Konavle, jesen na kraj svijeta

Prvi je tjedan listopada, vozim se kroz Molunat, posljednje, najjužnije naseljeno mjesto na hrvatskom dijelu Jadrana. U Konavlima smo da sahranimo posljednjega Aninog dunda (ujaka) i da pripremimo varenik – prokuhani grožđani sok – za mantalu, sir od grožđa, grubo mljevenog pšeničnog brašna i oraha, drevnu zimnicu ovoga kraja. Bavimo se, dakle, tradicijom u njezinom krajnjem obliku.

U Aninoj smo rodnoj kući, visoko gore pod Bjelotinom, odakle se u daljini modri more, ali ja se svakodnevno autom spuštam u Molunat na kupanje. Potreba za jesenjim plivanjem došla mi je s godinama. Valjda se sjećam ranog djetinjstva, recimo 1970., kad smo se Nona i ja kupali sve do 15. studenog…

Nakon što sam se parkirao, pješačim kroz mjesto, jedno od onih donekle tipičnih dalmatinskih sela uz obalu, ali manje izgrađeno od malo sjevernijeg Cavtata. Nema u Moluntu hotela, nema ni nakaznih betonskih grozdova soba za izdavanje, takozvanih apartmana. Sve kao da je u nekom prethodnom vremenu.

Ali danas nema ni ljudi, nema nikog, osim jedne potpuno bijele, albino mačke, crvenih očiju, koju sam viđao i prošlih dana. Jedan je popodne, i iz kuća dopiru mirisi: brudeta, manistre, svježeg polikolora…

Sve dok u minijaturnom kampu ne ugledam bijelu kuću na kotačima, s njemačkim registarskim pločicama, ispred koje sjede, i gledaju prema pučini, muškarac, žena i maltezer. Može im biti šezdeset i koja, i vjerojatno su posljednji turisti u Moluntu.

Nakon što provedem svojih sat i pol u moru, koje se danas razbija o kopno, počinju dani južine, kad se ljudi svađaju više no inače i ružno vonjaju svinjci i kanalizacije, sušim se na pretoplom vjetru i ponovno, suprotnim pravcem prolazim Moluntom

Nakon što provedem svojih sat i pol u moru, koje se danas razbija o kopno, počinju dani južine, kad se ljudi svađaju više no inače i ružno vonjaju svinjci i kanalizacije, sušim se na pretoplom vjetru i ponovno, suprotnim pravcem prolazim Moluntom.

Opet nikoga živog, jedini kafić uz obalu radi tek od četiri, isti se mirisi šire iz istih kuća, a ona njemačka obitelj germanski ustrajno sjedi pred svojim kamperom i zuri u uvalu.

Prizor je to s kraja turističke sezone jedne neobične, kužne, epidemijom obilježene godine, ali, ipak, nije nešto što ne bih imao u svome iskustvu: upravo ovako je, naime, izgledao kraj ljeta u Drveniku, Zaostrogu, Živogošću ili Podgori između 1969. i 1973., u ona rana doba cimer-fraj turizma, obilježena “privatnom inicijativom” u socijalističkoj viziji turizma i svojevrsnim avanturizmom inozemnih turista, osobito Nijemaca i Austrijanaca, koji su dolazili na Jadran da ogriju stare kosti i nagledaju se mora, a pomalo i da se podsjete kako su samo četvrt stoljeća ranije, tu negdje iznad, gore za leđima, ratovali u tamnim bosanskim šumama (nazočio sam tad, kao sasvim mali dječak, gotovo mitološkoj sceni susreta dvojice ljudi: Wernera L. iz Ludwigsburga i barbe Dušana A. iz jednog od spomenutih mojih mjesta, koji su 1943. bili na Sutjesci, u zaraćenim vojskama, a sad su turist i njegov domaćin… Moj im je Nono te 1971. bio prevoditelj).

Ovako kako prvih dana listopada izgleda Molunat, ali i onako kako su u kolovozu i rujnu izgledala gotovo sva velika i mala dalmatinska mjesta, usred koronarne turističke polusezone, tako je izgledala Dalmacija sedamdesetih. Upravo toliko gostiju, upravo takav svijet. Iz ove bi se usporedbe moglo štošta zaključiti.

Kad ne bismo sa svojih konavoskih brda silazili na kupanje, odlazili bismo u Cavtat. Tu bih sjedio u Ankori, svom omiljenom lokalu na obali, koji se u posljednjih petnaestak godina transformirao iz internet-cafea u vinoteku, pa u tapas bar, ali je sve to vrijeme bio vrlo ugodno, urbano mjesto, s odličnim osobljem, stranim novinama na onim drvenim držačima i zanimljivom klijentelom.

