Željko Ivanković
Ako ste na godišnjem odmoru i umjesto na test na covida izaberete ići na test mazohizma nema bolje knjige za čitanje od Ćosićevih Dvanaest portreta. Tim više što sam to, po onoj latinskoj audiatur et altera pars, a nakon čitanja Latinke Perović, Slobodana Inića i Mirka Kovača, ostao sebi dužan.
I gle, već samo nakon desetine stranica uvjerio sam se u ono u što nas je Ćosić sâm stalno i uporno godinama uvjeravao – da je neupitno i nesporno sve što donosi jugoslavenski centralizam, ergo jugounitarističko srpstvo, velikosrpski jugoslavenizam, a separatizam i nacionalizam je sve što su u smislu jednakopravnosti u Jugoslaviji i pomislili, a kamoli javno poželjeli i iskazali drugi.
To je, iskusili smo, o ratovima iz devedesetih potvrdio i notorni Bora Jović tvrdeći da se oni nisu borili za Veliku Srbiju, jer oni su imali Jugoslaviju. Eto priznanja, obje su, dakle, Jugoslavije bile njihove, jer (oni imaju!) obje su Jugoslavije bile tek sustavno instaliranje i ovako ili onako življenje Velike Srbije.
Ćosić na početku, pišući o Meši, odmah to daje do znanja: ”Oteli smo ga od muslimanske i titovske Bosne”. Pitate li se možda zašto ”oteli” ako je sve to ionako jugoslavensko?
Zato što su shvatili da jugoslavenstvo može biti i nešto drugo i nekakvo drukčije od njihova. Ili to oteli hoće reći kako mogu oteti, otimati i prisvajati sve jugoslavensko, pa čak, eto, i dubrovačku književnost. A njima, kaže Ćosić, gle, Hrvati otimaju Desnicu, Crnogorci Njegoša… Pobogu, zar ne shvaćamo da je sve srpsko, a ako kojim slučajem nešto nije, normalno je da oteti i otimati mogu i smiju samo Srbi i nitko drugi.
Ćosić na početku, pišući o Meši, odmah to daje do znanja: ”Oteli smo ga od muslimanske i titovske Bosne”. Pitate li se možda zašto ”oteli” ako je sve to ionako jugoslavensko?
Čudna knjiga u kojoj čitamo kako je normalna i normativna njihova (Ćosićeva) istina o svemu, pa i o Jasenovcu, ali ne i npr. Krležina, jer on je ”bastion velikohrvatstva”, ili neka druga hrvatska… istina.
Normalan je srpski jezik, ali ne i hrvatska Deklaracija o jeziku. Krležine i titoističke političke pogreške i zablude su, sasvim normalno, podložne kritici, ali nisam našao nijednu pogrešku srpskih kadrova ili srpsku pogrešku, dakako ni slučajno Ćosićevu, čak ni u njegovu služenju Miloševiću nekome sto puta opskurnijem od Tita.
On za taj period kaže samo ”kada sam bio na dužnosti predsednika republike”, ali i ne je li tada bio obična marioneta ili čovjek koji je sam odlučivao, premda se ne zna se što je od tog dvoga na toj dužnosti tada bilo jadnije, a jedino što doznajemo je da su se neki od njegovih bliskih kolega pisaca od njega udaljili?!
Budući da Krležu ne može nacionalizirati (poput Andrića ili Meše!), a on mu tu treba za ”obračun” s Hrvatima, te Titom i krležijanskim naslijeđem, onda se dobrano zadao nacionalizirati Andrića, Mešu, Skendera, pa čak i Popu i Daviča…
I, začudno, u svemu tome mu je, ”kad su slovenački, hrvatski, makedonski i muslimanski nacionalisti i secesionisti (uz pomoć Kohla, Genschera, Busha, Clintona…)… izazvali međunacionalne i građanske ratove” (krivi su svi osim Srba!), uzor ponašanja – Momo Kapor!? Čovjek koji je završio na Palama.
