Drago Pilsel
Kada sam pročitao najavu da će prof. dr. Maja Lukač-Stier javno govoriti o ”Genocidu na Bleiburgu” (genocidu?!), priznajem, bio sam skeptičan poznajući površnost Argentinaca premda sam nakon nekoliko trenutaka shvatio da se možda nalazimo pred ozbiljnim problemom: prof. Lukač-Stier je to predavanje trebala održati u organizaciji (katoličke) Academia del Plata (prof. Lukač-Stier je članica te Akademije), osnovane pak od argentinskih isusovaca i njihovih studenata 20. travnja 1879. i vezana za Argentinsko katoličko sveučilište.
Tamo smo studirali, među inima, i sin prof. Lukač-Stier, istaknuti HDZ-ovac Davor Ivo Stier, moja malenkost (ja, naime, prije Davora Stiera, 1986. kada sam kao pitomac franjevačkog reda poslan u Colegio Maximo San Jose u San Miguelu) i mnogi drugi, ali se ta institucija veže i za rad nadbiskupa i kardinala Jorgea M. Bergoglija – pape Franje.
Rekao sam sebi: ma nije valjda, neće tako ugledna profesorica filozofije, koja je 1995. postala članicom Papinske akademije sv. Tome Akvinskog kao prva Hrvatica i treća žena koja je postala članicom ove prestižne akademije osnovane 1879. godine (iste godine kada je osnovana i katolička Akademija u Argentini!), sebe tako osramotiti.
Ipak je, nažalost je. Osramotila je i sebe, i hrvatsku zajednicu u Buenos Airesu kojoj s ponosom pripada, a bojim se da je natovarila nepotrebno breme na pleća njena sina, nekadašnjeg ”drugog čovjeka” odmah iza Andreja Plenkovića. Pamtite, naime, da je Davor Stier bio potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar vanjskih poslova RH.
Ja sam netko tko može svjedočiti o stanovitom, možda još i nedovoljno uvjerljivom procesu kajanja među antifašistima zbog navedenih i drugih ”komunističkih zločina”, ali dužnost mi je upozoriti kada se stavlja još jedna cigla na bedem agresivne reustašizacije koja je krenula, ne samo s Gojkom Šuškom, i koja traje svih ovih desetljeća života naše Republike, pa makar tu ciglu postavljala jedna sveučilišna profesorica i akademkinja u dalekom Buenos Airesu
Mislio sam ovako: zašto ta ugledna gospođa ima potrebe izazvati skandal kada njen sin čeka da se riješi hoće li ili neće postati hrvatski veleposlanik akreditiran pred Svetom Stolicom? Zaista, nije mi bilo jasno.
A nije mi bilo jasno zašto je pristala na angažman između njene Akademije i desničarske organizacije ”Cruz del Sur” premda mi je sve sinulo kada sam pratio izlaganje i moderiranje koje je provodio akademik Jose Gerardo Palacios Hardy (predsjednik njene Akademije) koji se dotaknuo ”mogućih zločina” argentinskih vlasti tijekom posljednje vojne diktature (1976.-1983.)!! (Mogućih?!).
Odgledao sam predavanje održano 29. rujna u 19 sati po argentinskom vremenu preko ZOOM aplikacije (i objavljeno na Youtubeu) koje je trajalo pedesetak minuta i onda pitanja i odgovore koji su uslijedili i bilo mi je jako žao što se prof. Lukač-Stier tako osramotila.
Premda je predavanje naslovljeno ”La masacre de Bleiburg” (Bleiburški masakr), prof. Lukač-Stier je više puta govorila o ”bleiburškom genocidu” pozivajući se i pritom reklamirajući knjigu koju je lani u Argentini objavila Carmen Vrljičak (”Genocidio de Bleiburg”).
Prof. Lukač-Stier je jasno rekla da je pozvana da održi takvo predavanje i da se brzo nekoliko dana pripremala pa i surfajući internetom. Naravno, prof. Lukač-Stier posjeduje ranija saznanja, što iz obiteljske predaje, što iz onoga što se o ”Bleiburškoj tragediji” govorilo među nama u Argentini, počevši od sadržaja knjige koju je uredio Vinko Nikolić: ”Bleiburška tragedija hrvatskog naroda” (”La tragedia de Bleiburg”, 1963.), knjiga objavljena i u Hrvatskoj početkom devedesetih, ali je njena priprema, s obzirom na ono što je pokazala, bila traljava i nedostojna osobi koja se cijeli profesionalni život bavi akademskim poslovima. Hej, prepoznata čak i od strane vatikanskih uglednika!
