Na nedavnom sajmu knjiga u Frankfurtu uživala sam u društvu omiljenoga mi pisca i njegove mnogo mlađe supruge. Kad kažem ”mnogo”, pod tim ne mislim na razliku od kojeg desetljeća, već na onu koja je veća od broja godina njegove supruge. Ili, da skratim priču, on je starac, a ona gotovo djevojka. Možda je takvu vezu najbolje objasnio Karl Gustav Jung kada je pisao o jednom arhetipskom paru, naime o ”Iliji i Salomi”, koji su mu se za njegovih vizija nekoliko puta ukazali. Ilija kao stari ”gromovnik” (u našem poganstvu poistovjećuje ga se s Perunom) i zavodljiva plesačica Saloma, koja se napaja mudrošću svojeg pratitelja, baš kao on njezinom ljepotom.
Starac i djevojka omiljeni su motiv venecijanskog slikara Giambattista Tiepola, koji im, seleći ih s oslikanog stropa na strop, samo mijenja imena. No najčešće se zovu Venera i Vrijeme. Tiepolov je starac Vrijeme krilat i atletske građe, te samo duga sijeda brada svjedoči o njegovim godinama. Banaliziramo li taj odnos, dolazimo do one već otrcane teze o muškarcima koji robuju ljepoti, a žene moći. Učestali brakovi Ruperta Murdocha sa sve mlađim suprugama svjedoče nam o tom trendu. Moćni osamdesetogodišnjak, služeći se modernim medikamentima, ne mora se plašiti samoće ili staračkog doma. Dapače, njegova meta neće biti dobro uščuvane gospođe, već dramatično mlađe gospođice.
Ono što ljubav ne propušta učiniti u našim životima, jest da nam dobro opeče ego: uz nju je neizbježna solidna mjera patnje, poniženja, padanja s tronova, razočaranja, očaja. Kada ne bismo nikoga voljeli i zbog njega patili, bili bismo toliko umišljeni da nam pretjerano dobro mišljenje o sebi (poput krila albatrosovih u poznatoj pjesmi) ne bi dalo da hodamo po zemlji
Uvijek me zanimala dinamika tog odnosa jer, dok se u nečiji um doista možemo zaljubiti, kao i u nečiju ljepotu, kako to funkcionira na dulje staze, kad se žena zasiti svoje uloge lijepe pratilje, a muškarac uloge starog mudraca, svojevrsnoga centaura? Što ako se pokaže da je čak i različitim moćima obdaren starac ipak samo starac, a ljepotica, pak, svojom razdraganom blagoglagoljivošću samo izaziva glavobolju svom suprugu djedu?
Isprva mi se činilo da je tako i u slučaju spomenutog para, pisca i njegove supruge, jer on kao da je jedva dočekao da raspravlja sa mnom o literaturi, i to ne samo o svojoj. Razgovor se proširio i na filozofiju, povijest, mitologiju, na sve divne stvari koje mora da su mu nedostajale svih ovih godina. Međutim, onog trenutka kad se njegova supruga udaljila od stola da bi se javila nekim mladim nakladnicima, pisac se uznemirio. Njegov interes za mudrost ovog svijeta splasnuo je. Samo se navirivao preko mojeg ramena i provjeravao što njegova supruga radi s onim mladićima. I nije to više bio šarmantni, stariji, ugledni autor, već zbunjeni starčić koji se plaši da ne izgubi svoju lijepu ženu u vrtlogu mlađih mužjaka.
Kad je ona nestala iz našeg vidokruga, shvatila sam da moramo u akciju. Zaboravili smo Borgesa, Prousta, Matoša (za kojega je netom prije iskazao zanimanje) i krenuli tragom njegove žene. Jedini autor na kojega smo se u tom trenu mogli pozvati bio je Shakespeare sa svojim ”Othellom”. Kad smo je konačno našli u nekoj malo mračnijoj hotelskoj niši, zabavljenu koketnim razgovorom s ne baš trijeznim sugovornikom, učinilo mi se da je moj omiljeni pisac na milimetar od toga da je zadavi svojim svilenim šalom, kako je to bilo na sceni u Diderotovo vrijeme, kada se ”obično” davljenje golim rukama smatralo preagresivnim za kazalište.
