Vladimir Pavlinić
Na svjetlo dana izronilo je dugačko pismo jednoga hercegovačkog franjevca od prije točno 70 godina. Pismo je povijesno značajno, a sve donedavna nepoznato javnosti – zakopano u ostavštini glasovitog bivšeg ustaškog emigranta, svećenika povjesničara dr. Krunoslava Draganovića.
Fra Tugomir Soldo bio je emigrant u Italiji. Godine 1945. je među mnogima, dužnima i nedužnima, bijegom spašavao živu glavu.
Njegovo pismo od 27. prosinca 1951. iz San Rema iskopao je povjesničar s mostarskog sveučilišta, Ivica Šarac. Objavio ga je u knjizi ”Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska. Od proklamacije NDH do talijanske reokupacije (travanj-rujan 1941.)”.
Pun tekst pisma stavio je (29.07.2013.) na internet sarajevski književnik i povjesničar Ivan Lovrenović.
”Ovdje se prvi put susrećemo s pristupom mračnim događajima iz ljeta 1941. u Hercegovini i u NDH koji je s onu stranu propagandne demonizacije kakva je njegovana u jugoslavenskoj i srpskoj publicistici i službenoj historiografiji, ali i s onu stranu slijepoga negacionizma kakav je njegovan (i njeguje se i danas) u hrvatskoj nacionalističkoj kontrapropagandi”, piše o Šarčevoj knjizi Ivan Lovrenović.
Krunoslav Draganović bio je naumio napisati knjigu kojom bi odgovorio na masivnu propagandističku knjigu Viktora Novaka, Magnum crimen (Beograd, 1948.), kojom je Katolička Crkva u Hrvatskoj bila prikazana kao zločinačka.
(Viktor Novak bio je Zagorcu Brozu jedan od dvojice važnih Zagoraca u Beogradu od 1945.: jedan iz Donje Stubice, drugi iz Velikog Trgovišća. Novak je bio srpski akademik, Tuđman će tek jednom postati hrvatski. Djelovali su kao prominentni propagandisti protiv katoličkog svećenstva.)
Domaći se svijet ”snebivao tko je to mogao dati vlast u ruke nesavjesnim studentima i zelenim mladićima… No, domalo vidjelo se je da je to bio plan i kurs vrhova u Zagrebu…”
Draganović je zatražio od fra Solde da mu opiše svoj slučaj, pošto ga je Novak predstavio kao najgorega zločinca:
”Fra Tugomir Soldo, rodom iz Širokog Brijega, kao župnik u Čapljini počinio je mnoga ustaška nedjela. On je organizator pokolja Srba u Čapljini 1941. Kao član odbora za istrebljenje Srba, isticao se i kao revan misionar, pripravljajuć ‘psihologijski temelj’ terorom i ubojstvima svih onih koji bi se ma čime pokazali kao protivnici njegovim prozelitskim nastojanjima. U crkvi je harangirao protiv Srba koji još nisu prešli na katolicizam. Poslije njegovih podjarivanja često su vršena masovna klanja Srba. Tako je bio pokolj 600 žena i djece, koje su pobacali u jamu Širmance. (…) Ustaške ideje je širio među djecom i na satovima vjeronauka….”.
Fra Tugomirovo pismo opseže 33 gusto tipkane stranice. Uvod pisma posvećuje Viktoru Novaku. Rutinskom ga formulom karakterizira kao ”staru, prodanu masonsku jugoslavensku mješinu”, pa utvrđuje da ga ”vjerojatno progoni izgubljena sreća i izdana savjest…”, da bi prešao na konkretno:
”…1. Ja nisam rođen u meni tako dragome Širokom Brijegu, nego u selu Dragićini-Čerin, daleko od Š. Brijega barem 20 km.
