Stephen Roe je oksfordski doktor muzikologije. Ravno sa studija otišao je u Sotheby’s. Tridesetpet godina u toj velikoj aukcijskoj kući bio je šef odjela za vrijedne knjige i rukopise i postao jedan od najpoznatijih stručnjaka, tragača, pronalazača, procjenitelja i prodavača skupocjenih muzikalija i memorabilija.
Otkrio je, javnosti predstavio, katalogizirao i tržištu koje čine kolekcionari, knjižnice, muzeji i arhivi ponudio takve dragocjenosti kao što su rukopisi Bachovih kantata, Mozartovih i Mahlerovih simfonija ili radna verzija partiture “Posvećenja proljeća Igora Stravinskog”.
Kroz njegove su ruke prošle i takve knjige kao što je primjerak Berliozovih memoara s bilješkama drugog velikog francuskog skladatelja Jacquesa Offenbacha. (Jedna od bilješki glasi: “Koliko god je volio kritizirati druge, toliko je teško prihvaćao kritike na vlastiti račun”.)
Hrvatska je, vidimo ovih dana, puna takvih ljudi, elite duha i humanosti. Nažalost, imamo premijera bahatog i brzog jezika koji se svojim prostačkim “šaraj malo”, s oproštenjem, popišao po izbjeglicama i svima koji im nesebično pomažu. Onaj, pak, koji bi da bude premijer ode na Prevlaku “prezentirati odlučnost” i jezikom kojim se govori o zlima i pošastima straši zemlju da bi otvaranje južnog koridora “bilo pogubno za cijelu Hrvatsku”. I još doda: “Zamislite samo što bi se događalo s turizmom”
Bilo je tu i uvojaka kose Mozarta, Beethovena i Brahmsa. Rekordnu cijenu od 2,6 milijuna funti (što je deset puta veći iznos u kunama) postigla je kolekcija autografa devet Mozartovih simfonija, ali to se čini vrlo povoljnom cijenom naspram 1,3 milijuna funti za koliko je prodana jedna jedina stranica s autorovom rukom nažvrljanom skicom prvog stavka Devete simfonije. Beethovenove, naravno.
Nakon punog radnog vijeka na tom zanimljivom, uzbudljivom i unosnom poslu, dr. Stephen Roe ove je godine napustio Sotheby’s da bi se mogao posvetiti drugim stvarima. Na vrhu popisa mu je pisanje knjige o Londonskom Bachu, kako su Englezi prozvali najmlađeg Bachova sina Johanna Christiana.
O starim notama i dalje će se brinuti tvrtka koju je osnovao dr. Rohe, dok će on sam pisati, za svoju dušu kod kuće svirati klavir i odlaziti na koncerte da bi uživao u glazbenoj umjetnosti čijim je zemnim ostacima posvetio više od pola života.
Uglavnom, shvatili ste, dr. Rohe je jedan pravi fini engleski gospodin, obrazovan, kulturan, profinjen, istančanog ukusa. Uz sve to, nema sumnje, dovoljno je imućan da bi u Hrvatskoj, na primjer, spadao u onu famoznu kategoriju “elitnih gostiju”.
Doduše, prema vrlo indiskretnoj izjavi direktorice jednog hrvatskog “elitnog” hotela, koju sam ovog ljeta čuo na radiju, hrvatski “elitni” ugostitelji pravo se raduju još samo šeicima koji, po mogućnosti barem na mjesec dana, unajme čitav kat hotela i troše barem pedeset tisuća eura dnevno. Sve ostalo je bagaža i gnjavaža.
No, da se vratimo dr. Roeu. Taj engleski gospodin ovog je ljeta s obitelji, krajem kolovoza, otišao na Samos. Taj grčki otok u Egejskom moru, svega kilometar i pol udaljen od turskog kopna, od antičkih je vremena čuven po svojim vinogradima i vinima. Tamo su rođeni ne samo smrtnici Pitagora i Epikur, nego, prema mitologiji poduprtoj ostacima gradova i hramova pod zaštitom UNESCO-a, čak i sama boginja Hera. Starine, kultura, dobra hrana, vino, more, plaže… Savršeno.
E, pa dogodio bi nam se pokoji elitni gost poput g. Roea. Dogodila bi nam se elitna plemenitost ljudi i u Dalmaciji, poput one koju gledamo u Slavoniji. Dogodilo bi nam se da još malo porastemo u ljudskosti i suosjećanju, i brzom i zlom jeziku usprkos. Gospodine Roe, dobro nam došli i vi!
Dr. Roe o svojim je danima na Samosu vodio i dnevnik, čije je ulomke, na internetskoj stranici sa svim mogućim vijestima iz svijeta glazbe (slippedisc.com), objavio njegov prijatelj, londonski glazbeni pisac i novinar Norman Lebrecht.
“30. kolovoz. Vozeći se prema Vathiju, najvećem gradu na Samosu, prošli smo pokraj tridesetak izbjeglica, muškaraca, žena, djece, ali vjerojatno ponajviše mladića. Kilometrima uokolo nema ničega. Bilo je sedam ujutro. Vjerojatno su upravo stigli. Mi smo išli na brod za Tursku i vidjeli smo mnogo pojaseva za spašavanje razbacanih duž obale i plaža. Nadam se da su tu ostavljeni nakon što jadnim ljudima više nisu trebali. Bili su u udaljenim zaljevima pristupačnima samo s mora. Što da se radi?”
