Volga Švorinić
Taman kad sam se prije dva dana spremala započeti pisati ovu kolumnu i u njoj se osvrnuti na našeg premijera i njegove poruke o isporukama naciji, začula sam neobične zvukove moje kujice Đine iz dnevne sobe.
Kujicu sam, naime, udomila prije otprilike mjesec i pol dana, nakon što je, ne zna se koliko dugo, lutala po nekim mjestima u blizini Zadra.
Pronašla ju je i povela svojoj kući jedna volonterka velikog srca, povela je veterinaru, koji je ustanovio da je čipirana i da se zna tko joj je vlasnik. Pozvali su ga, ali on je odbio prihvatiti je natrag i na pitanje želi li da joj se nađe udomitelj/ica odgovorio potvrdno.
Volonterka je zajedno s prijateljicom tada krenula u akciju, objavili su oglas, zajedno s njenom fotografijom i na Facebooku i ja sam se javila da je želim udomiti. Nikome nije bilo jasno zašto je bivši vlasnik ne želi natrag, tako umiljatu, nezahtjevnu, dobroćudnu, bistru kujicu nije lako naći.
Upoznala sam i vlasnika, trebao mi je predati njenu dokumentaciju i pismeni pristanak da je mogu udomiti, dokumentaciju nije imao, ali je pristanak obećao dati i poslati mi poštom na kućnu adresu. Radi se o jednom priprostom čovjeku srednje dobi, kako bismo mi psiholozi rekli osobi pojednostavljene strukture, nesvjesnoj, neinformiranoj, neempatičnoj i neodgovornoj ličnosti.
Sve mi je to bilo nevažno, htjela sam udomiti tu predivnu kujicu i željela to obaviti sa što manje komplikacija. Ali, do danas, taj pristanak još nije stigao. Sad znam i zašto.
Kujica, naime nije kastrirana, a oni neobični zvukovi iz moje dnevne sobe s početka priče, pokazali su se kao uvod u proces okota – kujica je, naime, bila skotna, a da baš nitko, uključujući mene ni po čemu nije to primijetio. To je očito znao samo vlasnik i zbog toga je izbacio iz svog doma.
Ostavila sam kompjutor i kolumnu i nakon početnog šoka, primila posla primalje. Moja mrvica okotila je četiri štenca, jedan nažalost nije preživio.
Od tada pa do daljnjega, dok štenci ne odrastu i ne budu spremni na odvajanje od majke, odlučila sam posvetiti se njima. Moja Đina je to zaslužila. Isporučila mi je tri života, a tako malo od mene traži zauzvrat. Zanemarivo malo. Ona brine o svemu vezano za njih, bdije nad njima, mazi ih i pazi, hrani, čuva. Izmučenoj od poroda ništa joj nije teško, ja jedino brinem za nju, da joj ne nedostaje hrane i pića.
I, unatoč mojoj dobi, izobrazbi, životnom iskustvu ponovo učim što je ljubav, odgovornost i briga prema slabijima i nemoćnijima. Ne dragi moji, nije to samo životinjski instinkt, to je ljubav i odgovornost u najsuštinskijem smislu i obliku, što smo mi, tobože najsavršenija vrsta davno zaboravili, to je ono što je njen vlasnik njoj uskratio i osudio je na glad, patnju i moguće smrt.
Nisam slučajno započela kolumnu s Đinom i njenom ”isporukom”, da bih nastavila ono što sam planirala – pisati ponešto o isporukama našeg premijera. Upravo suprotno – želim povući paralelu između tih dviju isporuka.
U mjesec i pol našeg zajedničkog života, Đina mi je priuštila neopisivu količinu radosti, ljubavi, mira, povjerenja. I još toliko svega toga ljudima koji će pružiti dom njenim potomcima.
A što mi je u ovih sedam godina svoje vladavine isporučio premijer? Meni i mnogima. Koliko nepravdi, bezakonja, korupcije, pljački, rasprodaje javnih dobara, osiromašenja, poniženja, neslobode, smrti najslabijih i najnemoćnijih.
Koliko je mladih i obrazovanih protjerao, koliko je bolesne djece i njihovih obitelji napatio nebrigom, neosjetljivošću, kolikim bolesnima svih uzrasta uskratio medicinsku skrb i liječenje i time ih osudio na smrt.
Koliko lopina uhljebio na najvišim mjestima, koliko bahate svojte obogatio, koliko vrijednih, poštenih i istrošenih umirovljenika uputio u pučke kuhinje.
I to je suštinska razlika između njega i moje Đine: ona odgovorno brine o slabijima i nemoćnima, a naš premijer slabije gazi do nestanka i brine isključivo o moćnima. Moja mrvica zna što joj je misija, samo stasom veliki čovjek, premijer države to ne zna. I ne mari za to.
Toliko toga bi taj, samo stasom veliki, čovjek mogao naučiti od jedne sitne, neprimjetne životinjice. Zajedno sa svojom prijateljicom Ursulom i prijateljem Jean-Claudeom.
A isporuka eura, Schengena i slične trice ionako je namijenjena samo njegovim pajdašima. Onima iz 200 obitelji, koji će milijune eura trošiti na dalekim svjetskim destinacijama gdje su im otvoreni bankovni računi.
Poniženim, osiromašenim, opljačkanim i sve malobrojnijim građanima te trice ionako ništa ne znače.
U ovoj kolumni, posvetila sam puno više prostora i pažnje mojoj mrvici Đini, nego, samo stasom velikom čovjeku, premijeru. Iz vrlo jednostavnog razloga: jer ona to zaslužuje.
I na kraju, kratko o jednoj isporuci iz legende.
Postoji legenda, kako je Bog svakom narodu namijenio komadić planete, ali da je pri tom zaboravio na Hrvate. Ozlojeđeni nepravdom, Hrvati se glasno pobuniše. Bog priznade svoju pogrešku i reče im: vama poklanjam najljepši i najbogatiji dio planete, onaj koji sam želio ostaviti za sebe. I tako Hrvati dobiše svoju domovinu isporukom od samog dragog Boga.
Legenda kao legenda, plod je neiscrpne ljudske mašte. Stvarnost je nešto sasvim drugo. A ona potvrđuje da ono što se zove Hrvatska, zaista pripada najljepšem dijelu planete. Samo je pitanje, čija je danas.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Metastaze društva završavaju s oružjem u dječjim rukama
- ”Gute reise!”, ”Bis bald!”, ”Auf Wiedersehen!” A mi?
- Roditelji djecu predaju trovačima njihovih neiskusnih mozgova
- Nezaustavljivo isplivavaju izmeti taloženi tri decenije
- Do kada ćemo svojatati BiH?!
- Zvala se Jugoslavija (čitanje na vlastitu odgovornost)
- Zvala se Ružica
- Nije ti ništa, to ti je (samo) psihički
- Ići s rijekom, je li to naš kraj ili nova prilika?
- Hrvatska šutnja je omča oko vrata svakog poštenog građanina