2.Nikada nisam bio župnik u Čapljini, kako mi to veli Novak. Ja sam bio kateheta od 1938. g. do pada Čapljine 1944. Najprije sam bio kateheta pučkih škola i ženske stručne škole, a kasnije 1940. imenovan sam katehetom građanske škole i ujedno bio vjeroučitelj ženske stručne škole i šegrtske škole, a do 1941. u jesen bio sam vjeroučitelj i pučkih škola. Čapljinski župnik od 1936-1943. g. bio je fra Andrija Jelčić, a od 1943. do svoje mučeničke smrti 1945. g. bio je fra Petar Sesar. Usput napominjem da je fra A. Jelčić bio veoma tih i povučen čovjek, veoma obljubljen župnik, a među svećenstvom je smatran uzorom razboritosti. Za župnikovanja fra P. Sesara nijednome Srbinu nije pala ni vlas s glave. … U Čapljini i okolini znade svako dijete da ja nikada nisam bio župnik.
3.Novak mi veli da sam ”kao župnik u Čapljini počinio mnoga ustaška nedjela” i malo kasnije nadodaje da sam bio ”organizator pokolja Srba u Čapljini 1941. g.”. Kao župnik nisam mogao učiniti nikakva ”ustaška nedjela”, jer naprosto nisam nikada bio župnik. No, mogao sam to učiniti kao kateheta i kao čovjek. Bilo bi mi drago da je Novak naveo bilo koje od tih ustaških nedjela, koje sam počinio…”
Pokolj Srba u kotaru Čapljini zaista se dogodio, fra Tugomir to potvrđuje. Pa piše kako čapljinski Srbi dobro znaju tko je bio organizator i izvršitelj pokolja kao i o ”napetom stanju” između njega i počinitelja pokolja.
”Organizator pokolja morao bi biti neka vlast… A ja nisam nigdje bio nikakva vlast… Prije rata bio sam samo član Napredka i Hrv. čitaonice u Čapljini, a 1941. i 1942. g. bio sam tajnik Sirotinjske Kuhinje, na kojoj sam jednako davao hranu i srpskoj siromašnoj djeci kao i hrvatskoj… Srpska djeca i majke u Čapljini mogu Novaku posvjedočiti da su jednako dobivali toplu hranu kao i druga djeca…”
Iz fra Tugomirove iscrpne priče razabiremo da je do početka lipnja 1941. vlast imao Odbor petorice, među njima župnik don Ilija Tomas – ljudi HSS-a. Za to vrijeme ”nije pala nijedna vlas s glave ni jednom Srbinu”. On je s odborom bio sve vrijeme u dobrim odnosima.
Pod vodstvom Odbora razoružan je u Čapljini čitav puk jugoslavenske vojske i nijednom se srpskom vojniku i časniku nije ništa dogodilo. Soldo ističe ”da su Srbi bili lojalni i mirni građani”.
Uto je na scenu stupio emigrant ustaša Zovko, Imoćanin. Po vlakovima je prebirao vojnike Srbe, pljačkao im novac, dovodio ih u općinu i tukao. Odbor je prosvjedovao, uzalud. Naslijedio ga je ”zloglasni Andrija Buljan, rodom iz Čapljine, inače po zanimanju džepokradica”. Stavio je U na glavu i pušku o rame pa uskakao u vlakove i pljačkao srpske vojnike.
Onda je vlast u Čapljini preuzeo ustaški logornik Franjo Vego, zagrebački student. Buljana je uzeo za suradnika, jer će taj ”kao nitkov najbolje izvršavati Vegina naređenja i dobro klati”, piše fra Tugomir. Ustaški su pridošlice uklonili ljude HSS-a sa svih pozicija vlasti i utjecaja. Soldo je tražio da zadrže sve Hrvate za Hrvatsku, no bez uspjeha.
Pokolj Srba u kotaru Čapljini zaista se dogodio, fra Tugomir to potvrđuje. Pa piše kako čapljinski Srbi dobro znaju tko je bio organizator i izvršitelj pokolja kao i o ”napetom stanju” između njega i počinitelja pokolja
Sve to on naziva ”izgredima i nepodopštinama”. Ono najgore tek će nadoći: ”masakr Srba”, jasno kaže fra Tugomir.
