Kao građansko društvo nismo u Jugoslaviji prošli pravu sekularizaciju u smislu u kojem su to prošla zapadna građanska društva, odnosno nismo naučili razlikovati područje za koje je nadležna sekularna država od područja religijskoga potisnutoga u privatnost.
Taj proces sekularizacije uvelike je onemogućio i sam rat. Umjesto jačanja duhovnosti i same vjere, u religijsko polje vratili su se prastari instinkti: jedan je instinkt za održanjem opstanka nacionalne zajednice, a drugi je instinkt nostalgije za političkom moći. Čini se, reče još Željko Mardešić, da je u nas ta nostalgija ogromna.
Sekularizacija se, zapravo, nastanila u samo srce mnogih ljudi u Crkvi: izbacivši iz simbola sadržaj i pretvorivši ih u puke znakove-zastave, dokinuvši razliku između etike i morala, a sebe neizravno proglašujući moralnim arbitrom, zanemarujući osoban, duhovan odnos kršćana s Isusom, štoviše čineći ga kadikad sredstvom manipulacije.
U intervjuu francuskim katoličkim novinama La Croix 16. svibnja 2016. godine, papa Franjo je na upit: što misli o povećanoj zabrinutosti dijela kršćana zbog širenja islama u Europi, odgovorio je kako svatko ima pravo prakticirati vjeru koju je odabrao.
Sekularizacija se, zapravo, nastanila u samo srce mnogih ljudi u Crkvi: izbacivši iz simbola sadržaj i pretvorivši ih u puke znakove-zastave, dokinuvši razliku između etike i morala, a sebe neizravno proglašujući moralnim arbitrom, zanemarujući osoban, duhovan odnos kršćana s Isusom, štoviše čineći ga kadikad sredstvom manipulacije
”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti tu priliku”.
Naime, ”svi su ljudi jednaki: kao sinovi i kćeri Božje ili kao kreatori svojega osobnog dostojanstva. I svatko bi trebalo da ima slobodu prakticirati svoju vjeru, i to ne na marginama kulture, nego u njoj”.
Potom je dodao: ”Vjerujem da sekularizam popraćen jakim zakonima koji jamče vjersku slobodu, pruža okvir za kretanje prema naprijed”.
Papa je, dakle, jasno rekao da države trebaju biti sekularne. Države s državnom religijom, teokratske, znamo, loše završavaju. I ugrožavaju građanske slobode, uključujući i slobodu samih vjernika: ničiju savjest ne mogu i ne smiju određivati zakoni juridičkoga reda.
Njegovu izjavu zacijelo ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ”sekularizirana svijeta” i njegovu ”sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere” – što je poziv što ga ovih dana sve agresivnije čujemo iz redova onih koji su se infiltrirali u politički život u Hrvatskoj hoteći zaposjesti sekularne zakone ne bi li tako vrijednosti za koje se zalažu nametnuli cijelom društvu – nego kao poziv na ponovno promišljaje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.
Što se zapravo dogodilo simboličkim činom rušenja Berlinskog zida 1989, odnosno propašću komunističke ideje i pokušaja njezinoga političkog ostvarenja?
Dalekosežnost toga golemoga povijesnog loma tek počinjemo naslućivati: nestanak socijalističko-komunističkoga poretka s političke scene nije značio tek propast jednoga totalitarnog sustava, nego i gubitak ravnoteže na kojoj je, za tzv. Hladnoga rata, počivao cjelokupan svjetski poredak.
Gubitkom uzajamnih izazova i korekcija među moćnim društvenim ideologijama, komunističkom i liberalnom, s vremenom sve su se više očitovali njihovi stvarni nedostaci. Socijalizam je bio krivi lijek, ali je bolest što ju je prouzročio liberalni kapitalizam i koja se počela širiti diljem svijeta bila i jest itekako prava.
Neprorađenih trauma, nepročišćena pamćenja mi još uvijek živimo raspeti u raspetom svijetu. Štoviše, produbljujemo svoje traume prizivajući identifikaciju s nacijom, s ”nama” (Hrvatima-katolicima) usuprot ”njih” (svih drugih) te stvaramo mimetičko suparništvo
Grubo razdvajanje zajednica (što je za mnoge bilo raspadanje Jugoslavije), potom, dakako, rat proizvode duboke traume – trauma je, kaže Anić-Goldstein rječnik, ”težak doživljaj koji ometa normalno odvijanje psihičkih aktivnosti te opterećuje pamćenje” – i ne tek u onih koji su sudjelovali u ratu ili bili njime izravno pogođeni, nego u svima nama.
