Gotovo da nema ni jedne republike i pokrajine bivše jugoslavenske zajednice, ni jedne značajnije europske kulturne sredine koja nije kazališnim predstavama, simpozijima, literarnim večerima, festivalima, radio i TV emisijama, prijevodima, reprintima, zbornicima ili posebnim izdanjima obilježila 120. obljetnicu rođenja Miroslava Krleže, jednog od najplodnijih hrvatskih književnika, najutjecajnijih jugoslavenskih pisaca i najznačajnijih europskih umjetnika XX. vijeka. On je svojom pojavom i veličinom toliko zapremio naš umjetnički, kulturni i društveni horizont da ga nije moguće ni zaobići ni previđati, koliko god mnogi to željeli.
Isto tako, malo je koji pisac, prije i poslije Krleže, u južnoslavenskim i svjetskim razmjerima tako kreativno iskazivao svoj umjetnički talent u svim književnim žanrovima (lirika, proza, drame, romani, eseji, feljtoni, polemike, kritike, putopisi i dnevnički zapisi, časopisi i urednički poslovi…) kao što je to činio Miroslav Krleža, ostavši dosljedan svojim estetskim afinitetima, etičkim principima i intelektualnim uvjerenjima.
Malo je koji pisac, prije i poslije Krleže, u južnoslavenskim i svjetskim razmjerima tako kreativno iskazivao svoj umjetnički talent u svim književnim žanrovima (lirika, proza, drame, romani, eseji, feljtoni, polemike, kritike, putopisi i dnevnički zapisi, časopisi i urednički poslovi…) kao što je to činio Miroslav Krleža, ostavši dosljedan svojim estetskim afinitetima, etičkim principima i intelektualnim uvjerenjima
Uz mnoga poetska i književna remek-djela, kao što su: Balade Petrice Kerempuha, Zastave, Povratak Filipa Latinovicza, Gospoda Glembajevi i dr., koja ga svrstavaju u antologiju svjetske literature, Krleža je, kao erudit, poliglot i – možda – posljednji polihistor ovih prostora, akademskoj, kulturnoj i društvenoj zajednici hrvatskog / srpskog / slovenskog / bosanskog / crnogorskog i makedonskog jezičnog izričaja ostavio u nasljeđe seriju enciklopedijskih edicija, trajne i univerzalne vrijednosti.
Krležin enciklopedijski uzor na koji se često pozivao bijaše Diderotova Encyclopedie ou Dictionnaire raisonne… A razloge te Krležine naklonosti nije teško ustanoviti. Naime, Diderotova enciklopedija neposredno je prethodila revolucionarnim previranjima u Francuskoj razobličavanjem religijskih dogmi feudalnoapsolutističkih institucija.
Također, valja podsjetiti da su članke za Diderotovu enciklopediju pisali vodeći francuski književnici, filozofi i znanstvenici (d’Alembert, Condillac, Holbach, Helvetius, Buffon, Voltaire, Rousseau, Montesquieu i dr.) Posrijedi je dakle projekt oko kojega su okupljene snažne autorske ličnosti s vrlo individualiziranim autorskim stilovima, što je Krleži, koji je oduvijek više cijenio talent, znanje, invenciju i izvrsnost od akademskih titula i institucionalnih autoriteta, sklonih frazi i konvenciji – bilo jako važno.
Po tom uzoru dakle Krleža je u Centralnoj redakciji EJ-a okupio najeminentnija imena iz jugoslavenske kulture, umjetnosti i znanosti, blistave intelektualce i vrsne leksikografske stručnjake. Zadaća je našega enciklopedijskog pothvata, naglašava Krleža, da sa “socijalističkog motrišta prevrednuje našu povijest i razgradi mitove koje su stvorili građanski povjesničari”.
U to vrijeme, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, koje je kod nas prožeto “revolucionarnim i obnoviteljskim zanosom” u društvu i kulturi – Krleža paralelno s Enciklopedijom priprema i u Parizu 1950. otvara veliku Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije.
Uz mnoga poetska i književna remek-djela, kao što su: Balade Petrice Kerempuha, Zastave, Povratak Filipa Latinovicza, Gospoda Glembajevi i dr., koja ga svrstavaju u antologiju svjetske literature, Krleža je, kao erudit, poliglot i – možda – posljednji polihistor ovih prostora, akademskoj, kulturnoj i društvenoj zajednici hrvatskog / srpskog / slovenskog / bosanskog / crnogorskog i makedonskog jezičnog izričaja ostavio u nasljeđe seriju enciklopedijskih edicija, trajne i univerzalne vrijednosti
I pariška izložba, poput Enciklopedije, ima za Krležu isti cilj: izlošcima i autentičnim artefaktima, objektivno argumentirati tezu o kulturnoj samosvojnosti naroda na jugoslavenskom prostoru te pokazati svijetu kako su tu stvarana djela koja korespondiraju s vrhunskim dometima onodobne europske umjetnosti i misli.
