Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Na Veliki petak razgovarao je s novinarkom talijanske državne televizije. O vremenima, ljudskim naravima, ratovima i epidemijama. Razgovarao je upravo o onom što bi se od njega očekivalo u dojučerašnja vremena kada papa još nije davao intervjue. Ali za kraj, novinarka je ostavila pitanje koje je, vjerujem, dugo smišljala. Jedino pitanje u kojem postoji nešto osobno, u kojem se naslućuju njezini dar i temperament, njezini očaj i nada, pitanje po kojemu će svi znati da je upravo ona razgovarala s papom. Skoro će tri, rekla mu je, pa kako bismo trebali živjeti u ovaj sat?
On ju je pogledao, izgubljeno ju je gledao, pa je spustio pogled, dugo šutio. Njegova šutnja predugo je trajala. Za televizijska je mjerila bila uznemirujuća. U digitalnom dobu, koje je uslijedilo nakon vremena radija pa televizije, vrijeme se dodatno ubrzalo. Ali dopuštena šutnja u eteru postala je još kraća. Osim što vrijeme košta, publiku šutnja uznemiri. Usta koja ne govore jesu smrt. A smrt je u virtualnom svijetu i na staklu pametnog telefona strašnija nego što je nekad bila, jer je nevjerojatnija.
Od straha pred papom koji šuti, gledatelj se bavi nizom brzih pretpostavki. Osnovna je da se starac na čas izgubio, da je Franjo dementan. Tu su te godine. Pomisao o demenciji djeluje smirujuće, pipač telefona njome se vraća iluziji o vlastitoj besmrtnosti.
Televizijski gledatelj duboko uzdahne usred senzacije istinskoga ganuća. A novinarka, zadovoljna i sita, kao da je publici upravo ispovjedila sav svoj život, odjavljuje emisiju usred papine šutnje, taman nakon što ju je opet pogledao.
Ne, nije Franjo dementan, mislio sam. On samo ne umije voditi sitnu konverzaciju. Slabo se vozio u liftu. Nije čekao autobus, nije sjedio po čekaonicama domova zdravlja, u redovima za ulje i kavu ispred kvartovskih samoposluga. I onda je odigrao pokaznu vježbu na temu vremena.
Vrijeme Crkve mnogo sporije prolazi nego vrijeme društva i civilizacije. To je njezina velika prednost, ali i razlog njezina višestoljetnog zaostajanja za društvom i civilizacijom.
Ali napokon, nije li važno da postoji netko, pa makar to bio i sam papa – po onoj Albaharijevoj najusamljeniji čovjek na svijetu – tko će ljudima pokazati da ovdje može malo i da se šuti? Tu mi se iza oka prikaže slika iz Albaharijeve priče: “Papa šeta dvorištem. Dvorište je ograđeno visokim zidom. Svaki put kada dođe do zida: Papa oslušne. Ništa se ne čuje. S druge strane ne dopire nikakav zvuk. Možda tamo nema ničega, misli Papa, možda sam ja sam na svetu? Iza njegovih leđa otpadaju jabuke i kruške: padaju zreli plodovi na podšišanu travu. ‘Ej’, viče Papa, ‘ima li nekog s druge strane?’ Tišina, tišina, samo tišina.”
Onda mi na čas, slijedom ove plitke metafizike, na um pada vic: nakon što su ga isprobali Amerikanac i Japanac, i uvjerili se da zna odgovore na sva pitanja, doveli i Muju pred najmoćniji kompjuter na svijetu, da ga i on nešto pita. “Šta ima, šta nema?”, Mujo će kompjutoru. I to je vic.
Ne znamo što se dalje dogodilo, ali pretpostavka jest da je najmoćniji kompjutor na svijetu pregorio pred Mujinim pitanjem. E, tako i papa, kad ga je novinarka upitala što ona i ostatak svijeta trebaju da rade u tri popodne, na Veliki petak, godine 2022.