Doduše, kazala je da se poziva i na istraživanja hrvatske povjesničarke Martine Grahek Ravančić koju poznajemo kao osobu koja se ozbiljno pozabavila temom Bleiburga. Posjedujem drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje njena najpoznatijeg djela: ”Bleiburg i križni put 1945. – Historiografija, publicistika i memoarska literatura”, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2015., a u mojoj biblioteci imam i primjerak magistarskog rada Martine Grahek Ravančić obranjen pod sličnim naslovom 2006. pod mentorstvom prof. Ive Goldsteina i to iz osobne biblioteke pokojnog Slavka Goldsteina (tu i druge sam knjige na poklon dobio od članova obitelji Goldstein) gdje mogu iz prve ruke vidjeti što je pokojni Slavko podcrtavao u radu Grahek Ravančić o Bleiburgu. Hoću reći, dosta je toga već objavljeno u Hrvatskoj.
Naime, kao što sam to našao i ja, tako je mogla, da se potrudila, naći i prof. Lukač-Stier – da na samom bleiburškom polju nije bilo masovnih likvidacija (profesorica javno govori, i sramoti se, o tisućama ubijenih toga dana 15. svibnja 1945. pred samim engleskim snagama, na bleiburškom polju), kao i to (jer nije namjera ove kolumne ukazati na svaku netočnost koju je iznijela prof. Lukač-Stier, a bilo ih je previše) da nije bilo ”200.000 do 400.000” tisuća ubijenih Hrvata vojnika i civila (kako je kazala), već da Hrvatska odavno zna (sasvim sigurno od 1990. i izdanja zagrebačkog Starta, koji je uredio Marko Grčić – ”Otvoreni dossier Bleiburg”) da je pokojni, izuzetan demograf Vladimir Žerjavić ustanovio realniju brojku umorenih: oko 40.000 zarobljenih ustaša i domobrana i oko 17.000 civila s teritorija NDH, odnosno da Martina Grahek Ravančić (str. 341) kaže kako je život ”u Bleiburgu i na križnom putu” moglo izgubiti oko 50.000 ljudi.
U svakom slučaju, i uzimajući u obzir korekcije koje su nužne i koje se događaju, Grahek Ravančić (pozivajući se na Žerjavića, Vladimira Geigera i druge stručnjake) ustvrđuje ”da bi ukupna brojka stradalih (dakle, ne samo Hrvata, nego svih naroda zajedno, op. D. P.) mogla biti oko 80.000 do 90.000” (str. 341).
Ali, hajde da navedemo i drugi eksces prof. Lukač-Stier: ona tvrdi da se pokolj Hrvata dogodio jer je Harold MacMillan bio ”ciničan” i ”sadist” koji je strašno trpio 30-godišnju bračnu nevjeru njegove supruge s kolegom iz stranke u Engleskoj. Eto, dao si je oduška. Prestrašno, profesorice!
Hajde da navedemo i drugi eksces prof. Lukač-Stier: ona tvrdi da se pokolj Hrvata dogodio jer je Harold MacMillan bio ”ciničan” i ”sadist” koji je strašno trpio 30-godišnju bračnu nevjeru njegove supruge s kolegom iz stranke u Engleskoj. Eto, dao si je oduška. Prestrašno, profesorice!
Doktorica filozofije i akademkinja, prof. dr. Maja Lukač-Stier bi, napokon, trebala poznavati značenje pojma ”genocid”. Pojasnimo to profesorici i onima koji su, kao i ona, neupućeni. Većina vas, vjerujem, zna o čemu se radi.
