Ivo Josipović
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice i aktualnosti teme).
Što je čovjek?
Dvadeseto stoljeće je sa svoja dva svjetska rata, pokoljima, genocidom, nezamislivim patnjama i stradanjem desetaka milijuna ljudi, pokazalo crnu stranu ljudske prirode. Nakon obaju ratova, uglas se govorilo ”nikad više”.
Ali, bilo je ratova, opet i opet. Ne svjetskih, vjerojatno tek zato što je ratna tehnologija toliko uznapredovala da je jamčila da u narednom svjetskom ratu neće biti pobjednika, tek opće uništenje, možda i nestanak cijele ljudske vrste. Jamac mira nije bila savjest ni samilost ni pacifizam, već strah da je cijena općeg rata takva da ju naprosto nije moguće platiti.
Govorilo se, Prvi svjetski rat vođen je puškama i topovima, a prvi put i bojnim otrovima. Drugi tenkovima, avionima i raketama. Treći će se, kažu, voditi nuklearnim oružjem. Pa će dugo, dugo biti mir, da bi se četvrti svjetski rat vodio lukom i strijelom.
Zapravo, kao da u ljudskoj prirodi ima nešto zlo i destruktivno čega se čovječanstvo ne može riješiti. Paradoks je da je ljudska vrsta dala velike filozofe, znanstvenike, pjesnike, slikare, glazbenike, poete, ali i okrutne i beskrupulozne mega-zločince.
Čovjek je znao biti nježan, plemenit i suosjećajan, a u isto vrijeme zao, okrutan i bešćutan. Zapravo koegzistencija dobra i zla konstanta je ljudske prirode.
Što je, zapravo, čovjek? Izgleda, istovremeno i biće dobra, i biće zla, biće koje je stvorilo prelijepi svijet umjetnosti, ljubavi i znanja, biće koje ga je spremno ugušiti u krvi.
Stalag VIII-A
Logor za ratne zarobljenike u Šleskoj, u Görlitzu, Stalag VIII-A. Hladni 15. siječnja 1941. Šesta je popodnevna ura. Logor je drukčiji od Auschwitza, Dachaua ili Jasenovca.
Njemačka je ipak zapadne ratne zarobljenike tretirala drukčije no ljude ”nečiste rase”, Židove, Rome, ruske vojnike ili naše partizane koji su najčešće bili odmah nakon zarobljavanja smaknuti. Ako su i došli do kakvog zatočeništva, život im je obično bio nesnosna patnja sa smrću kao spasom.
Slika u Stalogu VIII-A bila je nadrealna. Održava se koncert. Četiri zarobljenika u otrcanim vojnim odorama uzbuđeno izlaze na improviziranu scenu. Sva su četvorica profesionalni glazbenici.
Predvodi ih skladatelj Olivier Messiaen, mladi glazbenik već vrlo obećavajuće karijere, dobitnik brojnih nagrada i stipendija. Čovjek koji je svoje prve skladateljske korake napravio sa samo sedam godina, samouk u sviranju na klaviru, prvorazredni orguljaš najbolje škole Charles-Marie Widora, učenik velikog skladatelja Paula Dukasa.
Kad je 3. rujna 1939. Francuska objavila Njemačkoj rat, dobrovoljno se prijavio u vojnu službu kao bolničar. Nakon otprilike godinu dana zarobljen je i poslan u logor.
Tko zna što je mladog čovjeka, imao je tek tridesetak godina, ponijelo da dragovoljno ode u rat? Da ostavi svoj prekrasni svijet glazbe inspiriran dubokim katoličanstvom i egzotičnim svijetom ptica čiji mu je pjev postao najvažnija inspiracija, okosnica modusa na kojima je sagradio raskošnu katedralu glazbe i postao jedan od najvećih skladatelja XX. stoljeća.
Je li kao bolničar želio ispuniti dužnost vjernika da pomogne bližnjima? Je li njega, pacifista, u rat povuklo domoljublje? Ili možda znatiželja da i sam zaviri u onaj ružni, zli svijet rata?
Kako bilo, nakon zarobljavanja sa sobom je u logor ponio svoje omiljene skladbe glazbenih velikana, notni papir, neiscrpnu inspiraciju i golemi talent te nastavio skladati uz podršku zapovjednika logora koji je očito bio ljubitelj glazbe.
Quatuor pour la fin du temps
Četiri logorska zatočenika održala su koncert u logoru. Messiaen na raštimanom pijaninu u gotovo raspadajućem stanju, te njegove kolege glazbenici i zatočenici, Étienne Pasquier, Jean Le Boulaire i Henri Akoka, violinist, čelist i klarinetist, kojima, nepravedno, danas malo tko zna imena.
Svirali su njemačkoj vojsci koja ih je ”čuvala” i sudruzima-zatočenicima. Praizveli su na tom nadrealnom koncertu 15. siječnja 1941. jednu od najslavnijih skladbi XX. stoljeća, Messiaenov ”Kvartet za kraj vremena”.
Za logor, bio je to velik događaj. Koncertu je nazočio velik broj zatvorenika, po riječima samog Messiaena, možda pet tisuća. Istina, ta se brojka s obzirom na uvjete logora čini ozbiljno pretjeranom.
Ali, svi zainteresirani nisu mogli stati u veliku prostoriju logora, pa su dijeljene ulaznice, a zapovjednik logora čak je dao otisnuti i ”službeni” program koncerta. Quatuor pour la fin du temps, ”Kvartet za kraj vremena”.