Kasnije sam, iste večeri, gledao prijenos Križnog puta iz rimskog Koloseuma. Već dvije tisuće godina Crkva nastoji, ako ja to dobro shvaćam, da raščara objekte prethodnih paganskih civilizacija, i onda na tom mjestu krvavih zabava i gladijatorskih borbi inscenira vlastita sveta prikazanja.
Dvije godine se ova predstava zbog epidemije nije održavala. Svijet se u međuvremenu olinjao kao ostarjela, odavno kastrirana kućna mačka, a Papa je ostario i nekako se umorio.
Za to vrijeme, u pozadini te zastarjele amaterske predstave, pregažene svim režijskim, glumačkim i montažnim senzacijama dvadesetog stoljeća, tu u neposrednoj blizini Rima, s druge strane zrcala, televizijskog ekrana i stakalca na telefonu, traje krvavi rat, u kojem Putin gazi Ukrajinu, odvikava Ukrajince od navike da budu Ukrajinci, i u milijunima ih protjeruje na Europu.
U predstavi koja se pred papom i pred našim očima u Koloseumu odigrava, na trinaestoj postaji Križnog puta, onoj kad Isusa skidaju s križa i mrtvog ga spuštaju na majčino krilo, sudjeluju dvije matere: ukrajinska i ruska. Obje žive i rade tu u Rimu.
Kod Ukrajinaca to je izazvalo bijes. Grkokatolički nadbiskup Svjatoslav Ševčuk se unaprijed usprotivio. Razlog je star i uznemirujući, nama dobro poznat: da ovim se zamagljuje pitanje agresora i žrtve. I onda je svejedno kakva je i čija ukrajinska mater – jer ona je po sebi pravedna, jer ona je po sebi žrtva, te kakva je i čija ruska mater – jer ona je ubojica, taman da ni muhu nije pipsom poprskala.
Ljudi su u tom viđenju amblemi i funkcije, a nikako pojedinci koji se slobodno opredjeljuju. Premda, istina je da ono što se zbiva na trinaestoj postaji nije pitanje žrtve i agresora, nego je pitanje majke. Uvijek i jedne i druge.
No, zašto Papa ni inače ne izgovara tu jednostavnu binarnu formulu, za kojom iz nekog razloga žude napadnuti narodi? Zato da za sljedećih tisuću godina ne odgodi i sam razgovor o pomirenju kršćana? Može biti i da je zato.
Ali meni, koji ga umornog gleda, nešto drugo na um pada. Korisno je šutjeti o onom što je očigledno. Korisno je ne ponavljati opća mjesta. Naravno da je Rusija napala Ukrajinu. Ali to je očigledno. Ako se bespotrebno ponavlja ono što je očigledno, da je Rusija napala Ukrajinu i da Rusi čine zločin nad Ukrajincima, kao da se unaprijed nemogućim oglašava bilo kakav, makar i osvetnički, zločin Ukrajinaca nad Rusima.
I u našim je ratovima, prije trideset godina, to bio problem u insistiranju na očiglednostima i u beskonačnom ponavljanju općih mjesta.
No, nije li problem crkvenog učenja upravo u tome što se već dvije tisuće godine ponavljaju sve sama opća mjesta i što se u tom ponavljaju izgubio svaki smisao i sadržaj onoga što se izgovara?
Papa onoj novinarki, prije nego što na posljednje njezino pitanje zašuti, kaže nešto što je, čini mi se, važno, premda nisam do kraja siguran i da je do kraja tačno. Čak bi se moglo reći da nije tačno, ali je duboko istinito.
On kaže: “Izbjeglice su podijeljene. Prva klasa, druga klasa, po boji kože, dolaze li iz razvijene zemlje ili nerazvijene.” I kaže: “Mi smo rasisti. I to je loše.” Tako reagira na činjenicu da su Ukrajinci, njih već skoro pet milijuna, s bratskim požrtvovanjem i otvorena srca primljeni u Europi, i to, golemom većinom, u onom dijelu Europe, na istoku, u Poljskoj pa i Madžarskoj, odakle su s najvećom mržnjom tjerane izbjeglice s Bliskog i Srednjeg istoka, iz Pakistana, Bangladeša i Afrike.
