Koncept irfan

U Sarajevu živi i radi Irfan Horozović.

 

Tko je Irfan Horozović?

 

Rođen u Banjoj Luci 1947, pripovjedač, romansijer, dramatičar, esejist, pjesnik u kojemu suvremena književnost Bosne i Hercegovine ima književnu pojavu evropskoga formata i duktusa. Pisac je to, koji u svojemu tekstu sjedinjuje doživljaj svijeta kao tajne, kao bodlerovske šume simbola, s velikom književnom erudicijom i rafiniranom čitateljskom kulturom.

 

Ulazak Horozovićev u književnost bio je velik. Banja Luka njegova dječaštva i mladosti šezdesetih godina prošloga stoljeća bila je “mali Pariz”, sa snažnom umjetničkom aurom što ju je gradu davala Grupa četvorice (Dušan Simić, Alojz Ćurić, Enver Štaljo, Bekir Misirlić). Studirajući, pak, u Zagrebu, Horozović je dijelio duh jedne sjajne nove generacije, koja se definitivno oslobodila mimetičkoga diktata i u hrvatsku književnost upisala njenu “borhesovsku” dionicu. Horozovićeva prozna knjiga Talhe ili šedrvanski vrt bljesnula je tada (1972) u Zagrebu kao književni događaj prvoga reda, i bila dostojno vrednovana.

Ulazak Horozovićev u književnost bio je velik. Banja Luka njegova dječaštva i mladosti bila je “mali Pariz”, sa snažnom umjetničkom aurom što ju je gradu davala Grupa četvorice (Dušan Simić, Alojz Ćurić, Enver Štaljo, Bekir Misirlić). Studirajući, pak, u Zagrebu, Horozović je dijelio duh jedne sjajne nove generacije, koja se definitivno oslobodila mimetičkoga diktata i u hrvatsku književnost upisala njenu “borhesovsku” dionicu

 

Objavio je Horozović do danas preko trideset književnih naslova, među njima zbirke pripovjedaka Salon gluhonijemih krojačica, Karta vremena, Prognani grad, Bosanski palimpsest, Kaleidoskop, Snježni tigar skače kroz vatreni obruč, Skriveni sokak, romane Vauvan, Rea, Kalfa, Sličan čovjek, Berlinski nepoznati prolaznik, Filmofil, Imotski kadija, William Shakespeare u Dar es Saalamu, Psi od vjetra, Quadriga, zbirke pjesama Zvečajsko blago, Knjiga mrtvog pjesnika, Testament iz mladosti, Buduće svršeno vrijeme, drame Soba, Šeremet, Tri Sabahudina. Horozovićeve knjige su prevedene na mnoge jezike, a pripovijetka Bosanski bik na više od dvadeset.

 

Horozović u Sarajevu živi kao da ga i nema. Da nema njegovih novih knjiga, koje se povremeno ali redovito pojavljuju, kao što su povremene ali redovite prirodne pojave, ne bi se za nj ni znalo. U novinama ga nema, nema ga na televiziji, ne pitaju ga o situaciji, o politici, o naciji, o identitetu – što je sreća za njega, jer niti znaju pitati, niti znaju čuti pametan odgovor. Ni o književnosti ga ne pitaju, a o tome bi mogao bolje i tačnije nego cijele katedre.

 

Ne pitaju Horozovića predstavnici i služitelji sarajevske i bosanske javnosti ni o njegovu životu. Nikada nitko u Sarajevu (da o Banjoj Luci i ne govorimo) nije Irfana Horozovića, najplodnijega i najsvjetskijega ovdašnjeg pisca, uljudno zamolio da sjedne pred diktafon, mikrofon, kameru, i govori o svome radu i životu, o “izlasku” iz Banje Luke, o izbjegličkom životu u Zagrebu, o novom početku u Sarajevu poslije rata. Niti je Horozoviću samome ikada padalo na pamet da ikoga time zamara, da javno jadikuje (i jadikujući kalkulira) o tegobama egzila, poput nekih svojih brbljavih i spretnih kolega.

Horozović u Sarajevu živi kao da ga i nema. Da nema njegovih novih knjiga, koje se povremeno ali redovito pojavljuju, kao što su povremene ali redovite prirodne pojave, ne bi se za nj ni znalo. U novinama ga nema, nema ga na televiziji, ne pitaju ga o situaciji, o politici, o naciji, o identitetu – što je sreća za njega, jer niti znaju pitati, niti znaju čuti pametan odgovor. Ni o književnosti ga ne pitaju, a o tome bi mogao bolje i tačnije nego cijele katedre

 

Samo on zna kako je to izgledalo u siječnju Devedesettreće kada je s porodicom morao napustiti svoj posao, svoju građansku egzistenciju, svoj rodni grad i svoj stan, pa s plastičnim kesama u rukama kao cijelom dopuštenom imovinom poći u surgun. Pisao sam tada:

 

