Lokalni izbori, indikatori krize

Lokalni izbori u Hrvatskoj trebali bi biti ”svetkovina demokracije”, kako su i inače izbori tretirani u demokratskoj teoriji i praksi. Hoće li ovogodišnji izbori za županijska i gradska vodstva to doista i biti, ostaje upitno.

Naime, ove godine će se politički život Hrvatske suočiti i s efektima pandemije COVID-a: nametnutom izolacijom građana, njihovim povlačenjem u sigurnost svog doma, odustajanjem od onih oblika socijeteta koji znače sudjelovanje građana u političkom životu zemlje, u onome što se u našem Ustavu naziva ”lokalnom samoupravom”.

Nedvojbeno je pandemija loše djelovala na angažiranost građana, jer su oni bili odsječeni od realne participacije u društvenom i političkom životu zemlje.

Zato su predviđanja o smanjenom izlasku na ove izbore sasvim realna. Ali i inače, sudjelovanje na lokalnim izborima, kao i na općenacionalnim, u Hrvatskoj pokazuje stalnu tendenciju pada od uvođenja višestranačke demokracije početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Prosječna izlaznost na prošlim lokalnim izborima kreće se negdje oko 40 posto, ali su glavni indikatori niske izlaznosti ipak rezultati postignuti u velikim gradovima, tamo gdje je koncentrirano najviše stanovnika Hrvatske.

Ove godine će se politički život Hrvatske suočiti i s efektima pandemije COVID-a na politički život: nametnutom izolacijom građana, njihovim povlačenjem u sigurnost svog doma, odustajanjem od onih oblika socijeteta koji znače sudjelovanje građana u političkom životu zemlje, u onome što se u našem Ustavu naziva ”lokalnom samoupravom”

Pritom su meritorni rezultati drugog kruga izbora, gdje je odziv za 5 do čak 20 posto manji nego u prvom krugu.

Tako je u Zagrebu odziv, 2017. godine, bio 41 posto birača, u Splitu 38 posto, a u Rijeci 28 posto. Najgori rezultat postignut je u Županji, gdje je samo 20 posto birača izašlo na izbor za gradonačelnika u drugom krugu.

Ako se ove godine, na izborima koji će se održati 16. svibnja i ponoviti u drugom krugu za dva tjedna, rezultati spuste za 5 do 10 postotaka, tada ćemo moći sa sigurnošću utvrditi da je hrvatska demokracija i s aspekta lokalne samouprave doista u krizi.

Naravno, postavlja se pitanje koliko bi trebao biti optimalan broj birača da bi se moglo govoriti o izborima kao ”svetkovini demokracije”.

Teoretičari demokracije koji potječu iz ”konsolidiranih” demokracija, poput Giovannija Sartorija sa Sveučilišta Columbia u New Yorku koji se danas ubraja u klasike demokratske teorije, smatra da svaka brojka ispod 50 posto znači da građani nisu dovoljno motivirani da sudjeluju u izbornom procesu i politici uopće.

Iz raznih razloga: možda se radi o zasićenosti prečestim izborima, možda se radi o apatiji glasača i povlačenju u privatni život. Možda se, opet, radi o uvjerenju glasača da ionako ne mogu ništa promijeniti, a možda je sve to uzrokovano i osjećajem gađenja prema politici i korupciji koja je zahvatila institucije i političare, koji se pretvaraju u posebnu kastu koja živi u svom zatvorenom svijetu privilegija i sinekura.

S druge strane, neodaziv na izbore odličan je pretekst, izgovor za političke manipulatore, koji, skrivajući se iza leđa liberalne demokracije, uvode ”iliberalnu demokraciju” ili svode demokraciju na ukras i praznu frazu, iza koje postoje dobro strukturirani centri moći i koruptivne mreže.

Teoretičari poput Giovannija Sartorija, Jürgena Habermasa u Njemačkoj i Noama Chomskog u Sjedinjenim Državama, svjesni su da je sloboda izlaska na izbore u građanskim demokracijama dvosjekli mač. S jedne strane, jedan od osnovnih principa liberalne demokracije je sloboda političkog izražavanja, pa i odustajanja od bilo kakvog političkog opredjeljenja ili izbora.

Ali takva sloboda i pravo građanina da ne izađe na izbore istovremeno pogoduje političkim lutkarima, onima koji vuku konce i manipuliraju demokracijom koristeći pasivnost jednog dijela birača koji odustaju od svog bazičnog prava participacije u političkom procesu.

Ako se na trenutak osvrnemo na prošlost i na političku revoluciju koju je renesansa donijela prije razvikane Francuske revolucije, onda ćemo vidjeti da je već u doba renesanse, uspostavom prvih republika, neodaziv građana na sudjelovanje u političkim procesima bio problem – ne toliko za vladare, koliko za same građane i za političke mislioce, od Machiavellija, preko Thomasa Morea sve do Erazma Roterdamskog.

Tako je u tri renesansne republike – dvije aristokratske, oligarhijske, i jednoj ”demokratskoj”, Firentinskoj, bio usvojen propis po kojemu građani koji ne sudjeluju u izborima moraju biti kažnjeni, globom ili čak zatvorom u slučaju da ponove ovaj prekršaj.

Dvije aristokratske republike o kojima ovdje govorimo su Venecijanska Republika, u kojoj su članovi Velikog vijeća bili obavezni da sudjeluju u izborima na svim razinama, a druga je Dubrovačka Republika, gdje su također punopravni građani, a to je bila vlastela, bili obavezni da sudjeluju u biranju članova pojedinih institucija izvršne vlasti.

