Kao što ljudska bića sliče na roditelje i bliže ili dalje pretke, tako pisci podsjećaju na svoje duhovne srodnike. Naravno, nijedna tvrdnja nije bez iznimaka, pa ni ovu ne treba shvatiti kao apsolut. U slučaju engleskog pisca Juliana Barnesa, rođenog 1946. u Leicesteru, takav možebitni predak ne potječe iz anglosaksonskog, nego iz frankofonskog kruga. Možemo pretpostaviti da se razlozi duhovne komplementarnosti kriju u obrazovanju, izboru po srodnosti, osjećaju za drugo(ga) i tako dalje, ali nema sumnje da se uz Barnesovo ime najčešće spominjao Gustav Flaubert. Ne zato što su jedan i drugi studirali pravo ili zato što su obojica patili od ”neizlječiva romantizma”, koliko god to Barnes možda i ne bi volio priznati.
Inklinaciju prema francuskoj kulturi legitimirao je već u prvom romanu ”U podzemnoj” (1980.), potom u zbirci kratkih proza ”Preko La Manchea” (1996.), a najjasnije u svome, možda najpoznatijem romanu, ”Flaubertova papiga” (1994.), elegantnoj priči na dva paralelna kolosijeka, u kojoj je sudbina engleskog liječnika sinkronizirana s Flaubertovom sudbinom. Koliko god je Flaubert sa svojom ”Madame Bovary”, pa i anticipativnim romanom ”Bouvard i Pécuchet”, satirom na račun malograđanskog svijeta skraja 19. stoljeća, tek nedavno prevedenoj na hrvatski, dovoljan zalogaj za cijeli život, Barnes je pisac postmodernističkog duha i široko razgranatih interesa.
Osim romana i pripovijedaka, piše eseje i detektivsku prozu (ovu potonju pod pseudonimom Dan Kavanagh), svojedobno je uređivao Oxford English Dictionary, a reference na velika imena klasične i pop muzike, uočljive u mnogim knjigama, izričito u noveli ”Budnost”, svjedoče također o pasioniranom i trajno njegovanom odnosu prema muzici. Posebno poglavlje Barnesova opusa čine romani s temom ljubavi i/ili ljubomore (”Prije nego me upoznala”, 1982., ”Pretresanje”, 1991., ”Ljubav itd.”, 2000.), a romane ”Zagledana u sunce” (1986.) i ”Nema razloga za strah” (2008.) pod zajednički nazivnik stavlja autorova opsjednutost starenjem i smrću.
Ispričan iz pozicije glavnog junaka, šezdesetogodišnjeg Tonyja Webstera, ”Osjećaj kraja” je roman o starenju, pa samim tim i o smrti, roman o onom što je glavni junak nekoć bio, a svijest da je njegovo vrijeme bespovratno prošlo, miješa se s otkrivanjem jedne tajne i razgolićenjem samoga sebe iz gotovo šokantne i posve neočekivane vizure
Makar i u usputnom nabrajanju, teško je isto tako zaobići romane ”Dikobraz” (1992.), ”Arthur & George” (2005.), eruditski intoniranu raspravu ”Povijest svijeta u 10 i pol poglavlja” (1989.) i druge naslove. Barnes je iznimno popularan i među našom publikom, a kad je prije nekoliko godina gostovao u Zagrebu, u živom kontaktu pokazao je da je jednako duhovit i lucidan kao i u svojim knjigama. Potkraj ove godine izdavačka kuća VBZ iz Zagreba objavila je roman ”Osjećaj kraja” (urednik Marko Pogačar), za koji je 2011. dobio Bookerovu nagradu, koja se tretira kao svojevrsni Nobel u anglosaksonskom jezičnom području.
Roman je preveo Borivoj Radaković, ujedno i prevoditelj njegova romana ”Engleska, Engleska” (1998.), čiju je hrvatsku verziju 2000. godine objavila izdavačka kuća ”Celeber”. Kao autor koji spaja tradiciju i modernitet, koji ima duboko osviješten odnos prema svojoj profesiji, iako je isto tako krvav ispod kože, Barnes piše knjige koje izmiču konvencionalnim žanrovima, a osim svih mogućih tema, odlikuje ih osjećaj za fabulu pomiješan s (auto)biografizmom, intertekstualnim digresijama i esejističkim pasažima koji katkad poprimaju okus solipsističkih, pa i znanstveno fundiranih refleksija. S obzirom na pokušaj kakvog-takvog ”sortiranja” njegova široko razgranatog i difuznog opusa, osnovnom intonacijom ”Osjećaj kraja” najbliži je već spomenutim romanima ”Zagledana u sunce” i ”Nema razloga za strah”.