“U banjalučkom Boriku bila je ulica Skendera Kulenovića. Više nije. Sada se, čujem, zove ulicom Stojanke majke Knežopoljke. Lik je zamijenio autora. Književna fikcija – stvarnog čovjeka. Nikad nisam čuo za groteskniju ‘pobjedu’ književnosti nad stvarnošću, Stojanke (Srpkinje) nad Skenderom (Muslimanom). […] U bivšoj banjalučkoj ulici Skendera Kulenovića, na broju 1, stanovao je poznat i priznat pisac. Ništa mu to nije pomoglo. Susrećemo se ovih dana, u zajedničkom izbjeglištvu, daleko od svojih bivših ulica. (I moja se je lijepo zvala: Bratstva i jedinstva!) Prisjećamo se Irfan Horozović i ja ključkih i varcarskih atlantida, zajedničkih potonulih baština.”

 

Kako žive Horozovići tada u Zagrebu? Irfan je već autor zamašnoga opusa, prije koju godinu objavio je veliki roman Kalfa, svojevrsnu džojsovsku posvetu Zagrebu kakve do danas nema u hrvatskoj književnosti. No, sve to ne bi značilo mnogo, da se nije našao prijatelj iz mladosti.

 

Čovjek živi u Njemačkoj a u Podsusedu ima nekakvu bašču i u njoj baščensku kućicu. U toj udžerici nema grijanja ni vode; da bi se ložilo i grijalo i kuhalo i pralo, treba drva nabaviti i cijepati i unositi, vodu također donositi izvana. Kad samo pomisliš što bi za takvu izbjegličku priču dali spomenuti književni brbljavci, i kako bi je književno i još više neknjiževno (nacionalno, politički, materijalno…) kapitalizirali! Horozović – ni mukajet!

Da ga kojim slučajem neka kataklizma izbriše s lica zemlje, ništa kao taj opus ne bi ostalo da svjedoči o postojanju i “duhu” grada. Davno sam u jednoj zgodi rekao, a sad bih ponovio tvrdo, napismeno: onoga dana kada u Banjoj Luci, u nekadašnjem Domu kulture, bude održana javna književna priredba posvećena djelu Irfana Horozovića, taj će se grad početi vraćati u Civilizaciju

 

On je i u takvim prilikama bio “samo” – pisac. Objavljuje zaredom nekoliko sjajnih knjiga proza (Prognani grad, 1994, Bosanski palimpsest, 1995, Sličan čovjek, 1995.) u kojima nalazi načina da se bavi svježim i bolnim temama rata i “prognanoga grada”, a da ne iznevjeri ništa od svoje cizeljerski izbrušene i prepoznatljive poetike, svoje potpune predanosti “totalnoj” književnosti.

 

A Banja Luka? Grad je to kojim je kao glavnim svojim toposom i fascinacijom prožet cijeli Horozovićev opus. Da ga kojim slučajem neka kataklizma izbriše s lica zemlje, ništa kao taj opus ne bi ostalo da svjedoči o postojanju i “duhu” grada. Davno sam u jednoj zgodi rekao, a sad bih ponovio tvrdo, napismeno: onoga dana kada u Banjoj Luci, u nekadašnjem Domu kulture, bude održana velika javna književna priredba posvećena djelu Irfana Horozovića, taj će se grad početi vraćati u Civilizaciju.

 

Tri su grada Horozovićeva života: Banja Luka, Zagreb, Sarajevo. Svakome od njih potrebniji je on, nego oni njemu. Možda će to jednoga dana u njima biti shvaćeno. Možda i neće. Od toga, ni s time, Horozović nema ništa.

 

U arapskom jeziku irfan znači: onaj koji posjeduje znanje, znalac. A u tradiciji islamskoga filozofsko-religijskog mišljenja irfan je pojam i koncept koji odgovara onomu što se na Zapadu imenuje gnozom, znanjem. Onim unutarnjim znanjem koje se ne postiže primarno razumom ni iskustvom, nego “kroz skrovitu osvjedočenost i unutarnje otkrivenje”. Kaže se: tu vrstu znanja postiže onaj tko se lišava niskih pobuda, razmjerno otuđenju od vlastitoga sopstva.

 

Skeptičan sam prema pripisivanju posebnih značenja imenskim, numerološkim i sličnim koincidencijama, ali za Irfana može se slobodno reći da je malo kojemu piscu slučaj dodijelio ime tako čudesno podudarno sa cijelom njegovom spisateljskom pojavom, s duhom njegove književnosti: Irfan Horozović sav je u svojoj književnosti, bez ostatka, i zato tako veličanstveno oslobođen od naglašavanja svojega sopstva.

Još tekstova ovog autora:

• Novo značenje Ferhadije džamije
• Sarajevo – muslimanski grad?
• Neka se razapne! Neka se razapne!
• Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
• U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
• Prekretna knjiga o Titu
• Patriotizam kao mržnja
• Podmetanja u Oslobođenju
• Brišite me sa svojega spiska
• O Markušiću, kvislingu

» Svi tekstovi ovog autora