičnog političkog mučenika, nekakvog polinezijskog Dražena Budiše koji u zatvoru štrajka glađu.
Tu ne poznaju političke stranke i bespoštedna parlamentarna sukobljavanja.
Imaju, istina, nekakvog predsjednika, ali on nije važniji od predsjednika kućnog savjeta ili sportskog ribolovnog društva u nas. Obično je u šarenoj košulji, bermudama i japankama na plaži, u žeravi peče ribu zamotanu u lišće banana.
Mislite da su vlasti Maršalovih Otoka i Bahama u svih ovih dvadeset pet godina, ma i jedan jedini put, primijetile da nisu uspostavile diplomatske odnose s Hrvatskom? Ili da bi ih taj propust, da ga nevjerojatnim slučajem primijete, zabrinuo?
Predsjednik Tuvalua pije rum u otrcanim barovima s krovovima od valovitog lima, pleše s lokalnim djevojkama maslinaste puti, vrane kose i malih dojki s tamnim bradavicama, ili s guzatim, hihotavim, napušenim nizozemskim turistkinjama.
Od vremena do vremena uzme ih za ruku i odvede u grmlje, a nije rijetkost ni da one u grmlje odvedu njega.
I tko bi se onda čudio da on ne zna za Hrvate i njihov tisućljetni san za svojom državom, da ga nije nadahnula hrvatska borba za slobodu i nezavisnost i da nije ni pomislio kako obavezno mora priznati Republiku Hrvatsku.
Ne zamjerite, imao je čovjek pametnijega posla.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- “Radovane, u vražju mater, pa šta ti radiš”, psuje Plenković
- Zašto hrvatski gej ne bi volio janjetinu i slušao Thompsona?
- Nama upravljaju propalice koji bi jeli kruva bez motike
- Neka se djeca sama bore za vrtić igrajući ”najbrži prst”
- Ćorušić je pobačaj obavio slučajno. Tako i više stotina puta
- Tuđmanovci kao Topalovići u “Maratonci trče počasni krug”
- Kukavni liječnici i Beroš: sve samo da udovolje Crkvi
- Pijani HDZ-ovac razotkriva: Hrvatska živi u strahu
- Desničari ne znaju više ”tko je njihov, a tko je naš”
- Brigadir Raos je stavljen na “mute”. On se greškom uključio
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.