Ana i Otto Raffai
Povod ovom članku nije samo nedavna tribina u Zagrebu koja je još jednom istakla opasnost od kriminalizacije migracije. Povod je i šutnja javnosti, koju razumijemo kao nebrigu, pasivnost prema nevolji ljudi koji bježe od rata.
A javnost je u Hrvatskoj u svojoj premoćnoj većini deklarirana kao katolička.
Povod je kriza koju će rado vladajuće elite Europe sve češće nazivati krizom migracije kako bi prikrile činjenicu da se radi zapravo o krizi ljudskosti.
Ima li na granici kod Velike Kladuše kojeg katolika među policajcima hrvatske države, pa da mu možemo uputiti riječi podrške s europske konferencije Crkve i mira koja je okupila krajem lipnja u Velikoj Britaniji ekumenski raznovrsnu grupu, sedamdesetak sudionika/ca iz više europskih zemalja?
Jedan od glavnih govornika na konferenciji bio je Inderjit Bhogal, metodistički pastor, porijeklom Sikh, empatičan prema izbjeglicama jer je na neki način to i sam bio kao dijete.
Ima li na granici kod Velike Kladuše kojeg katolika među policajcima hrvatske države, pa da mu možemo uputiti riječi podrške s europske konferencije Crkve i mira koja je okupila krajem lipnja u Velikoj Britaniji ekumenski raznovrsnu grupu, sedamdesetak sudionika/ca iz više europskih zemalja?
Bhogal je vrijedan spomena jer je pokrenuo koncept gradova-utočišta; dakle ne samo volonteri, cijeli grad postaje mjesto utočišta. Od jednog grada dogurao je do više od četrdeset lokalnih zajednica u Britaniji i Irskoj. Nije ga omeo ni proces izlaska, brexit u nastojanju da za svoju plemenitu ideju pridobije nove gradove.
A kada je riječ o antiimigrantskim tendencijama kojih nije mali broj danas u, kako reče jedna sudionica, nikad više podijeljenom društvu Velike Britanije, Bhogal nenasilno djeluje: prilazi organizatorima skupova i nudi svoje informacije te poziva na razgovor o utočištima.
Kod nas pak se širi ”zadah” neprijateljstva prema migrantima i zabrinuti smo.
Ima li na granici kod Velike Kladuše ili drugdje kojeg katolika među policajcima hrvatske države?
Ima li među šutećim građanima ove države kojeg katolika ili katolkinje koji su isto tako zabrinuti?
Naime, u sve strožim pravilima kojima se okrutnost maskira u legislativu, a osjećajnost destimulira u militarističkom duhu tko manje osjeća bolji je stroj za uništavanje, u takvom okruženju naš prostor ispovijedanja vjere se smanjuje.
Naše ispovijedanje vjere ne ograničava se na opsluživanje liturgijskih aktivnosti niti na individualno privatno moljenje ili paljenje svijeća. Naše ispovijedanje vjere traži javni prostor, ne zato da ga kao većina milom ili silom pokrstimo, čitaj prisvojimo, nego kao ”bitan medij teološkog pronalaženja istine i kršćanskog naviještanja” (Metz).
Ta javnost nam se danas kriminalizacijom migracije uskraćuje. Ironično nam kažu: Možeš, dušo, ići u crkvu, možeš javno nositi križić oko vrata, dapače, to je društveno poželjno, ali možeš samo ako šutiš, ako si oportun/a prema državnim vlastima koje će ti uskratiti da upražnjavaš ono što je suština tvoje vjere, a to je ljubav osobito prema onima koji su najpotrebniji solidarnosti, onima koji su slabi i koji trebaju ruku podrške.
Upravo zbog njih je potrebno moliti da nam Bog da snage da ih uočimo i da im onako prljavima, neurednima, koji niti govore naš jezik niti se krste kao i mi, da u njima prepoznamo brata i sestru stvorenu na sliku Božju.