O tom Krležinu naumu i entuzijazmu dragocjeno svjedočanstvo ostavlja nam poznati makedonski povjesničar umjetnosti Dimče Koco u pismu Enesu Čengiću nakon Krležina posjeta Makedoniji 1960. godine: “Sa Miroslavom Krležom upoznao sam se prilikom realizovanja izložbe srednjovekovne umetnosti jugoslavenskih naroda u Parizu. Ja sam bio član Odbora za realizaciju ove izložbe, a njegov predsjednik bio je M. Krleža. Krležino poznavanje srednjovekovne umetnosti naših naroda bilo je toliko svestrano da sam verovao još u početku rada ovog odbora da će uspeh izložbe biti izvanredan.
Tako je i bilo. Utisak koji je na mene ostavila njegova bogata i definirana ličnost kao intelektualca izuzetne sposobnosti, potvrdio se je i tada kada sam bio u njegovu društvu prilikom njegove višednevne posete Makedoniji. Njegovo interesovanje za razvitak (kulturni, politički, ekonomski) makedonskog naroda od ranoga srednjeg veka do danas, bilo je toliko veliko da sam ja morao voditi računa za svaku moju reč koju sam izgovorio pred tim čovekom, jer je on svaku moju misao pratio sa velikim poštovanjem.
Imao sam utisak da veruje mome izlaganju. Iz razgovora koji smo vodili uvideo sam da Krleža zna da odvoji istinu od laži i realne vrednosti od improvizacije, makar ova bila obojena željom da se laž izjednači sa istinom. Verovao sam da je Krleža u tome nenadmašan. Tokom ovog druženja pala mi je u oči njegova iskrena radost što je makedonski narod najzad izborio svoju slobodu.
Na rastanku izrazio je želju da ponovo poseti Makedoniju i da se bolje upozna sa likovnim vrednostima naše srednjovekovne umetnosti, naročito one u Ohridu. A nije propuštao da kaže i koju pohvalnu reč o savremenoj makedonskoj umetnosti koju je imao priliku da vidi u Umetničkoj galeriji u Skopju i na godišnjoj izložbi Makedonskih likovnih umetnika u Umetničkom paviljonu – isto u Skopju.”
Krleža je od svojih suradnika tražio da povjerene im teme obrađuju temeljito i cjelovito, bez ideoloških magli ili političkih primjesa, bez fraza i naknadnih (re) konstrukcija. Jer, za Krležu, pisati o umjetnosti, kulturi, povijesti, društvenim pojavama i događajima, pisati o bilo čemu, značilo je isto što i misliti; pisati i misliti slobodno i kritički, i na taj način svjedočiti umjetničku (i znanstvenu) istinu o čovjeku i svijetu u kojem živimo
Sve autore enciklopedijskih natuknica koji se u opisu povijesnih činjenica i događaja ne pridržavaju principa istine i objektivnosti, koristeći se pri tom provjerenom i izvornom historiografskom literaturom i znanstvenom metodologijom, Krleža je nemilosrdno križao i persiflirao, a za tako loše napisane ili nepotpune tekstove tražio je da se preprave, dopune, djelomično ili u cijelosti odbace. Za ilustraciju navest ćemo Krležine uredničke primjedbe i kritičke opservacije uz natuknicu Makedonija (Makedonci):
“I/1-25.
Uvod bi trebalo prestilizovati – ab ovo.
II/9-11.