Svakako, naložio joj je strogim glasom da se vrati u našu sigurnu zavjetrinu, u kojoj se do maloprije dosađivala, nakon čega nam je otišao po piće. Ona mi je u međuvremenu povjerila da je dobro prošla jer prošli ju je put u sličnoj situaciji pljusnuo pred svima… Moj omiljeni pisac? Jedan od darovitijih ljudi na svijetu? Od čijih sam knjiga opijena mjesecima pošto ih pročitam?
Zbog te mi se anegdote poljuljao tron na kojemu je dotad u mojoj mašti sjedio i gotovo da sam ga vidjela njezinim očima: kao nemogućega, posesivnoga, makar bogatoga i moćnog starca. Ničeg romantičnog, a još manje poetičnoga nije bilo u tome, ničega od zanosa u koji me inače bacaju njegove knjige. Bolje je ne upoznati one za koje mislimo da su bogovi što su pali na zemlju jer mogli bismo se razočarati: na kraju smo svi ipak samo ljudi. I svi prije ili poslije ostarimo.
U mojem slučaju, distanca je učinila svoje: nakon kojeg tjedna iz svojeg vrta u malenoj zemlji iznova mu se divim i uzdišem nad njegovim knjigama, a što je s onom koja mi je rekla da se uz njega osjeća kao ptica u krletci? Pa i nju sam prepustila njezinoj sudbini jer nikad ne znamo kako se sve ljubav može manifestirati, katkad čak i kao užas, želja za bijegom, bijes… Tko bi mogao sa sigurnošću utvrditi da ona njega zapravo ne voli? Uostalom, za njegovih brojnih putovanja uvijek bi mogla pobjeći iz njihova dvorca, kad bi to toliko htjela. Kao što Ljepoticu zapravo nitko ne tjera da živi sa Zvijeri, a ponajmanje Zvijer.
Ono što ljubav ne propušta učiniti u našim životima, jest da nam dobro opeče ego: uz nju je neizbježna solidna mjera patnje, poniženja, padanja s tronova, razočaranja, očaja. Kada ne bismo nikoga voljeli i zbog njega patili, bili bismo toliko umišljeni da nam pretjerano dobro mišljenje o sebi (poput krila albatrosovih u poznatoj pjesmi) ne bi dalo da hodamo po zemlji.
Treba se dobro napatiti zbog ljubavi, a mudraci kažu da bismo na svakom poniženju, bilo ljubavnome ili kojem drugom, trebali biti zahvalni Bogu. Bilo bi lijepo kada bi se tako osjećali i oni koji su u zadnje vrijeme popadali poput gnjilih krušaka sa svojih sasvim zemaljskih tronova, na čelu sa šefom Gospodarske komore, zbog kojega mi je račun blokiran jer mu nisam platila godišnju članarinu u iznosu jedne njegove ljubičaste kravate. No zašto mi se čini da svi oni zajedno, čak i kad se nađu u pritvoru, a pogotovo dok još nisu u njemu, samo misle o tome hoće li ih njihove skrivene vreće novca mirno dočekati kad se jednog lijepog dana opet sve zaboravi…
Još tekstova ovog autora:
- U ime oca i sina i Brechta
- Problem dobrih očeva
- I Krist bi bio ”protiv” – zajedno s Marijom Magdalenom
- Intimni život Slavka Linića
- Kad mu ne perem gaće, barem ću mu prati novac…
- O ženama ribama i muškarcima ribarima
- Da nam živi, živi brak!
- Erotika u svjetskim muzejima
- Kad suvremeni pisci pišu o (staromodnom) seksu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.