Papa nije tu umjeren i pun razumijevanja, kakav je, recimo, Ian Buruma, bivši urednik The New York Review of Books, stručnjak za azijski Istok, i jedan od najvažnijih nonfikcionalnih pisaca našega doba, koji ovih dana piše – citiram iz beogradskog Nina: “Zato pohvalimo Poljake i Mađare što su pružili ruku Ukrajincima u situaciji kad im je ona očajnički bila potrebna. Bilo bi divno kad bi Evropljani pokazali isti stepen simpatija prema Sirijcima, Afganistancima i drugim žrtvama ratova izvan evropskog kontinenta. Ali činjenica da oni, u celini posmatrano, to ne čine, nije razlog da se istočni Evropljani optužuju da su beli supramatisti. Ljudsko saosećanje je dovoljno retka pojava; trebalo bi da budemo zahvalni kad god na njega naiđemo.”
Za razliku od Burume, umjerenog i rezigniranog, Papa je radikalan i vatren. Svjestan je toga da neće biti velikog zla od toga što će, možda, biti nepravedan prema sebi i svojima. Na kraju svih krajeva, i na kraju vremena, važno je, ipak, samo to da ne bude nepravedan prema drugima.
Ne, nisu Ukrajinci bolje prihvaćeni od Sirijaca zbog našega (poljskog ili madžarskog, europskog) rasizma. Bolje su prihvaćeni zato što su nam bliži, u njima se lakše prepoznajemo.
O ljudima iz Bangladeša, Pakistana, Jemena ili Irana ne znamo ništa, pa ih se onda plašimo. O Sirijcima, pak, nakon što je u Siriji potpaljen rat, znamo manje nego što smo prije rata znali. To je, ipak, osnovni razlog zbog kojeg su Ukrajinci bolje primljeni.
Papa, međutim, suštu istinu govori govoreći da smo, zajedno s njim, rasisti. I da je zlo u nama. To već nije opće mjesto. Europa je još uvijek jedini prostor na svijetu gdje se sklanjaju siromašni, gladni i bolesni, oni koji su žrtve rata i izrabljivanja. I jedini prostor na svijetu na kojemu postoje društva unutar kojih koegzistiraju vjerske, nacionalne i etničke različitosti.
Samo među europske kršćane u miru se, žudeći za boljim životom, ili samo da spasu živu glavu, doseljavaju i oni koji nisu kršćani. I samo će Papa za sebe i za sve svoje, u ovom slučaju Europljane, reći da su rasisti. I reći će istinu, čak i ako neće biti u pravu.
Samo, da bi Europa ostala takva, a onda i da bi Crkva izbjegla opća mjesta, i sustigla vrijeme koje joj već stoljećima bježi, pitanje ljudskog suosjećanja trebalo bi biti važnije od pitanja fizičkog i metafizičkog komfora.
A Europljani, kao ni zapadni kršćani, ne bi uopće smjeli primjećivati da je Europa jedina otvorena za različitosti i da samo njezini vjerski vođe imaju svijest o pravima drugih.
(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Papa Franjo i pitanje što da svi zajedno na svijetu radimo danas oko tri).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Mladen Vasary, gluma kao umijeće promatranja ljudi
- Kratka povijest čuda na svjetskim prvenstvima u nogometu
- Zašto se ne bismo pravili da smeća nema?
- Nikada nismo tako prisutni kao kada nam netko blizak umire
- Kako se Andrej našao na ”pravoj strani povijesti”
- Oči Saše Matića
- Arhitektura koju stanovnici gradova recenziraju u snovima
- Giorgia Meloni: od kiča do krvi samo je jedan korak
- Bez naklade OceanMore bili bismo ljubazni ko Milanović
- Trebali bismo prihvatiti ruske muškarce koji odbijaju rat