Neprorađenih trauma, nepročišćena pamćenja mi još uvijek živimo raspeti u raspetom svijetu. Štoviše, produbljujemo svoje traume prizivajući identifikaciju s nacijom, s ”nama” (Hrvatima-katolicima) usuprot ”njih” (svih drugih) te stvaramo mimetičko suparništvo.
Dvije danas dominantne sekularne ideologije – nacionalizam i kapitalizam – pogotovo kada se stope u etnoklerokapitalizam, prožele su najvažnije duhovne institucije društva: odgojno-obrazovne, medijske i religijske. Te institucije su u dubokoj krizi jer nisu institucionalni forumi slobode i pravde nego servisi vladajućih ideologija i političara.
Pseudodemokratski procesi postaju sredstvima za postizanje vladavine uglavnom nemisleće većine te demokrature u kakvoj voditelji tih procesa umiju manipulirati takvom većinom pod parolama kršćanskih vrijednosti. Svjetonazorski rat je simbolički rat, podloga kojom se mogu mobilizirati mase i širiti fašistizacija društva u kakvoj tzv. ”kršćanske vrijednosti” postaju pukom robom u neoliberalnom kapitalizmu.
Max Weber razlikovao je Crkve i sekte u sljedećem: pripadnici Crkve su njezini različiti sinovi i kćeri, jednako sveci kao i okorjeli grešnici, dok je sekta udruženje ”religijski i etički osposobljenih”. Ukoliko svatko odabire pripadnost i, u skladu s time, zajednica prihvaća ili odbacuje nove članove, pripadnici Crkve će razlikovati svoje članove od onih koji to nisu. U takvom slučaju poprimaju obilježja sekti.
Uloga kršćanskih zajednica nije, dakako, sektaška, nego proročka, odnosno kršćanske su zajednice pozvane, kako kaže Miroslav Volf (u Javnoj vjeri) ”angažirati se u mijenjanju svijeta, poticati ljudsko sazrijevanje i služiti općem dobru”.
Kršćani se, dakle, angažiraju u svijetu cijelim svojim bićem. Ne mogu za sebe tražiti nikakva prava koja nisu spremni dati drugima. I ne mogu favorizirati jedan pogled na život nad drugim. Naime, bez obzira kako tko gledao, svi se moramo suočiti s moralnim zahtjevom pravednosti i nepristranosti.
Isusove riječi o ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu istodobno su i temelj kršćanske ontologije, antropologije pa i socijalnog angažmana. Mogli bismo čak reći i da su ljevičarske ideje (o socijalnoj pravdi, rodnoj, etničkoj i klasnoj ravnopravnosti i sl.) prvi put jasno postavljene u Novom zavjetu.
Ako govorimo o ”ljevici” kao onom političkom spektru koji se zalaže za socijalnu pravdu, pravo na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i minimalna primanja za sve građane, a da pri tome afirmira demokratske vrijednosti i vladavinu prava, onda je to opcija koja je po vrijednostima za koje se zalaže vrlo bliska onomu što bismo mogli nazvati izvornim kršćanskim poimanjem naših odnosa prema drugima
Zapovijed ljubavi dokida moralističku logiku: kakav bi to kazneni zakon, ili općenito pravda, mogli proizaći iz nepoštivanja zapovijed ljubavi ili Zlatnog pravila!? Kakva bi raspodjela dužnosti i prava (na kojoj se temelji pravda) mogla rezultirati takvom zapovijedi iz koje bi bila isključena svaka recipročnost!?
Isusova logika u napetosti je između unilateralne ljubavi i bilateralne pravednosti koje se međusobno interpretiraju. Reinterpretacija trajno ostaje otvorenom. Viškom.
Vjera nije tek privatna stvar pojedinca za izgradnju njegove nutarnje slobode od grijeha, nego javan, nenasilan, ustrajan čin zalaganja za slobodu i ravnopravnost sviju. Molitva i djelovanje, ljubav i pravednost, pa onda i politika i duhovnost, vjera i etika idu zajedno. Politički problemi su etički problemi, a etički problemi – imperativi vjere. Sloboda je sakrament nade te vjera nužno ima etičku i političku perspektivu.