A da bi ostao dosljedan sebi, Ćosić svoju istinu o granati na Markalama, iz tobožnjeg pravdoljublja, provjerava kod svojih bosansko-beogradskih istomišljenika i zaključuje da to nisu mogli uraditi Srbi, to nije u njihovu duhu. Da, kao ni paljenje Vijećnice, rušenje Vukovara i Dubrovnika, opsada Sarajeva, pokolj u Srebrenici!
Nakon ovoga uvredljivo je i gnusno Ćosićevo nagađanje što bi mislili i kako bi se ponašali da su dočekali rat iz devedesetih u ”zemlji mržnje” jedan Andrić, Meša, Skender ili Branko Ćopić?!
A da bi ostao dosljedan sebi, Ćosić svoju istinu o granati na Markalama provjerava kod svojih bosanskih istomišljenika i zaključuje da to nisu mogli uraditi Srbi, to nije u njihovu duhu. Da, kao ni paljenje Vijećnice, rušenje Vukovara i Dubrovnika, opsada Sarajeva, pokolj u Srebrenici…
Tim je to uvredljivije što dolazi nakon ”gnevnih redova” jer su međunarodne snage uvele zabranu leta, on će reći ”protiv Republike Srpske”, a ustvari protiv upotrebe avijacije tzv. JNA protiv civila, tj. svih drugih koji su te avione (kao uostalom i tenkove i sl.) kupili, a oni ih digli na ”svoj” narod u Vukovaru, Dubrovniku, Sarajevu…, tj. stavili ih u službu velikosrpske agresije protiv svih koji ne misle kao oni, dakle koji se uopće usude misliti…
I još se, nakon toga, Ćosić usudi insinuirati kako bi svi ti njegovi pisci iz ”zemlje mržnje”, poput njega, bili gnjevni. Valjda stoga što JNA, osposobljavana za obranu od napada izvana, u službi jedne politike jednog naroda, bombardira Hrvatsku ili BiH. Tako bi Ćopić, gle sad (!), uskrnuo Nikoletinu Bursaća da objavi rat Atlantskom paktu?! Patološki…
Takvoj Ćosićevoj logici ništa nije na jednoj stranici ustvrditi postojanje slobodarskog univerzalizma srpske kulture ili tradicionalnog demokratizma, slobodoljublja i neksenofobičnosti srpske kulture, a nekoliko stranica potom, a sve u vezi sa Skenderom, kako Srbi ne ”umeju da poštuju i da sačuvaju one koji su se opredelili da im pripadaju i da im daju sve što imaju”.
Normalno je i da postoji ”Stojanka majka Knežopoljka”, vjerojatno i ”Majka pravoslavna”, ali ni na kraj pameti mu nije da bi možda neki srpski pjesnik trebao imati sluha i za neku ”Majku muslimansku”… A i kako bi kad je drugima urođena ”nacionalistička upotreba leša”, a nijedan srpski grob nije u službi ideologije?!
Na to se zapitah, nismo li mi izmislili parolu: ”Gdje je jedan srpski grob – tu je Srbija”?! I je li sad jasno zašto Ćosić ne voli Krležu? Jer im je on jedini, pa još u brk usred Beograda strusio: ”Ta vaša srpska megalomanija u svemu!”
A mogao im je reći poneku i o laži kojom se Dobrica ionako hvali, a ni u ovoj knjizi je ne nedostaje. Po toj laži ne postoji za Ćosića ni ”balvan revolucija”, pa čak ni, nježnije rečeno, ”pobuna hrvatskih Srba” nego laž, budući da je, kako sam kaže, ”laž srž srpskog bića”, u duhu najveće od svih srpskih osobina devedesetih godina prošlog stoljeća gdje sve što se u Hrvatskoj zbivalo svodi na rečenicu: ”Kada su ustaše započele i oružjem da izgone Srbe iz Hrvatske”…!?