Bilo bi u svakom slučaju informativno kad bi se ovdje navele egzaktne cifre o helenizaciji Egejske Makedonije. Bilo bi isto tako informativno, da se prikaže kako i zašto je do ubrzane helenizacije došlo. Poslije izgubljenog rata u Maloj Aziji (1922), kada je Kemal-paša bacio u more milijun i po Helenskih kolonista starosjedilaca, Egejska Makedonija preostala je kao jedini pied à terre smještanja ovih brodolomaca i beskućnika. Grčke vlasti upotrijebile su ovu katastrofu za helenizaciju Egejske Makedonije, što im ovako brzo i ovako rezolutno ne bi bilo pošlo za rukom bez masovne imigracije…
VII/6-7
U vezi sa kolonizacijom Makedonije. Navodi se jedina konkretna cifra VII/6 ‘u Makedoniji je naseljeno oko 4.000 kolonističkih porodica’ i t. d. to zapravo nije mnogo, a trebalo bi reći u kom vremenskom razmaku, jer ako je ovih 4.000 porodica jedini uspjeh kolonizacije, onda se i po tome vidi da u trajnost takvog pothvata nisu vjerovale široke mase i t. d. Prikaz ovog historijskog perioda od Versailleskoga mira nije naročito precizan pa i u onom slučaju kad bismo ga ovdje preradili.
Od ovog teksta ne bi nastalo nešto što bi se moglo imprimirati bez nekih naknadnih izmjena. Ne može se početi jedan prikaz jednog takvog historijskog perioda kao što je ovaj od 1918–1941 sa jednim datumom, u ovom slučaju sa Versailleskim mirom, jer bi trebalo reći da je datum Versailleskog mira od juna 1919., koji kroji sudbinu Makedonije za sljedeće dvadeset i tri godine, samo jedan od datuma u ovom krvavom kalendaru, koji traje pedeset i više godina.”
A da nered u mislima i nered u rečenicama može biti posljedica nereda u društvu, čemu i danas svjedočimo, na svim stranama, Krleža lucidno zapaža još 1932. godine kada u polemičkom tekstu Moj obračun s njima, svojim protivnicima malograđanske provenijencije, koji mu osporavaju moralni i književni kredibilitet – poručuje: “Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeku, a posljedica nereda u čovjeku je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine”
Ili, kada npr. strogo urednički Krleža upozorava na propuste oko Bogumila:
“V/3-4. Sve što je rečeno o Bogumilima V/22-25 i VI/1-8 ništa nije tačno! Laicizacija crkvene hijerarhije srednjovjekovne nije nigdje uspjela. To bi trebali prestilizirati. Arijanstvo na Balkanu traje još od prakršćanskih dana na ovom istom terenu i tvrdokorno se održava sve do druge polovice XV st.”
Dakle, Krleža je od svojih suradnika tražio da povjerene im teme obrađuju temeljito i cjelovito, bez ideoloških magli ili političkih primjesa, bez fraza i naknadnih (re) konstrukcija. Jer, za Krležu, pisati o umjetnosti, kulturi, povijesti, društvenim pojavama i događajima, pisati o bilo čemu, značilo je isto što i misliti; pisati i misliti slobodno i kritički, i na taj način svjedočiti umjetničku (i znanstvenu) istinu o čovjeku i svijetu u kojem živimo.
A da nered u mislima i nered u rečenicama može biti posljedica nereda u društvu, čemu i danas svjedočimo, na svim stranama, Krleža lucidno zapaža još 1932. godine kada u polemičkom tekstu Moj obračun s njima, svojim protivnicima malograđanske provenijencije, koji mu osporavaju moralni i književni kredibilitet – poručuje: “Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeku, a posljedica nereda u čovjeku je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine.”
Uz takvu književnu nadarenost, erudiciju i enciklopedijsku širinu, kao umjetnik i intelektualac, Krleža je bio politički i društveno angažiran na ljevici, braneći “kutijom olovnih slova” slobodu i ljudsku dostojanstvo, istinu i socijalnu pravdu. Zato za Krležu nije pitanje “da li se neki pjesnik posvetio političkoj akciji ili ne, nego kako on tu političku aktivnost i društvenu stvarnost obrađuje literarno”. Ovdje se radi o “daru i umjetničkom temperamentu kao prvom i jedinom preduslovu bilo kakvog artističkog angažmana, bio on usmjeren lijevo ili desno”.
S takvim moralno-intelektualnim vrlinama, s takvom građanskom hrabrošću, Krleža doista pripada plejadi blistavih erazmovskih intelektualaca koji ni pred najtežim izazovima nisu podlegli “iskušenjima neslobode” (Dahrendorf), niti su počinili “izdaju intelektualaca” (Benda).
Krleža se kao osvjedočeni humanist i pacifist, erudit i pisac, svakim svojim književnim djelom potvrđivao kao iznimna stvaralačka ličnost, koja svojim bogatim spektrom misli i izuzetnom magijom riječi – osvaja i nadahnjuje generacije čitatelja
I Krleža je, još od Ludoviceuma, Balkanskih ratova, raspada K.U.K. Monarhije, Vidovdanskog ustava i Šestojanuarske diktature do endehazijskih represalija i poslijeratnih socijalističkih aberacija bio proganjan, zatvaran, zabranjivan, osporavan i marginaliziran. Bio je trajno izložen “iskušenjima neslobode”, ali je do kraja života ostao uspravan i dosljedan svojim moralno-političkim uvjerenjima i shvaćanjima smisla čovjekova života.