Ogroman interes zatvorenika nije korespondirao njihovu interesu za samu glazbu. Publiku potpuno nenaviknuta na suvremenu komornu glazbu bilo je teško utišati i navesti na pozorno slušanje osmostavačne skladbe dominantno kontemplativnog, gotovo sumornog ugođaja u trajanju od skoro sat vremena.
Ali, bez obzira na okolnosti, koncert je bio velik događaj, nešto novo i neviđeno u krugu zarobljeničkih logora. Skladba je programske naravi i povezana je s dubokom religioznošću autora.
Posvećena je biblijskom poimanju vremena i čovjeku stvorenom na Božju sliku, stvorenja koje je svjesno vremena, svoga postojanja i smrti koja ga čeka. Sam Messiaen uvijek je poricao da je skladba inspirirana teškim uvjetima života u logoru i egzistencijalnom strahu i ugroženosti zatvorenika.
Ali, i ova je skladba primjer kako umjetničko djelo živi neovisno o svome autoru i kako ga publika doživljava, ne uvijek onakvim kakvim ga je poimao sam autor.
Glazba se, zapravo, emancipira od autora, pa i od same teme koja je povod djela. Najveći broj slušatelja razumijevao je skladbu, ne kao kontemplativni prikaz biblijskog poimanja vremena i slavljenja Isusa, već kao reakciju umjetnika na teške uvjete života u ratu i logoru, neizvjesnost opstanka i preživljavanja, suočavanje sa smrću.
Rat i njegove strahote, mislili su mnogi slušatelji, Messiaen je vidio kao kraj vremena. Sa stanovišta Messiaena, to je pogrešno tumačenje skladbe. Autor je kraju vremena pristupio, ne kao rezultatu ratne apokalipse, već kao religioznom fenomenu koji proističe iz prirode čovjeka i njegove smrtnosti.
Apokalipsa danas
Messiaen je već 1941., iste godine kada je ”Kvartet za kraj vremena” praizveden, pušten iz logora. U Parizu se posvetio glazbi i na Pariškom konzervatoriju imao niz iznimnih učenika koji su kasnije postali velike zvijezde glazbe XX. stoljeća.
Sam Messiaen, po mišljenju mnogih, je najveći francuski skladatelj svoga doba. Uz poduku i skladanje, bavio se i sviranjem. Bio je i vrsni orguljaš čiji su koncerti bili iznimno popularni.
Ali, kako je skladao i ”Kvartet za kraj vremena”, skladao je i svoj cijeli kasniji opus. Za njega je glazba bila molitva, veza s božanskim i rezultat duboke vjere.
Njegova kasnija obrazloženja ”Kvarteta”, a i mnogi muzikološki radovi o njemu, ipak su korigirali dominantno i pogrešno povezivanje skladbe s ratom, barem kod onog dijela upućenije publike.
Danas, trideset godina nakon smrti velikog maestra, apokalipsa ponovo prijeti.
Agresija Rusije na Ukrajinu i ono što se događa u toj zemlji, opasnost širenja sukoba, čak i najava Trećeg svjetskog rata i moguće nuklearne apokalipse, vjerojatno će ponovo percepciju ”Kvarteta za kraj vremena” kod mnogih slušatelja staviti u kontekst propasti svijeta, kraja ljudskog vremena, neovisno o izvornoj ideji Messiaena.
Zaista, brojni ratovi koji su se vodili nakon Drugog svjetskog rata diljem svijeta, pa i onaj na području nekadašnje Jugoslavije koji je uključivao i srebrenički genocid, nisu prijetili globalnim sukobom i opasnošću nuklearne kataklizme.
Danas zaista malo tko može sa sigurnošću prognozirati gdje su granice agresije na Ukrajinu, i ima li ih uopće. I jesu li Putin i njegov režim spremni širenjem rata svijet dovesti do kraja vremena, do apokalipse koja će, ne pojedinca, nego cijeli ljudski rod dovesti do njegova definitivnog nestanka.
Već sada se globalno, praktično u cijelom svijetu osjeća rat. Gdje se ne puca, osjećaju se velike ekonomske posljedice. Naočigled se mijenja geopolitička karta svijeta, a gotovo nitko ne može uvjerljivo reći kako će ona izgledati sutra. I hoće li je uopće biti. Ili će širenje sukoba i uporaba najstrašnijih oružja čovječanstvo odvesti u vječiti mrak, na kraj svijeta.
Zvuk Messiaenova zatočeničkog kvarteta zato danas više nego ikada, osim možda u vrijeme apokalipse Drugog svjetskog rata, korespondira s globalnim osjećajem straha, neizvjesnošću i porazom ljudskosti.
Hoće li oni političari koji danas drže ključeve sudbine čovječanstva otvoriti vrata koja vode u mir i povratak prosperitetu ljudskog roda ili, pak, ona koja vode na kraj svijeta, nitko sa sigurnošću ne može znati.
Zna li tko hoćemo li sutra imati snage uskliknuti fiat lux!, ili ćemo nakon apokalipse nestati i izgubiti se u tišini i vječnom mraku?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Politika i moral u Hrvatskoj
- Kvartet za kraj vremena
- Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
- Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
- Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru
- Hrvatska nekorektno prešućuje bugarsko ucjenjivanje Makedonije
- Kroki jednog skladatelja, dva predsjednika i tri monstruma
- JOSIP KREGAR (Ogulin, 1953. – Zagreb, 2020.) – Umro je Čovjek
- Otvorimo širom vrata pomirbi Hrvata i Srba!
- Politika i moral u Hrvatskoj