Organizator pokolja u Čapljini bio je logornik Franjo Vego, a suradnici bili su tabornik Niko Filipović, student, Ahmet Kapetanović, logorni pobočnik, i Rudo Vrdoljak, student. ”Glavni kasap” bio je Andrija Buljan te neki šofer Šuko. Još spominje pomoćnike: Dane Beno i njegov brat, neki Jarak. Jozo Čolić i neki Nuić. U Gabeli haračili su student Slavko Sušak i željezničar Mile Ostojić, kojima su pomagali ”čapljinski kasapi”.
Studenti Franjo Vego i Niko Filipović, poslani iz Zagreba, preuzeli su početkom lipnja svu vlast. Fra Tugomir: ”Prikupili su uza se desetak, a kasnije nešto više probisvijeta … dali im puške i stavili im na kapu U, pa nije bilo nikakvo čudo da su uknuli i jauknuli Srbi, nego i svi čestiti Hrvati.”
Domaći se svijet ”snebivao tko je to mogao dati vlast u ruke nesavjesnim studentima i zelenim mladićima… No, domalo vidjelo se je da je to bio plan i kurs vrhova u Zagrebu…”
Počeli su zatvaranjem Srba u gimnaziji. Upravitelj Ivo Gabrić čuo je kako ustaše tuku zatvorenike. Fra Soldo otišao je Vegi prosvjedovati. Ovaj se ”cinički smijao i odgovorio mi: ‘Fratre, nemoj se za Srbe i komuniste zauzimati, jer bi mogla lako i tvoja glava otići”’.
Priča kako je iz zatvora bježao ulicama četnik Ognjen. Ustaše ga dostigle, tuku ga, a ”neki ustaša Branković uperio pušku na Ognjena, onda sam naglo priskočio i po pušci udario Brajkovića i nisam mu dao opaliti. Ali istoga časa, njegov drug ustaša okrenuo je pušku na mene i zapovjedio mi, da se udaljim i ne uplićem u ustaške poslove”.
Prizor su s prozora promatrali upravitelj škole Ivo Gabrić i svi nastavnici – ”i toplo su mi čestitali”.
Ustaše su tada počeli radili tajno, ”tek bi se kasnije doznalo za ustaška zlodjela”.
Nakon početka rata s Rusijom, 22. lipnja 1941. godine, Vego je proširio glasinu da Srbi pripremaju ustanak. Treba ih pokupiti u radne logore i ustanak spriječiti. ”Zamalo da i ja nisam nasjeo pričanju o srpskom ustanku. Ali pred odlazak Vegine ‘vojske’ u lov na Srbe u Klepce i Tasovčiće, ozbiljno sam posumnjao da bi to mogla biti Vegina ‘promidžba”’.
Vego je sakupio pod oružje nešto mladića iz Čapljine i susjednih sela. One u Gabeli stavio je pod vodstvo Slavka Suška i Mile Ostojića. Zabranio je slobodu kretanja nakon zalaza sunca. Pod zaštitom noći odvozili su autima Srbe. Slušali su brojanje vozila – ”ne znamo što se zbiva, a znamo da se nešto strašno zbiva”.
U noći čuje se pucnjava. Govore da su se to Srbi pobunili i pružaju otpor. ”Fra Andrija Jelčić i ja slutili smo zlo. Po pucnjavi u tišini noći slutili smo da se ne radi o dizanju ustanka, niti o srpskom otporu, nego o ubijanju Srba… Govorili smo: Zlo, zlo, zlo! Bog će kazniti hrvatski narod.”
Fra Andrija Jelčić traži ”predstavnike” da intervenira i protestira jer sluti da čine zlo i nepravdu Srbima. … ”Pred večer prvoga dana nakon Vegine akcije bilo je jasno da se radi o masakru Srba. Pitao sam jednoga ‘junaka’ sa U na glavi, što se to zbiva pod zaštitom noći, pa mi je rekao: ‘Ne zauzimlji se za Srbe! Ti si i do sada omeo naše planove u čišćenju. Tko se bude za Srbe zauzimao, platit će glavom zajedno sa Srbima!”’
”I oči su mi se otvorile. I javno sam na ulici reagirao: ‘Propali smo. Prokletstvo Božje izazivljete na čitavi hrvatski narod! Bog će nas zbog vas kazniti! Tako se ne izgrađuje Hrvatska Država! To su mine u temelje Hrvatske Države! To se ne smije činiti, kada bi vam to i Poglavnik naredio, jer se većma treba Bogu pokoravati, negoli ljudima!…’ I ove moje riječi bile su i previše glasne. Čulo ih je na ulici dosta svijeta i nekoliko ‘junakać’ sa U na glavi.”