Štoviše, Krleža se kao osvjedočeni humanist i pacifist, erudit i pisac, svakim svojim književnim djelom potvrđivao kao iznimna stvaralačka ličnost, koja svojim bogatim spektrom misli i izuzetnom magijom riječi – osvaja i nadahnjuje generacije čitatelja.
A sudeći po interesu mlađih naraštaja za njegovom prozom i dramama, romanima i esejima, polemikama i ogledima – Krleža nije samo pisac prošlosti, nego pisac sadašnjosti i budućnosti. Njegova je pojava dala pečat cijeloj epohi. Rodio se s bogatim duhom u vremenu oskudnosti. Može se mjeriti samo s najvećima i najboljima.
A kad je riječ o svjetskoj književnoj pozornici, za Georgija Para, usporedba Leonea Glembaya s Shakespeareovim Hamletom nameće se sama od sebe. Leone Glembay dolazi u Zagreb na proslavu banke Glembay upravo kao što se i Hamlet vraća iz Wittenberga u Dansku kako bi se zatekao na kraljevskom ustoličenju strica uzurpatora. I jedna i druga svečanost sadržavaju u osnovi moralnu trulež i nagovještaj rasula. Leone i Hamlet, obojica autsajderi i marginalci, melankolici i neurastenici, moralistički čistunci i intelektualna zanovijetala, jednako tako pripadaju kako što ne pripadaju glembajevskom domu, odnosno danskomu dvoru.
Sudeći po interesu mlađih naraštaja za njegovom prozom i dramama, romanima i esejima, polemikama i ogledima – Krleža nije samo pisac prošlosti, nego pisac sadašnjosti i budućnosti. Njegova je pojava dala pečat cijeloj epohi. Rodio se s bogatim duhom u vremenu oskudnosti. Može se mjeriti samo s najvećima i najboljima
Leone i Hamlet postavljaju se poput hladnog i bešćutnog zrcala nasuprot svojim svjetovima. Pokazuje se, međutim, zaključuje Paro, da se igra zrcala ne može nekažnjeno igrati; odraz se upija u zrcalo, rastače ga i razbija. I Hamlet i Leone postoje ubojice i bivaju povučeni u propast zajedno s danskim dvorom, odnosno kućom Glembay.
Drugim riječima, i Hamletovo i Leoneovo Biti ili ne biti odnosi se na traženje vrline, suočavanje s istinom i dramatični trenutak donošenja odluke. Dok je Hamlet zaokupljen mišlju kako “ščepat savjest grešnog kralja”, dotle Leone čini sve kako bi se, kao “čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembay” izvukao iz “mutne glembajevštine i prokletih Glembajevih koji su zločinci, prevaranti i ubojice”!
Kompleksno tkivo ovog Krležina dramskog teksta sjedinjuje motive društvene nepravde, zloupotrebe bogatstva, neodgovornosti i razuzdanosti s motivima degeneracije, hipertrofirane osjetilnosti i moralno-intelektualne otuđenosti.
Ovo najizvođenije Krležino dramsko djelo, s napetim dijalozima, psihološkim nijansama i umjetnički iznijansiranim karakternim ličnostima – puno je aluzija na filozofiju i znanost, slikarstvo i medicinu, glazbu i bankarske špekulacije, društveni ugled i novčarske manipulacije, što nam zapravo govori da, ni tada ni danas, internacionalni karakter kapitalističkog poduzetništva ne poznaje i ne priznaje granice, ma kakve prirode te granice bile: jezične, političke, kulturne, državne. Svugdje je doma, a žrtve ionako nitko ne broji, i o tome, stalno je Krleža ponavljao – ne treba imati nikakvih iluzija. Stoga danas ponovo čitati i iščitavati Krležu znači lišavati se preostalih iluzija.
S druge pak strane nitko se prije njega nije s takvom energijom i takvim stilom uhvatio u koštac s našim “fatalnim nesporazumima i razdorima”; obrušio na “naše palanačke mentalitete”; okomio na “ljudsku glupost”. Nitko prije, a danas možemo reći, ni poslije Krleže, nije s takvom odlučnošću i hrabrošću, znanjem i smjelošću raskrinkavao “naše mitove i svetinje”, posebno “hrvatske književne laži” i “srpske obmane”.
