Kriza humanistike i kriza humanosti

Martha C. Nussbaum promišljala je odnos demokracije i humanistike te je došla do zaključka kako kriza humanistike dovodi do krize demokracije.

Humanistika humanizira i demokratizira društvo time što posreduje modele uživljavanja u svijet drugoga i razumijevanja pozicija sugovornika, a da se pritom ne izgubi kritička distanca i argumentativna snaga vlastitih pozicija.

Uživljavajući se u svijet sugovornika, čovjek treba pomoć humanistike jer ona osnažuje empatijske i imaginativne moduse.

Drugoga naprosto treba zamisliti kao onoga koji je odvojiv od mene i tom drugom treba priznati ravnopravnu drugost, a to je moguće samo ako sam u stanju suosjećati s drugim, jer sam i ja njemu drugi.

Referirajući se na rastuće tendencije da se sve mjeri ekonomskim modelima, Nussbaum navodi kako se svjetska gospodarska kriza iz 2008. god. prikazivala u katastrofičnim razmjerima, iako je ona bila najavljivana i očekivana, baš kao što očekujemo da se u iduće dvije godine pojavi nova kriza.

Opunomoćenici ništavila, destrukcije i smrti drugoga nikada neće odustati; treba im patnja, poniženje i dehumaniziranje drugoga, a kada se to ostvari, na njihovom licu će biti vidljivo iskrivljenje očitovanja proboja sadizma koje podsjeća na osmijeh

Ekonomska kriza pogađa ekonomiju i gospodarstvo, ne nužno i demokraciju.

Zemlje i političke strukture koje su imale razvijene javne politike kojima će se suprotstaviti ekonomskoj krizi demonstrirale su snagu demokracije u odnosu na ekonomsku krizu. Uspješna demokracija je, dakle, lijek za ekonomsku krizu.

No, kada ekonomija i profit nadvladaju demokraciju, kada ekonomija i profit postanu svrha, smisao i cilj društvenog života, polako se povlači i demokracija.

Kriza ekonomije i kriza profita nisu kriza demokracije. Demokracija dolazi u krizu kada pojedinac i društvo ostanu bez sposobnosti kritičkog razmišljanja, uživljavanja u svijet drugoga, dijaloga, argumentativne snage, autorefleksije i kultiviranog humanističkog uma.

Kako se sve navedeno posreduje putem i unutar obrazovnog sustava, sasvim je jasno da je za demokraciju najpogubnija kriza obrazovanja.

Obrazovanje koje nije u stanju očovječivati nije obrazovanje, nego punkt za dresuru bića smrti. Čovjek bez autorefleksije nije čovjek, on je opunomoćenik destrukcije.

Sve što radi, sve što govori, svugdje gdje stane samo sije kodove destrukcije i smrti humanosti. Njegov svijet je svijet ništavila razuma, društva, slobode, ljepote, različitosti i humora.

Takve ljude najprije primjećujemo po odsustvu smisla za humor i ironiju. Oni, naime, neprestano biju bitke, pozivaju se na rat i ratove, a tada, razumije se, nema mjesta za osmijeh i otvoreni susret.

Humanistika humanizira i demokratizira društvo time što posreduje modele uživljavanja u svijet drugoga i razumijevanja pozicija sugovornika, a da se pritom ne izgubi kritička distanca i argumentativna snaga vlastitih pozicija

Tako bi izdali ideju smrti, destrukcije i rata, ideju koja im daje smisao i javnu vidljivost. Istina, ponekad se na njihovim licima uoči neko iskrivljenje, ali to nije osmijeh, iako tako može izgledati; to je samo popratna reakcija sadizma.

Naime, ovo iskrivljenje dolazi nakon što su nekog uvrijedili, omalovažili, demonizirali ili mu, da skratim i dođem do bitnog, oduzeli ljudskost.

Ti vojnici smrti i destrukcije mogu voditi ekonomiju, ostvarivati profit, ali se ne snalaze u demokratskom sustavu niti u jednostavnosti otvorenog osmijeha.

Njihov profit i njihova bilanca, kada se promatra mjernim instrumentom humanog, je zapravo samo i isključivo smrt drugoga. Oni rade da bi radom učinkovito uništili drugoga.

Da bih ovo oprimjerio, pokušajmo zamisliti sljedeću situaciju: netko referendumom želi omogućiti da u predstavničkom i zakonodavnom tijelu budu, preko izabranih zastupnika, zastupljeni pripadnici većinskog naroda i nacionalnih manjina, ali da zastupnici nacionalnih manjina nemaju pravo glasa kada se formira vlada ili usvaja proračun.

Time bi većinski narod, kad posumnja u vlastite ratničke vještine, trebao samo pogledati prijenos neke sjednice tog predstavničkog tijela i vidjeti da je svetost rata sačuvana: pobjednici imaju puna prava, a poraženi imaju neka prava, a glavno pravo im je – biti i ostati poražen.

Nadalje, pokušajmo zamisliti da netko referendumom želi deratificirati međunarodni dokument o globalnoj borbi protiv nasilja nad ženama, ali ne zbog toga što ima učinkovitije mehanizme borbe protiv nasilja nad ženama, jer taj netko u tom dokumentu ne vidi borbu protiv nasilja, taj netko vidi ono čega tu nema – primjerice, rodnu ideologiju.

Kada netko ne vidi borbu protiv globalno prisutnog nasilja, nego rodnu ideologiju, onda mu je rodna ideologija bitnija od borbe protiv nasilja.

Kriza ekonomije i kriza profita nisu kriza demokracije. Demokracija dolazi u krizu kada pojedinac i društvo ostanu bez sposobnosti kritičkog razmišljanja, uživljavanja u svijet drugoga, dijaloga, argumentativne snage, autorefleksije i kultiviranog humanističkog uma

Kada je nekome bitnija priča o nečemu čega nema, nego tegobna stvarnost koje ima, jasno je da je taj netko opunomoćenik ništavila jer, sasvim je jasno, ono što jest – jest (realnost), a ono što nije – nije (ništavilo).

Opunomoćenici ništavila, destrukcije i smrti drugoga nikada neće odustati; treba im patnja, poniženje i dehumaniziranje drugoga, a kada se to ostvari, na njihovom licu će biti vidljivo iskrivljenje očitovanja proboja sadizma koje podsjeća na osmijeh.

A što je s onima koji se smiju?

Oni usvajaju humanističke postulate, susreću druge, s njima suosjećaju i uvažavaju ih, vesele se različitosti i pokušavaju opunomoćenike smrti i destrukcije naučiti kako se smijati, jer znaju da bi tada, kroz običan ljudski smijeh, uskrsnula i njihova ljudskost.

Da, uistinu, kriza humanistike dovodi do krize demokracije, a kriza humanosti do sadizma.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Političko prijateljstvo kao kategorijalna pogreška
• Isključivi pojas nacionalnih nadničara
• Ljudsko upravljanje i animalno-ljudsko vladanje
• Hrvatski biofili i nekrofili
• Politika, religija i državni terorizam u RH
• Iskustvo i spoznaja neuspjeha
• Građanska i plemenska Hrvatska

» Svi tekstovi ovog autora