Razdiranje hramske zavjese – Galilejčevim krikom – ljubavni je čin.
I zato je svaki ljubavnik, dok razdire haljinu s ljubljene kako bi usnama cjelivao svaki pedalj njezinog tijela, nalik božanskom duhu, koji se kroz razdrtu hramsku zavjesu strasno otisnuo u svijet kako bi svaki njegov pedalj ljubavnom oplodio rosom.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
- Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
- Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
- Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
- Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
- Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
- Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
- Dorothee Sölle: Vjera i politika
- Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
- Mistika otpora Thomasa Mertona
Ivan Gračanin says
Da. Sada sam shvatio. Bogatstvo se može ostvariti i sa malo riječi. Dapače, kratkoća svojom izazovnošću, na razmišljanje, ima otvorena vrata u ‘bogate sobe’ – onako kako to niti bujica riječi, najčešće, ne može postići.
Odnosno, sve izrečeno pod naslovom “Ljubavni čin” pritišće nas na razmišljanje, posebno snagom koja je u kratkoći veća nego u duljini. Ne, nismo navikli, koristiti tu snagu za pomoć u razmišljanju. Ali je kratak tekst, snažan kao pjesma, pogodan da se prepisan u džepu nosi. I tako uskoči u našu nenaviklost da na osnovu malo riječi, nosimo u sebi dugoročnija razmišljanja.
Da, ovakav način ‘govorenja’ dakle u nezamjenjivoj snazi kratkoće, neka bude ona zvijezda repatica za sve one koji znaju za slabosti koje se kriju u premnogim riječima.
Nije li i u ovoj priči vidjeti onda pobjedu kvalitete nad kvantitetom?