Damir Grubiša
Pred više od trideset godina pompozno je najavljen ”kraj povijesti” raspadom Sovjetskog Saveza, nakon čega se u krvi raspala Jugoslavija.
Francis Fukuyama, američki politolog, trijumfalistički je najavio pobjedu demokracije u svijetu u istoimenom eseju, a demokracije, kako je poznato, međusobno ne ratuju.
I mantra o kraju povijesti i o demokracijama koje međusobno ne ratuju ispuhale su se kao mjehur sapunice, i nije trebalo čekati 11. rujna 2001., to je bilo vidljivo već u ratovima na tlu bivše Jugoslavije, koje takozvani ”novi međunarodni poredak” nije uspio niti spriječiti niti prekinuti.
Joschka Fischer, njemački političar iz generacije šezdesetosmaša, napisao je svojevremeno knjigu pod naslovom ”Povijest se vraća”, inspiriran novom fazom svjetskog rata protiv terorizma, a koja je trebala biti kritika Fukuyame i njegovog olako izrečenog optimizma.
Doduše, još je jedan odgovor na Fukuyamu utvrdio diskurs ratobornih pesimista, a to je knjiga Samuela Huntingtona ”Sukob civilizacija”, koju su obilno koristili nacionalisti svih boja da istaknu nepomirljivi jaz između Istoka i Zapada.
Danas, s ruskom agresijom na Ukrajinu, ostvaruje se najcrnji scenarij jer se prvi put nakon pada Berlinskog zida javlja prijetnja ne povratka hladnog rata, nego nailaska itekako toplog – nuklearnog rata kojeg može pokrenuti jedna od još uvijek, bar po nuklearnom naoružanju, najvećih sila na svijetu.
Kako zaustaviti taj rat koji donosi ogromne žrtve na strani Ukrajine, napadnute vanjskom agresijom i invazijom i spriječiti daljnju eskalaciju koja može završiti uporabom nuklearnog oružja?
Trenutačno izgleda kao da nikome nije u interesu da se rat završi, a produljenje tog rata svakim danom čini opasnost od nuklearnog Armagedona sve realnijom.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski obratio se Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija dramatičnim riječima, napadajući Ujedinjene narode i Vijeće sigurnosti što nije ništa poduzelo da osigura svojim članovima mir i sigurnost.
Retorički dobro sastavljenim i izvedenim govorom (Zelenski je profesionalni glumac, što se i vidi) postavljeno je pitanje, jesu li članovi Vijeća sigurnosti spremni za raspuštanje UN-a?
Ako je odgovor ne, onda Povelja UN-a mora biti odmah primijenjena i agresor mora biti prisiljen na mir. Zelenski je pozvao na hitnu reformu UN-a i svojim govorom osvojio je naslove gotovo svih medija u svijetu.
Ali, istovremeno, Zelenski nije objasnio zašto njegova zemlja, Ukrajina, koja želi glavnog krivca za rusku agresiju, predsjednika Vladimira Putina, izvesti pred Međunarodni kazneni sud, nije priznala taj Sud.
Jednako tako, taj Sud nisu priznali ni SAD ni Rusija ni Kina ni Izrael. Izgleda da su najmasovniji pristupnici tom sudištu – nesvrstane zemlje!
I to je paradoks koji se otkriva Zelenskijevim govorom pred Vijećem sigurnosti. Ako Zelenski doista želi reformirati sustav UN-a, s čime se moramo složiti jer ovakva organizacija UN-a ne može zaustaviti rat u Ukrajini, onda bi trebalo da sam pokaže kako vjeruje u instrumente međunarodnog prava.
A UN treba što prije izvući iz naftalina, odnosno iz stanja letargije u koju je upao nakon pada Berlinskog zida.
Bizaran je podatak, da su 2001. Nobelovu nagradu za mir dobili baš Organizacija Ujedinjenih nacija i njen glavni tajnik, Kofi Annan.
Doduše, takvih besmislenih Nobelovih nagrada ima više: besmislena je i nagrada za mir Baracka Obame, na početku mandata, 2009., kao što je besmislena i Nobelova nagrada za mir Europskoj uniji 2021.
Činjenica je da je najviše na reformi UN-a radio generalni sekretar Ban Ki-moon, u razdoblju od 2007. do 2016., a da se njegov nasljednik António Guterres, koji obnaša ovu dužnost od 2017. do danas, dobivši još jedan mandat na čelu organizacije, nije baš proslavio reformističkom revnošću.
Uostalom, taj isti Guterres je mogao sada iskoristiti ovaj nesretni rat u Ukrajini da pokrene cijelu tu narkotiziranu organizaciju i da bar pokuša poduzeti neke posredničke poteze u pregovorima između Ukrajine i Rusije.
”U aktualnom ratu u Ukrajini, prisustvujemo nemoći Organizacije Ujedinjenih nacija”, izrekao je jasno papa Franjo na generalnoj audijenciji u Vatikanu.
Papa je u nekoliko navrata, potaknut strahotama rata u Ukrajini, konstatirao da se nakon Drugog svjetskog rata pokušalo postaviti temelje za jednu novu povijest mira, ali se, kako on kaže, nastavila povijest velikih sila u međusobnoj konkurenciji.
Papa vjeruje u multilateralizam i u ulogu koju bi Ujedinjene nacije trebale odigrati, ali ih sada uopće ne igraju.
Od svog dolaska na čelo Katoličke Crkve, papa Franjo zagovara reformu koju traže oni narodi i zemlje, koji najviše trpe posljedice takve impotencije, o kojoj govori Papa.
Govoreći 25. rujna 2015. pred Generalnom skupštinom UN-a, Papa je ustvrdio da su ”reforma i prilagodba vremenu uvijek potrebni, napredujući prema krajnjem cilju, da se svim narodima omogući pravično sudjelovanje u odlukama”.
A to se posebno odnosi, prema Papinim idejama, na tijela koja bi morala imati izvršnu ovlast, a to su Vijeće sigurnosti i ona tijela, grupe i mehanizmi koji su posebno osnovani da bi se suočili sa svjetskom krizom.
O reformi UN-a Papa govori i u svojoj enciklici ”Svi su braća”, u kojoj je poseban paragraf posvećen ovom pitanju.
Danas Papa poziva na napor protiv pokušaja da se ova organizacija delegitimira, a njene probleme i manjkavosti treba zajednički rješavati, jer je mir pretpostavka svakog života ljudi u zajednici.
Tako je Papa nazvao sramotom i trku za naoružanjem, kojom se također krši i jedan od glavnih ciljeva Povelje UN-a. Kaže Papa, da je u pitanju najvažniji izazov, a to je – egzistencijalna budućnost čovječanstva.
Svakim danom se u to možemo uvjeriti, i zato je potrebno što prije prekinuti ovaj bezumni rat koji nas sve vraća u barbarsko doba.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kako najbolje pomoći Ukrajini – i Ukrajincima?
- Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
- Crni val koji prijeti Italiji
- Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma
- Diktatura naftnih kartela: velika pljačka europskih građana
- Političari kakve, očito, zaslužujemo
- Finska premijerka Sanna Marin: hm, ta nova politička kasta
- Tri hrvatska europska uspjeha i njihovo naličje
- Gdje je nestala retorika mira za Ukrajinu?
- Što hitnija europeizacija Ukrajine