”I nastupili su doista dani zla i mraka. Obični svijet je dobrim dijelom držao da su Srbi organizirali ustanak i da ih je Vego pretekao. Žalili su njihovu sudbinu, ali im nije bilo mrsko što ih je Vego onemogućio. … I kada je svijet doznao, zaprepastio se i zgražao se. I nakon dva dana Vegina divljanja i ja sam točno saznao da su se moje zle slutnje ispunile. Povjerljivo su mi kazali šoferi Boško Šutalo i Marko Vidić da ustaše Srbe ne samo zatvaraju, nego na Bregavi i na Neretvi i ubijaju. Istoga dana to mi je rekao i jedan čovjek u selu Dretelju…”
”Ovdje se prvi put susrećemo s pristupom mračnim događajima iz ljeta 1941. u Hercegovini i u NDH koji je s onu stranu propagandne demonizacije kakva je njegovana u jugoslavenskoj i srpskoj publicistici i službenoj historiografiji, ali i s onu stranu slijepoga negacionizma kakav je njegovan (i njeguje se i danas) u hrvatskoj nacionalističkoj kontrapropagandi”, piše o Šarčevoj knjizi Ivan Lovrenović
”U to vrijeme nakon neuspjelih pokušaja intervencije za zaštitu Srba: prof. fra Didaka Ćorića, dr. fra Mladena Barbarića, o. Viktora Nuića i drugih u Mostaru kod Herenčića te nakon neuspjeloga pokušaja prof. dr. S[vetozara] Petrica kod Artukovića, otišao je u Zagreb do poglavnika o. dr. Leo Petrović. O. Petrović zatražio je osobno od Poglavnika zaštitu za Srbe i red i zakonitost za sve u Hercegovini.
Poglavnik mu je obećao da će poslati sa ovlastima podmaršala Laksu da zavede red i zakonitost za sve ljude, a do dolaska Laksina da saopći Herenčiću da prestane sa progonima Srba i sa divljanjima i nezakonitošću. No Herenčić nije htio ni čuti za poruku, nego je otvorio vrata o. dr. L. Petroviću i rekao mu da više nikada ne smije doći.
Do dolaska Laksina Franjo Vego je divljao i dalje… Kupio je Srbe po Klepcima, Tasovčićima, Hotnju, Dračevu, Gabeli, Loznici i Domanovićima. Do konca srpnja kupio je samo odrasle muškarce. Odvodio bi ih u autima noću u zatvor u Čapljinu, u silos u Tasovčiće i u duhansku stanicu u Domanoviće…. Dželati Franje Vege noću bi dolazili u zatvore, uzimali po redu ili birali po nekome ‘kriteriju’ svome zatvorene Srbe, vezali ih u žicu i u auto trpali i onda vodili na Bregavu ili Neretvu i tu ih ubijali…”
*
Ovo je prepričan početak izvještaja fra Tugomira Solde od prije 70 godina. Od 86 Lovrenovićevih tipkanih stranica prijepisa dopro sam tek do desete. Ipak možda dovoljno za prvi dojam i malu predodžbu o jazu između novoga vala proustaške mitologije i mračne povijesne zbilje.
Osobno svjedočenje jednoga hercegovačkog svećenika emigranta nedugo nakon samih događanja trebalo bi istinoljubive barem malo zamisliti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Prijestupi mišljenja nekoć i danas
- Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
- Kad laž i korupcija dobivaju izbore
- ”Sveti kamen” kao znak trajanja i nepromjenjivosti
- Milenarijske vizije admirala Domazeta Loše
- Veliko iščekivanje svršetka svijeta
- Lakovjernost mnoštva ozbiljna je prijetnja demokraciji
- Uzajamna fascinacija duhovnih i svjetovnih uglednika
- Biskup koji se radovao što u Crkvi vrije
- Dvojaka pandemija u zemlji demokracije