Ako govorimo o ”ljevici” kao onom političkom spektru koji se zalaže za socijalnu pravdu, pravo na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i minimalna primanja za sve građane, a da pri tome afirmira demokratske vrijednosti i vladavinu prava, onda je to opcija koja je po vrijednostima za koje se zalaže vrlo bliska onomu što bismo mogli nazvati izvornim kršćanskim poimanjem naših odnosa prema drugima.
Takva ljevica bila bi temeljena na principu da nam je stalo do drugih ljudskih bića i da imamo odgovornost pomagati onima kojima je pomoć potrebna.
Negiranje ili ugrožavanje čijega prava da bude što jest ili tko je odabrao biti, počinje s nama, s našim zanemarivanjem temeljne ljudske dužnosti: brige za druge. Kada ne prianjamo uz svoju dužnost, i sami sebe lišavamo privilegije prava. Kada drugima negiramo njihovo pravo da budu drukčiji od nas, krećemo se u prostoru nasilja u kojem bivamo zatvoreni u svoju istost.
Problem stoga nije u bliskosti između političke ljevice i kršćanstva, nego u navodnom slaganju između desničarskih snaga i ideologija. Ukoliko su osnovna načela ”desnice” shvaćanje društva kao organske nacionalne, etničke ili rasne cjeline orijentirane prema tradicionalnim, nacionalnim i patrijarhalnim vrijednostima, teško da mogu biti izvedeni iz kršćanstva a da se time samo kršćanstvo ne falsificira.
Dijeljenje ljudi na ”mi” i ”oni” – Hrvati i ne-Hrvati, vjernici i ateisti – proizvodi nasilje utemeljeno na totalitarističkom razumijevanju same vjere. ”Budući da vjera u jednoga Boga ‘antitetički krivotvori identitet’, vjerska predanost jednome Bogu skončava u pogrešnom poimanju identiteta (mi smo ‘mi’ jer nismo ‘oni’) te pridonosi nasilnom djelovanju (mi možemo ostati ‘mi’ samo ako izbrišemo ‘njih’)” – piše Volf (Javna vjera).
Problem proizlazi iz činjenice da religija u svojem vjerskom području još uvijek polaže pravo na kategoriju univerzalne istine.
Argument za prirođenu nasilnost religijskoga, međutim valjan je samo ukoliko nelegitimno svodi opis Boga na golu jedincatost te potom postulira takvu apstraktnu jedincatost kao konačno društveno značenje. Kada se takvo svođenje događa u kršćanskoj zajednici, njezina vjera naprosto nije – kršćanska
Željko Mardešić primjećuje da upravo na tome počiva religijska isključivost (Lica i maske svetoga). Naime, mnogim vjernicima se čini kako vjerovati da postoji samo jedan Bog znači vjerovati u samo jednoga pravog Boga.
Budući da takva tvrdnja za istinom o moralnom i metafizičkom obilježju jednoga Boga mora biti univerzalna, ona je onda neizbježno javna.
Univerzalne javne tvrdnje dovode do sukoba kada se sučele sa suprotnim tvrdnjama, bez obzira radi li se o partikularnim ili univerzalnim oblicima te tvrdnje. Stoga religijska isključivost neizbježno ima nasilno naslijeđe: ”mi” vjernici imamo na našoj strani jednoga pravog Boga i stojimo nasuprot ”njih”, nevjernika i odmetnika.
Argument za prirođenu nasilnost religijskoga, međutim valjan je samo ukoliko nelegitimno svodi opis Boga na golu jedincatost te potom postulira takvu apstraktnu jedincatost kao konačno društveno značenje.
Kada se takvo svođenje događa u kršćanskoj zajednici, njezina vjera naprosto nije – kršćanska.
Još tekstova ovog autora:
- Sjećanje na svetosti
- Skroviti, ne skriveni
- O čuvstvu za neizrecivo
- Simone Weil i njezina teologija nemoći
- Tomino evanđelje kao izazov za obnovljenu duhovnost
- Ovi koji napadaju Papu i Isusa bi proglasili heretikom
- Promjena paradigmi: od geocentričnoga do evolucijskoga kozmosa
- Pravovjerje i kršćanski identitet
- Pravovjerje i kršćanski identitet
- Čemu služi teologija? Biskup Uzinić postaje eho pape Franje
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.