Da i nisam čitao Perovićevu, Inića ili Kovača, sâm Ćosić mi se ovom knjigom dovoljno autoportretirao, i to sve u duhu nastavka Memoranduma, u čijem me je duhu na odmoru stizala jedna za drugom nova afera Vučićevih i Vulinovih (kao da Srbija uopće nema treće političko ime!) političkih laži i iz njih izvedenih ataka na tuđe prostore (Crna Gora, Kosovo, BiH, Hrvatska) uime tzv. ”srpskog sveta”, a po istim političkim matricama i s istom retorikom sluganskih mu političkih aktera, kakav je nekoć i on sâm bio Šešelju.
Raduje, ipak, što se čuju i drukčiji glasovi u razobličenju, makar i samo literarno izrečenih, poznatih Ćosićevih istina o srpskoj laži: ”Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…”
Raduje, ipak, da se čuju i drukčiji glasovi u razbličenju, makar i samo literarno izrečene, Ćosićeve poznate istine o srpskoj laži: ”Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja”
Našao sam ta razobličenja i kod Raše Povova vezano uz tzv. srpski proboj Solunskog fronta gdje govori što je sve srpska historiografija u svezi s tim sakrila (npr. sto tisuća Grka u proboju Solunskog fronta!) ili kod Obrena Medenice koji je u nekoliko rečenica objasnio kakva je to slavna srpska istorija: ”Srpsku zastavu je nacrtao sultan, prepisana je od Albanaca, himna je obrada kompozicije ‘Bože čuvaj cara Franza’ Josepha Haydna, kapa je austrougarska, jezik sadrži 8.000 turcizama. Srbi ne slave dan ustanka protiv fašizma, nemaju dan nezavisnosti, dan državnosti im je neki svetac, 500 godina im je trebalo da dignu jedan ustanak, a oslobodili su se tako što se to carstvo raspalo.”
Razobličio ju je i Filip David portretirajući suvremenu Srbiju: ”Zalutala između sopstvenih zabluda. Ali izgleda da to nije ništa novo u srpskoj istoriji. Čitajte ponovo Radoja Domanovića, njegove sjajne satire Dangu i Vođu. Čitajte stihove Vladislava Petkovića Disa pune ogorčenja na ondašnje stanje u Srbiji. Tužno je da od tih vremena nismo daleko odmakli. To više nije istorija, mentalitet je postao skup opasnih zabluda koje se ponavljaju generacijama. Dok ostajemo zatočeni u zabludama, lažnim mitovima, žrtve manije gonjenja i manije veličine u isto vreme, možemo samo maštati o duhovnoj i intelektualnoj pripadnosti zajednici evropskih naroda.
Hannah Arendt u eseju Istina i politika piše o laži koja uništava samu strukturu društva, stvarajući ‘mrežu obmana’. Lažovi, kakvi su ove samozvane i opasne ‘patriote’, postaju, kako piše Hannah Arendt ‘žrtve sopstvenih izmišljotina’. Sve se pretvara u jedno golemo samoobmanjivanje da bi se po svaku cenu stvorio privid istine i legalizovala laž. A u tom svetu lažnog prikazivanja prošlosti i sadašnjost postaje golema laž, ‘neprekidno i besomučno izvrtanje činjenica’. ”
Je li sad jasno zašto Basara izbjegava Ćosiću čak i ime spomenuti, a još je Ćosić tobože klasik srpske književnosti, onaj isti Ćosić kojemu je ”Isidora Sekulić, prema Radovanu Zogoviću, bila jedanaesti redaktor romana Daleko je sunce”?
Nije Dobrica, unatoč svome imenu ni dobra ni radosna literatura za odmor, kao što nije bila ni ovjera spoznaje da već desetljećima živimo u svijetu velike agresivne političke i zločinačke laži s ljudima kakve nobelovac José Saramago, ne bez dobrog razloga, naziva spodobama koje opasno sliče na ljudska bića.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Sablast mentaliteta
- Nećemo demokraciju. Vladat će šerijat
- Nezgode s činjenicama
- Konstitutivnost kriminalaca?
- Nova djela političkog radnika Dragana Čovića
- Omer-paša Latas – prvi visoki predstavnik
- Mladićevo junaštvo i Čovićevo katolištvo
- Degeneriranje nacije
- Dodikov strah od penala
- Biti (politički) Hrvat