Milo mi je doći u Ankoru, rastvoriti kompjutor kao da nešto radim i prisluškivati ljude sa susjednih stolova: strance, Engleze, Ruse, Ukrajince, Nijemce i domaće ljude, uglavnom mlade. Iz njihovih razgovora savršeno se detektira stanje stvari u Cavtatu.

Cavtat je jedno od onih naših primorskih mjesta s najduljom turističkom, ali i modernom urbanom tradicijom. Rađali su se tu i umirali hrvatski, južnoslavenski i europski velikani, život su skončavali izbjegli ruski admirali, tu se živjelo, pisalo i slikalo, iz Cavtata se na more i na škole odlazilo, ovo je jedan od onih slavnih dalmatinskih pomorskih i kapetanskih gradića.

Danas je gradić s popriličnim brojem stalno naseljenih stranaca, tako da ih i ovog oktobra u Ankori slušam kako čavrljaju o svojim londonima i o tome jesu li otkazani svi letovi za Singapur.

Ima ih, kao recimo i u Istri, više nego što bi čovjek očekivao, tako da je u jednom trenutku terasa Ankore, upućena prema kasnopopodnevnom suncu, sasvim ispunjena.

Cavtat je jedno od onih naših primorskih mjesta s najduljom turističkom, ali i modernom urbanom tradicijom. Rađali su se tu i umirali hrvatski, južnoslavenski i europski velikani, život su skončavali izbjegli ruski admirali, tu se živjelo, pisalo i slikalo, iz Cavtata se na more i na škole odlazilo, ovo je jedan od onih slavnih dalmatinskih pomorskih i kapetanskih gradića

Na večeri smo kod Mislava Burđeleza u Galiji, legendarnoj taverni na kraj rive, iznad Bukovčeva novootvorenog spomenika i teške brončane glave Frana Supila, u kojoj gazda, da mu ne bude dosadno, povremeno mijenja koncepte, pa su sad tako na redu svinjska ili teleća rebarca na žaru.

Dok su gotovo svi u depresiji i u strahu od koronarne propasti zatvorili svoje lokale, on govori da će raditi sve do u kasnu jesen, i u zimu, dok god ikoga bude bilo.

I dok tako sjedimo – možda i dva sata – u dvorani od desetak stolova, dva su još zauzeta. Za jednim dvoje tamnoputih mladih razgovaraju na engleskom, a za drugim su neki Poljaci.

Sutradan s načelnikom Konavala Božom Lasićem odlazimo na kratko pješačenje u brdo. Nakon nekoliko strmih kilometara zatječemo se nad morem i nad dijelom njegove općine, koja je teritorijalno, valjda, najveća u Hrvatskoj. Brojem stanovnika je to mala općina.

Pod nogama su nam, dolje duboko, Cavtat, dubrovački aerodrom i otoci, Mljet i, negdje daleko na pučini, Lastovo.

Dok nam govori o biljčicama što rastu među kamenjem i dok planinarskim štapom pokazuje mjesta na kojima je spriječena devastacija krajolika i pretvaranje Cavtata u nekakvog betonskog monstruma u kakvog je pretvorena crnogorska Budva, ja mislim o tome, pa vam ovako prenosim tu svoju misao, da je ova epidemija možda dobra i sretna prilika da se s turizmom u Dalmaciji sve započne otpočetka i drukčije.

Možda bi se o tome moglo razgovarati s onom njemačkom obitelji u Moluntu?

 

(Ovaj se sadržaj ne može preuzeti bez odobrenja autora. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako je Hrvatska radiotelevizija prešutjela ime Isusovo
• Baniji ćemo pomoći u ime vlastite slobode od bijede i straha
• Majske Poljane, kratka povijest jednoga sela u Hrvatskoj
• Rizik bolesti neusporedivo je veći od rizika cijepljenja
• Alis Marić ili hrvatski put k sreći
• Capak i njegovi vjeruju da virusa nema na svetoj misi
• Anonimnim komentatorima oduzeti pravo na riječ nije cenzura
• Veran Matić, susjedovo ljudsko lice
• Kako Stožer određuje događaje koji su važniji od života?
• Već je Lincoln izabran glasovima koji su stigli poštom

» Svi tekstovi ovog autora