Upravo o takvu antidogmatskom, duhovitom, provokativnom, polemičnom i inspirativnom velikom piscu, beogradski krležijanci i krležolozi organizirali su prošle godine Festival Miroslav Krleža: San o drugoj obali. Festival je posvećen “stogodišnjici prvog dolaska i stupanja na tle ovog Zagrepčanina u Beograd, na jednu od svojih brojnih drugih obala”. Organizator, Beogradski kulturni centar, autorica koncepta i koordinatorica Festivala Olivera Stošić Rakić, nizom izložbi, okruglih stolova, kazališnih predstava, radio-dramskih i filmskih radionica pokazali su sva naša i Krležina lica i naličja, i na iznimno poučan i edukativan način približili pisca Krležu mladim ljudima.
Nitko se prije njega nije s takvom energijom i takvim stilom uhvatio u koštac s našim “fatalnim nesporazumima i razdorima”; obrušio na “naše palanačke mentalitete”; okomio na “ljudsku glupost”. Nitko prije, a danas možemo reći, ni poslije Krleže, nije s takvom odlučnošću i hrabrošću, znanjem i smjelošću raskrinkavao “naše mitove i svetinje”, posebno “hrvatske književne laži” i “srpske obmane”
Dakako, uz važno upozorenje: “Ako se igrate sa Krležom, igrate se sa vatrom!” Pa beogradski Festival i nije organiziran “u slavu Krleže”, nego je to bio javni poziv na ponovno zajedničko čitanje Krleže da se propita koliko je Krleža bio u pravu u svojim tekstovima i društvenom angažmanu, danas toliko neophodnom. Za one koji (naj)manje poznaju ili su zaboravili važna mjesta Krležina bio-bibliografskog opusa i globusa, beogradski dramski umjetnici realizirali su interaktivni performans Izvještaj s druge obale.
Drugu tekstualno-vizualno-zvučnu i dokumentarnu “šetnju kroz Krležinu djelo” nudi multimedijalna izložba San o drugoj obali, na kojoj je bio izložen i original Krležina Divotvelepisma (nadrealistička kolaž-epistola) upućenoga Marku Ristiću 1936. Pored toga, posjetitelji su mogli vidjeti i film o Petru Dobroviću Put u raj (1957.), koji je po Krležinu scenariju režirao Aleksandar Petrović. Festival je također producirao i originalnu grafičku novelu Miroslavljevo jevanđelje: apokrifna verzija, koju je po scenariju Bore Ćosića realizirao tim strip-crtača.
Beogradski centar za kulturnu dekontaminaciju (Borka Pavićević) producirao je Izlet u Rusiju, prema dramatizaciji Miroslava Belovića, a u režiji Jovana Ćirilova. Od 10. svibnja do 10. lipnja, za vrijeme trajanja Festivala, sva tri programa Radio-Beograda emitirala su radiodrame nastale prema Krležinim tekstovima. Radio-televizija Srbije emitirala je dokumentarne filmove o Krleži. Za srednjoškolce organizirane su radionice za čitanje i razumijevanje Krležinih tekstova i djela. Program Festivala održavao se pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture.
Beogradski festival pokazao je da Krležina riječ, bila ona polemička ili esejistička, poetska ili dramska, romaneskna ili memoarska – ni danas u radikalno promijenjenim kulturno-političkim i društvenim okolnostima Balkana i Europe – ne gubi na oštrici, snazi i svježini. Naprotiv, Krleža, koji je smješten duhovno i intelektualno između Balkana i Europe, lucidno analizira oba ta duha, on ih gradi i razgrađuje, i šarm njegova govora kroz pisanja je upravo u tome što ga on negacijski oblikuje. Taj znak negacije ključna je točka Krležine poetike i poimanja svijeta.
(Uredništvo Autografa prihvatilo je, iako zbog toga žali, prijedlog autora feljtona da ne budu objavljeni i svi točni i stručno navedeni, bogati citati i druge reference u fusnotama a sve kako bi čitanje feljtona bilo lakše za naše čitateljstvo).
(Nastavlja se)
Još tekstova ovog autora:
- Časni čovjek hadži Salim Šabić
- Kaptol ga nije volio
- Otvoreno pismo muftiji Azizu ef. Hasanoviću
- In memoriam Boško Zatezalo
- Krleža i Makedonija
- Krleža i hrvatsko iskustvo
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.