Zato su predviđanja o smanjenom izlasku na ove izbore sasvim realna. Ali i inače, sudjelovanje na lokalnim izborima, kao i na općenacionalnim, u Hrvatskoj pokazuje stalnu tendenciju pada od uvođenja višestranačke demokracije početkom devedesetih godina prošlog stoljeća

Naravno, onda je pojam građana bio sveden na aristokraciju, patricije u Veneciji i vlastelu u Dubrovniku. Ostali, pučani, nisu imali pravo glasa osim prava na stan u gradu pod uvjetom da obavljaju neko korisno zanimanje i posjeduju sredstva za život u gradu.

U Firenci su status građana imali svi koji su bili upisani u gradske korporacije, isprva njih sedam, a onda njih petnaest, i koji su uredno plaćali poreze.

Biti građaninom značilo je osloboditi se podaništva, jer kraljevstva imaju podanike, a republike građane, i kao što je rekao firentinski mislilac Remigio de Girolami, građanima je stalo do ”općeg dobra”, i ako nisi građanin – nisi čovjek (Si non est cives, non est homo).

Zato danas pojam građanina podrazumijeva aktivnog člana zajednice, koji sudjeluje i u odlučivanju, u ”participativnoj demokraciji”, kako to ističe i Ustav Europske unije.

Zagovornici politike kao elitne i kastinske djelatnosti stoga, odbacuju svaki oblik participacije građana i ističu kako su izbori ta fešta demokracije, a u međuvremenu vlast, da bi mogla biti efikasna, mora biti koncentrirana u rukama malobrojnih, što znači oligarhija koje se formiraju zatvaranjem političara i njihovih partija u kastinski sistem, u koji se pripuštaju samo – podanici, odnosno njihovi trabanti.

Stoga je ključno pitanje kako potaknuti građane na aktivno sudjelovanje, ne samo u izborima, nego i u kontroli političke vlasti, u njenoj svakodnevnoj i stalnoj kritici, baš zato da se onemogući korupcija političke vlasti i povratak građana u podanike država, odnosno njihovih vodstava.

Ključ za ovakvu preobrazbu leži u uvođenju obveznog glasanja, u obavezi građana da kao članovi društva ne samo plaćaju poreze i povinuju se državnoj administraciji, već i da sudjelovanjem u izbornom procesu izraze svoje političko opredjeljenje i da snose odgovornost onda za takav izbor.

U protivnome, velika većina građana, kao i do sada, sliježe ramenima i reagira izjavom da to ionako nije bio njihov izbor, te da se uopće ne može ništa učiniti niti promijeniti.

Takav defetistički stav, kao što smo rekli, pogoduje upravo oligarhijskoj politici, ”iliberalnim demokratima” kao i onim tradicionalnim, koji manipuliraju javnošću svojom kvazi-liberalnošću, a zapravo dvoličnom permisivnošću.

Danas obavezno sudjelovanje na izborima imaju samo neke zemlje u Europi: to su Belgija, Luksemburg, Lihtenštajn, a od ove godine i Bugarska. Ali zato obvezne izbore ima i nekoliko kantona u Švicarskoj, gdje kantoni samostalno odlučuju o tome hoće li izbori biti obavezni ili neobavezni.

Na drugim kontinentima obavezno je glasanje proširenije nego u Europi: primjerice, u Australiji, gdje su se pojedine pokrajine opredijelile za obavezno glasanje prije nego što se Australija kao jedinstvena država za to opredijelila.

Ključ za ovakvu preobrazbu leži u uvođenju obveznog glasanja, u obavezi građana da kao članovi društva ne samo plaćaju poreze i povinuju se državnoj administraciji, već i da sudjelovanjem u izbornom procesu izraze svoje političko opredjeljenje i da snose odgovornost onda za takav izbor

A u zemljama koje su odustale od obaveznog glasanja, kao što je to učinila Nizozemska 1967. godine, odaziv glasača spao je na svega 20 posto.

Uostalom, to se dogodilo i kod nas, na lokalnim izborima 2017., i to baš u Rijeci, gradu koji je nakon što je u drugom krugu izbora za gradonačelnika izabran s tek nešto više od 15 posto glasova ukupnog biračkog tijela. Nakon toga je u Rijeci, za razliku od preostale Hrvatske, uveden građanski odgoj u škole, ali će se rezultati toga moći vidjeti tek na sljedećim izborima.

Stoga bi i u Hrvatskoj trebalo uvesti obavezno glasanje, i to na svim razinama – na nacionalnoj razini, kao i na razini lokalne samouprave.

Dapače, bio bi to pravi znak demokratskog napretka, kada bi pojedine regije, odnosno županije, mogle same odlučivati, baš na principima lokalne samouprave, hoće li u njima građani glasati obavezno ili ne.

Međutim, to zasada spada u političku fantastiku, jer ova politička kasta dobro zna da bi takva demokratska inovacija značila i njezin kraj. I zato od toga neće biti ništa, a nama preostaje samo da o tome pišemo i da ukazujemo na primjere drugih u svijetu i na mišljenja najvećih svjetskih eksperata.

To je, izgleda, posao za druge generacije, ako se u međuvremenu i one ne pokvare i zaraze afrodizijakom vlasti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Korak pred nuklearnu katastrofu
• Ukrajina, godinu dana kasnije
• Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
• Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
• Kako da se odužimo Sloveniji?
• Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
• U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam
• Kako najbolje pomoći Ukrajini – i Ukrajincima?
• Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
• Crni val koji prijeti Italiji

» Svi tekstovi ovog autora