Mihael Silađi nije performer. Nije poput Toma Gotovca konceptualni umjetnik. Ono što povezuje Mihaela Silađija i multimedijalnog umjetnika Toma Gotovca je golotinja koju su obznanili gradu, jedan Puli – drugi pred trideset i tri godine Zagrebu, ali i to da ih je država obojicu prezrela, odbacila i zaboravila. Gotovcu je, slavi usprkos, pred kraj života namijenila ubožnicu u Dugoj Resi, a mlađahnome Mihaelu Silađiju otela je mogućnost da prehrani obitelj kaznivši ga s 2000 kuna jer je – kao što to čine i na tisuće drugih – za male pare obavljao sitne popravke po kućama.
Nezaposleni Silađi je u znak protesta protiv nepravedne odluke da u državni proračun mora uplatiti kaznu od 2000 kuna na pulskom Prekršajnom sudu ostavio svu svoju odjeću i obuću, mobitel i automobil i tako, do gola kriv, uputio se gradskim ulicama do redakcije Glasa Istre. Novinarima je objasnio da je nezaposlen i da ga je država kaznila zbog rada na crno.
Nezaposleni Silađi je u znak protesta protiv nepravedne odluke da u državni proračun mora uplatiti kaznu od 2000 kuna na pulskom Prekršajnom sudu ostavio svu svoju odjeću (…) do gola kriv, uputio se gradskim ulicama do redakcije Glasa Istre. Novinarima je objasnio da je nezaposlen i da ga je država kaznila zbog rada na crno
Veli da mora, ako želi dug društvu i državi ispuniti i kaznu platiti, novac opet zaraditi na crno jer posla nema. Zato je jadnik, ne bi li skrenuo pažnju na apsurdnost donošenja takve kazne koja ga ponovo potiče na prekršaj hrabro posegnuo za metodom Toma Gotovca i Vlaste Delimar i k’o od majke rođen prošetao Pulom premda, kao što znate, nije riječ o performeru. Zaradio još jednu prekršajnu prijavu i optužni prijedlog zbog vrijeđanja moralnih osjećaja građana…
U vrijeme kad sa svih ekrana, i onih televizijskih, i onih kompjutorskih, bez ikakve cenzure i svrhe navire golotinja, ponekad i na rubu pornografije, golo tijelo Mihaela Silađija, koje će svatko tko još nije oguglao na posvemašnje siromaštvo i očaj hrvatskih građana, svatko tko je imalo senzibilan i spreman uživjeti se u ulogu onih čiji se tanjuri iz dana u dan pune samo očajem i beznadežnošću, doživjeti kao akt pobune, protesta. Bunta protiv indiferentnosti onih koji vode – na siromaštvo vođenih.
Ali ne, ovaj jadničak koji je radom – a ne krađom i prevarom kao što to čine moćnici, i oni gospodarski i on politički – osiguravao egzistenciju svojoj obitelji u Medulinu gurnut je kaznom koju ne može ispuniti a da ponovo ne prekrši zakon u začarani krug. Ministri, pak, u ovoj zemlji za daleko teža djela kao kaznu dobivaju društveno koristan rad – gule, primjerice, krumpire. Bivši ministar poljoprivrede ogulio ih je popriličan broj.
O.K. Zar i ovaj nesuđeni kućni majstor i performer iz nehata ne bi umjesto kazni od nekoliko tisuća kuna, koje ga najvjerojatnije uskoro čekaju, mogao mijenjati žarulje i bojati zidove u kakvom pulskom ili medulinskom domu za napuštenu djecu, starčad i beskućnike u kojima bi, ako se pokaže, možda mogao dobiti kakvo stalno ili privremeno zaposlenje. Ovako ga sudac, ili sutkinja ne zna se, kažnjavanjem tjeraju u stalno nove i nove prekršaje…
Da je sudac koji zakone provodi imao imalo empatije za jadnička bez posla koji sitnim popravcima bez računa pokušava osigurati kruh na stolu svoje obitelji i kaznu automatski zamijenio za društveno koristan rad, sve bi imalo nekog smisla. Mi koji to gledamo i o tome slušamo pomislili bismo: O. K. pokušavaju ovu u svemu zapuštenu državu urediti prema pravilima civiliziranog svijeta
Možda sam ja neupućena i ne znam da sudovi zatvore otvorenog tipa i društveno koristan rad čuvaju i rezerviraju isključivo za ljude s političkim i “bankovnim” pedigreom, pa kućni majstori koji mijenjaju gumice na slavinama i montiraju vodokotliće kupljene na akcijama nemaju u tom elitnom društvu kojemu nije problem plaćati kazne što tražiti.
No nikako se ne mogu oteti dojmu da oni koji posljednjih nekoliko desetljeća upravljaju našim životima, bilo tako što kreiraju zakone s drakonskim kaznama za bezvezne prekršaje, ali i oni koji te zakone provode i sude nam kad se o njih ogriješimo, nemaju nikakav dodir sa stvarnošću…
Da imaju, zar bi se Milanka Opačić o Vladinoj namjeri da se građanima lošeg imovinskog stanja oproste manji dugovi obraćala u Burberry opravici koja, ukoliko ju je nabavila legalno i ako nije lažnjak kao jedna od njezinih torbica zamijećenih pri ranijim istupima, košta upravo toliko da bi se njome jedan dug zasigurno mogao otplatiti. Ne mislim da se Milanka Opaćić trebala pojaviti pred kamerama u “opravi Toma Gotovca ili vlaste Delimar” (mada zasigurno njezina golotinja ne bi vrijeđala moralne osjećaje građana), ali Burberry je za taj trenutak odista bio potpuno promašen – bahat odabir.
Da je sudac koji zakone provodi imao imalo empatije za jadnička bez posla koji sitnim popravcima bez računa pokušava osigurati kruh na stolu svoje obitelji i kaznu automatski zamijenio za društveno koristan rad, sve bi imalo nekog smisla. Mi koji to gledamo i o tome slušamo pomislili bismo: O. K. pokušavaju ovu u svemu zapuštenu državu urediti prema pravilima civiliziranog svijeta. Zakon je jednak za sve. Isti za ministra i nezaposlenog kućnog majstora.
Ovako, odluka, pretpostavljam odjevenog, suca Prekršajnog suda u Puli i modno osviještene ministrice više je povrijedila javni moral od golotinje očajnoga Mihaela Silađija.
Još tekstova ovog autora:
- Smrt u skladu s protokolom?
- Cijepim se, dakle postojim?
- Koja je jačina udarca primjerena djetetu?
- Brutti, sporchi e cattivi kontra ”političkoga divljaka”
- Moralna poduka bjegunca Mamića i negativca Sesse
- Ministarske šume, najljepša vam hvala…
- Stručnjak za pobačaj “zalutao” u osnovnu školu?
- Prošlost te ni u smrti ne ostavlja, ali Bandiću neće nauditi
- Pismo nije oružje
- Žene nisu ambalaža za bebe
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.