Barnes nije jedini pripovjedač koji je zaokupljen smrću, iako je u njega ta tema postupno poprimala sve naglašenije i eksplicitnije dimenzije. U romanu ”Nema razloga za strah” ponudio je repertoar svih raspoloživih partitura na temu smrti, citirajući najrazličitije mislioce i autoritete, otkrivajući detalje iz roditeljske kuće te polemizirajući s bratom, filozofom koji nije dijelio njegova stajališta. Barnes zna kako je tko sudio o smrti, od starih Grka do danas, a najintrigantniji su mu veliki umjetnici i veliki tanatofobi, kao što su Dmitrij Šostakovič i Philip Larkin. Ovog potonjeg ”The Times” je 2008. proglasio najvažnijim britanskim autorom poslije Drugog svjetskog rata, dok ga je Barnes proglasio ”nacionalnim prvakom u poznavanju smrtnog užasa”.
Naravno, nije zaboravio ni Flauberta koji je objašnjavao da se sve mora naučiti: od čitanja do umiranja. Na istu opsesiju Barnes je aludirao naslovom svoje zbirke pripovijedaka ”Stol od četrunovine”, s obzirom na dobro poznatu činjenicu da je četrun, ili limun, u kineskoj ikonografiji vjesnik smrti. Na takve detalje važno je upozoriti zato što je u pozadini romana ”Osjećaj kraja” isti i teško izbježivi timor mortis. Ispričan iz pozicije glavnog junaka, šezdesetogodišnjeg Tonyja Webstera, ”Osjećaj kraja” je roman o starenju, pa samim tim i o smrti, roman o onome što je glavni junak nekoć bio, a svijest da je njegovo vrijeme bespovratno prošlo, miješa se s otkrivanjem jedne tajne i razgolićenjem samoga sebe iz gotovo šokantne i posve neočekivane vizure.
Dok je u Kišovom ”Peščaniku” motor radnje jedan željeznički red vožnje, okidač Barnesova romana je Adrianov dnevnik. Uz neizbježnu fascinaciju smrću, tu počinju i završavaju sve eventualne sličnosti između srbijanskog i engleskog pripovjedača
Istodobno, to je roman o relativnosti sjećanja, o povijesti i ispovijesti, o fabuliranju i konfabuliranju, o onome što (ne) možemo znati ili možemo samo predmnijevati, ukratko, roman o pitanjima koja muče svako ljudsko biće. Ako je pisac, muče ga i dvostruko! Prije i poslije svega, to je roman o vremenu, subjektivnom i objektivnom, kako sugerira Barnes, a ako je to roman o vremenu, onda je opet i roman o smrti.
Unatoč tome, ili baš zbog toga, ”Osjećaj kraja” nije lišen onoga suptilnog, katkad jedva zamjetljivog humora, koji je jedan od Barnesovih zaštitnih znakova i bez kojeg njegove knjige možda i ne bi bile ništa više od srcedrapateljnih varijacija na vazda iste teme. Ali Barnes je dovoljno obrazovan i, što je isto tako važno, dovoljno kuražan da izbjegne takve stupice. Suprotstavljajući svoje vrijeme univerzalnom vremenu, maskirajući se likom Tonyja Webstera, ponudio je priču na temu nadobudnosti, ironično svedenu na ”vječnu nadu ljudskog srca”.
Binarna kompozicija romana bila mu je potrebna zbog dvojstva mladosti i starosti. U prvom dijelu Tony se sjeća svoga dječaštva i odrastanja, karakterističnog razdoblja inicijacije u kojem je pubertetska glad za seksom, ali i za knjigama, integrirana sa ”socijalnim darvinizmom” engleske srednje klase. Kad je naizgled lakonski zaključio da svatko podnosi štetu, glavni junak poslužio je kao transfer za temeljnu ideju. Barnes je htio pokazati da nitko u ovom svijetu ne može ostati neokrhnut i da svatko plaća cijenu za svoje grijehe. Najvažnije točke Tonyjeve retrospektive odnose se na prijateljstvo s Colinom i Alexom, ljubovanje s Veronikom i očaranosti plimnim valom na rijeci Severn.