Naše ispovijedanje vjere ne ograničava se na opsluživanje liturgijskih aktivnosti niti na individualno privatno moljenje ili paljenje svijeća. Naše ispovijedanje vjere traži javni prostor, ne zato da ga kao većina milom ili silom pokrstimo, čitaj prisvojimo, nego kao ”bitan medij teološkog pronalaženja istine i kršćanskog naviještanja” (Metz)
E, za to smo kršteni, ali to ne smijemo raditi ako slušam policajca koji nam je zimus, kada smo ga pitali što da kao kršćani radimo s migrantom u kojem prepoznajemo žrtvu nasilja kao i Samarijanac u novozavjetnoj prispodobi, te smo dužni isto učiniti kao i on, a to znači odvesti ga na sigurno, napojiti i okupati te mu osigurati liječničku skrb. E, na to nam je policajac zimus rekao: ”Čuvajte se”.
Dobra je ta njegova riječ čuvajte se. Ona podsjeća na Metzov izraz da je sjećanje na Isusa opasno sjećanje, ono sjećanje koje nas čupa iz ralja razumijevanja vjere kao ”vrste građanske domovinske religije”, da je opasno po etablirano društvo koje se zidom štiti od ljudske patnje varajući nas da tako štiti kršćanske vrijednosti.
Opasno sjećanje zagovaramo jer ono u sebi krije snagu vjere u budućnost onih ”koje mi nazivamo beznadnima, potisnutima i propalima” (Metz).
Ta vjera daje ideje što sve možemo s migrantima zajedno umjesto da kukamo kako se ništa ne može.
Naravno da se može; za početak se može provesti u djelo davno izrečena ideja pape Franje da svaka župa udomi jednu izbjegličku obitelj umjesto da nam je dovoljno djelovanje samo jedne organizacije isusovačke službe za izbjeglice, dok će ostatak Katoličke crkve ”u Hrvata” lagano vrtjeti palčevima ne čineći ništa.
Kad bi svaki član župe uložio dnevno kunu za jednu izbjegličku, ”adoptiranu” obitelj, čuda bismo mogli s tim sredstvima postići.
A dobit je veća od silnih kuna, dobit je susret, upoznavanje, širenje horizonta, prevencija radikalizacije u društvu.
Dobit su ljudi, ljudskost u nama i ljudskost u dolazećima.
Stoga po treći put pitamo ima li koji katolik među policajcima na granici koji prepoznaje katolički glas ovog teksta i koji se da pokrenuti od opasnog sjećanja na Isusa koji će nas po djelima suditi.
Upravo zbog njih je potrebno moliti da nam Bog da snage da ih uočimo i da im onako prljavima, neurednima, koji niti govore naš jezik niti se krste kao i mi, da u njima prepoznamo brata i sestru stvorenu na sliku Božju
Njima i svima koji se u tekstu prepoznaju šaljemo pozdrav podrške sa skupa Crkve i mira u Britaniji koji glasi:
”S brigom u srcu promatramo da mnoge europske zemlje sve više zakonski kažnjavaju pomoć izbjeglicama. Tako se na primjer kriminaliziraju u Mađarskoj, Hrvatskoj ili Italiji ljudi koji izražavaju svoju ljudskost time da daju toplu juhu i odjeću migrantima, prate ih do prijavnih mjesta ili spašavaju da se ne utope u moru. Kao kršćani i kršćanke prepoznajemo u svakom čovjeku Sliku Božju.
Zbog toga smatramo da je naša dužnost slijediti zapovijed ljubavi prema bližnjemu.
Zahvalni smo svim ljudima koji, usprkos prijetnji zakonskom kaznom, svojim djelovanjem pokazuju da treba štititi ljudsko dostojanstvo.
Solidariziramo se s njima i u njihovom djelovanju prepoznajemo konkretan način kako trebamo živjeti ljubav prema bližnjemu.”
Još tekstova ovog autora:
- Današnji Samarijanac može biti Srbin, bilo koji manjinac
- Kako razgovarati s populistima i radikalima?
- U nepreglednosti događanja držimo se nenasilja/satyagrahe
- Snaga manjine, suočavanja i katarze
- Ovršeni katolici zbog pedofilije svećenika i šutnje biskupa
- Sloboda za život i križari protiv kontracepcije
- Katoličke udruge i politika ili kako danas biti hrabar kao većina
- Vjernici zaista mogu biti blagoslov društvu – europski primjeri
- Gdje smo mi? Koje je boje naš prsluk?
- Ostanimo uz siromašne, uz izbjeglice i azilante
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.