Elitni turist dr. Roe to je pitanje postavio samom sebi, i sam za sebe je pronašao i odgovor. Počeo je svakog jutra kupiti izbjeglice po otočkoj brzoj cesti i prevoziti ih u Vathi gdje su ih grčke vlasti registrirale i upućivale dalje, najčešće velikim brodovima, prema Ateni.
“5. rujan. Što da kažem mladom Sirijcu koji mi u devet ujutro, sjedeći na suvozačkom mjestu u mom automobilu, priča kako se prije nekoliko sati u moru utopilo njegovo dvogodišnje dijete? To lice skamenjeno od boli progonit će me dok sam živ… Netko me je pitao zašto ovo pišem. Zbog dva razloga: da skinem težak teret sa svojih grudi i zato što neke od tih stvari nećete moći pročitati u novinama.”
“30. kolovoz. Vozeći se prema Vathiju, najvećem gradu na Samosu, prošli smo pokraj tridesetak izbjeglica, muškaraca, žena, djece, ali vjerojatno ponajviše mladića. Kilometrima uokolo nema ničega. Bilo je sedam ujutro. Vjerojatno su upravo stigli. Mi smo išli na brod za Tursku i vidjeli smo mnogo pojaseva za spašavanje razbacanih duž obale i plaža. Nadam se da su tu ostavljeni nakon što jadnim ljudima više nisu trebali. Bili su u udaljenim zaljevima pristupačnima samo s mora. Što da se radi?”
U zapisima dr. Roea o putnicima u njegovom automobilu ima i sretnih lica. Jedna djevojčica čitavim putem prelijepo pjeva. Studenti engleskog iz Damska radosni su kao da su već stigli na svoj krajnji cilj. Svi su krajnje pristojni i prijateljski raspoloženi. No, dok jedna obitelj izlazi iz njegovog automobila pred policijskom stanicom u Vathiju, policajac ga opominje da to ne smije raditi i da bi mogao biti uhapšen zbog “ilegalnog gostoprimstva” i krijumčarenja ljudi.
Upozorava ga da se osobito kloni mladića koji većinom uopće nisu Sirijci, nego su iz Iraka, svi naoružani noževima i spremni da ubiju. Dr. Roe na to odgovara u svom dnevniku:
“Osim trojice Kurda, svi ljudi koje sam pokupio na cesti bili su Sirijci, svi odreda iscrpljeni nakon prelaska mora i posljednje što bih o bilo kome od njih pomislio jest da bi krenuli nožem na nekoga tko ih je upravo pokupio s ceste da ih preveze dio puta.”
U svojoj plemenitosti engleski je gospodin među turistima bio usamljen. Spominje samo jednu gospođu iz Njemačke koja je radila isto što i on. Opisuje potpuno nadrealan prizor izmučenih ljudi i žena u crnom koje prolaze, ili liježu na zemlju da se odmore pokraj plaža na kojima se sunčaju turisti. Većina ih izbjeglice jednostavno ignorira, a u svakom slučaju zbog njih, ili od njih, ne bježe u panici sa Samosa.
Ipak, kao što to mi u Hrvatskoj već znamo, elitni su gosti rijetkost. Da ne zaboravim: dr. Roe u svom dnevniku ne propušta ni opise predivnih krajolika Samosa koji su još izraženiji u kontrastu s jadom i nesrećom izbjegličkih kolona.
U svojoj plemenitosti engleski je gospodin među turistima bio usamljen. Spominje samo jednu gospođu iz Njemačke koja je radila isto što i on. Opisuje potpuno nadrealan prizor izmučenih ljudi i žena u crnom koje prolaze, ili liježu na zemlju da se odmore pokraj plaža na kojima se sunčaju turisti
Hrvatska je, vidimo ovih dana, puna takvih ljudi, elite duha i humanosti. Nažalost, imamo premijera bahatog i brzog jezika koji se svojim prostačkim “šaraj malo”, s oproštenjem, popišao po izbjeglicama i svima koji im nesebično pomažu.
Onaj, pak, koji bi da bude premijer ode na Prevlaku “prezentirati odlučnost” i jezikom kojim se govori o zlima i pošastima straši zemlju da bi otvaranje južnog koridora “bilo pogubno za cijelu Hrvatsku”. I još doda: “Zamislite samo što bi se događalo s turizmom.”
E, pa dogodio bi nam se pokoji elitni gost poput g. Roea. Dogodila bi nam se elitna plemenitost ljudi i u Dalmaciji, poput one koju gledamo u Slavoniji. Dogodilo bi nam se da još malo porastemo u ljudskosti i suosjećanju, i brzom i zlom jeziku usprkos. Gospodine Roe, dobro nam došli i vi!
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Dragi Bramimire, svaka cast.
Hvala Vam.
Bog Vas blagoslovio i pozlatio pero kojim pisete.