Barnesovi junaci učili su povijest, pa se u romanu spominje – iako ne i poimence – atentator na habsburškog nadvojvodu Franza Ferdinanda. Ali sentimentalni ratovi bili su im ipak važniji od onih drugih. Nad svim tim nadvio se Adrian Finn, mladić koji im je imponirao i koji im je na neki način služio kao korektiv. Dok je u Kišovom ”Peščaniku” motor radnje jedan željeznički red vožnje, okidač Barnesova romana je Adrianov dnevnik. Uz neizbježnu fascinaciju smrću, tu počinju i završavaju sve eventualne sličnosti između srbijanskog i engleskog pripovjedača.
Kako duhovito primjećuje pisac, skrivajući se iza glavnog lika, kad smo mladi, mistificiramo budućnost, kad smo stari, mistificiramo prošlost
Privid idiličnog odrastanja poremetila je vijest da je Adrian počinio samoubojstvo. Onda se pokazalo kako mrtvi utječu na žive, vukući s one strane niti, katkad djelotvornije nego što su to mogli dok su bili na ovom svijetu. Godine su prošle, Tony se oženio i rastavio i kad je već povjerovao da ga ništa ne može iznenaditi, dogodio se obrat. Drugi dio romana slika je tog obrata fiksiranog u ”kratkoj povijesti poniženja”, u kojoj jedna naizgled nevina priča dobiva svoje jezovite repove. U godinama u kojima čovjek očekuje komfor, ako ne materijalni, onda makar duševni, razmišljajući nad svojom osamljeničkom sudbinom, nad ženama s kojima je bio ili nije bio, Tony je saznao da mu je oporučno pripao jedan dnevnik.
Foto: Ellen Warner
Taj dnevnik, Adrianov, pokazat će se kao deus ex machina, račvajući priču prema nevjerojatnom i teško predvidljivom finalu. Zajednička uspomena na Adriana koji je bio objektom neskrivenog divljenja njegove okoline, pretvorila se u okosnicu priče i svojevrsni negativ u kojem se na ovaj ili onaj način zrcale sudbine Barnesovih junaka. Svijest da mu je upokojeni prijatelj ostavio najintimnije svjedočanstvo, zapravo, svoj dnevnik, sinkronizirana je s Tonyjevom iluzijom da bi nakon toliko desetljeća mogao obnoviti vezu s Veronikom.
Umjesto nježnosti, Veronika mu je podastrla pismo koje joj je poslao davno, uvrijeđen činjenicom da se nakon njihovog sentimentalnog kraha upustila u vezu s Adrianom. Gonjen temperamentom i povrijeđenom taštinom, Tony je sročio agresivno pismo koje se poslije mnogo godina pokazalo kao đavolsko proročanstvo. Pokazalo se zašto se Adrian uistinu ubio (kao što se prije njega ubio i Robson), sugerirajući svojim postupkom neki idealniji svijet spram kojeg se zemaljska stvarnost doima kao sjenka. Ono što je niklo iz želje da dobije testamentom naslijeđeni dnevnik, djelovalo je kao salto mortale, obrat od 360 stupnjeva koji je iz temelja promijenio Tonyjev život, njegove emocije, sjećanje i svijest o samome sebi.
Kako duhovito primjećuje pisac, skrivajući se iza glavnog lika, kad smo mladi mistificiramo budućnost, kad smo stari, mistificiramo prošlost. Tony možda nije imao tu sreću, ili nesreću, jer ga je retroaktivno zračenje jednog dnevnika i jednog pisma dovelo do točke u kojoj će radikalno preispitati svoje nekadašnje, pa i sadašnje postupke. Nakon svega, kad se zbroje grijesi, oni koji su ostali i oni koji su umrli, za kajanje je kasno. Ali nije kasno za roman! U cjelini i u usputnim rukavcima, ”Osjećaj kraja” pokazuje da riječi mogu biti itekako ubojite, da je stvarnost također fikcija i da je sjećanje nepouzdan saveznik. Pitanje je, na koncu, tko je profitirao: Tony ili njegov upokojeni prijatelj? Sve u Barnesovom stilu, kao i teško izbježivo pitanje: da Tony nije preživo, tko bi ispričao tu šašavu, istodobno tipičnu i egzemplarnu, tako veselu i tako žalosnu priču?
Još tekstova ovog autora:
- Rat kao autoimuna bolest
- Važno je da ste zdravi
- Vonj korupcije
- Blagdan à la Kuzmič
- Slon u staklani
- Roman rijeka o Dunavu
- 2 plus 2 je 5
- Sram će spasiti Hrvatsku
- I ministar čini što hoće
- Tiho puzajući fašizam
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.