Pojam genocid (ovdje Wikipedija ne griješi) definiran je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Opća skupština UN-a prihvatila 9. prosinca 1948. godine. Preuzet je u hrvatsko zakonodavstvo nakon osamostaljenja potvrđivanjem ratifikacije Konvencije SFRJ. Zločin genocida unesen je u Kazneni zakon RH (1997.). Za zločine genocida danas je nadležan Međunarodni kazneni sud (ICC). Hrvatska je 2001. godine ratificirala Rimski statut ICC-a, u kojem je definicija genocida prenesena iz Konvencije.
Elem, navedimo Kazneni zakon RH (dostupan i prof. Lukač-Stier): ”Genocid: Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu, zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djela, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora”.
Čak i kada bismo mogli zanemariti formalno-pravne aspekte (da je genocid kao kazneno djelo definirano tek 9. prosinca 1948.), to jest, da ne postoji mogućnost, nije pravno dopuštena retroaktivnost, prof. Lukač-Stier zna, ali očito prešućuje, da su partizani bili mješovita nacionalna vojska, odnosna da teza o genocidu pada u trenutku kada biva jasno (a to znaju čak i Argentinci) da hrvatski partizani tada ubijaju Hrvate ustaše i domobrane, ili Hrvate civile, recimo, ili slovenski partizani ubijaju slovenske kvislinge itd.
Genocid postoji kada se želi istrijebiti jedan narod. To se na našem terenu tada dogodilo sa Srbima, Romima, Židovima. Bleiburg je vrlo težak zločin, naime, ono što je uslijedilo od 16. svibnja 1945. na dalje, ali nije genocid nad Hrvatima. To su i pravne i suštinske budalaštine profesorice Lukač-Stier, novinarke Carmen Vrljičak i drugih argentinskih i inih Hrvata.
Sve postaje jasnije kada znamo da je prof. Lukač-Stier uvodno kazala da je ustaška vojska nastala kao reakcija na partizanski teror (SIC). Halo??!! I kada tijekom cijelog predavanja niti jednom nema potrebu osvrnuti se na ustaški teror. Ni Jadovno ni Jasenovac… ništa nije spomenula, a ima namjeru ukazati na ”kontekst događaja”.
Govorila je, pak, o prešućivanju ”Bleiburga”. Točno je. Takav se monstruozan redoslijed zločina Titovih partizana koji poznajemo kao ”Bleiburška tragedija” prešućivao 40 godina, ali već u drugoj polovini ’80-ih se o tomu kod nas piše. Godine 1990. nastaje prva knjiga, ovdje navedena i odmah rasprodana, kao i njeno drugo izdanje, tri tjedna nakon prvog.
I kada smo već kod prešućivanja, prof. Lukač-Stier optužuje partizane i bivše partizane za šutnju, a preskače monografiju ”Bleiburg i Križni put 1945. – Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Zagreb, 12. travnja 2006.”, koju je uredio pokojni antifašist, narodni poslanik i sudac Ustavnog suda SRH Juraj Hrženjak i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske objavio godinu dana kasnije (među izlagačima je bio i Ivo Josipović).
Ja sam netko tko može svjedočiti o stanovitom, možda još i nedovoljno uvjerljivom procesu kajanja među antifašistima zbog navedenih i drugih ”komunističkih zločina”, ali dužnost mi je upozoriti kada se stavlja još jedna cigla na bedem agresivne reustašizacije koja je krenula, ne samo s Gojkom Šuškom, i koja traje svih ovih desetljeća života naše Republike, pa makar tu ciglu postavljala jedna sveučilišna profesorica i akademkinja u dalekom Buenos Airesu.
Ipak je, nažalost je. Osramotila je i sebe, i hrvatsku zajednicu u Buenos Airesu kojoj s ponosom pripada, a bojim se da je natovarila nepotrebno breme na pleća njena sina, nekadašnjeg ”drugog čovjeka” odmah iza Andreja Plenkovića. Pamtite, naime, da je Davor Stier bio potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar vanjskih poslova RH
Poziva se, naime, uvažena profesorica, na relevantne i pouzdane svjedoke. Na ustaškog zločinca pukovnika Ivana Stiera (poznavao sam i njega), na primjer.
Dragi/e čitatelji/ce, da je bilo pravde, otac supruga prof. Lukač-Stier, rečeni pukovnik Ivan Stier, je trebao završiti pred streljačkim strojem, a ne u Buenos Airesu (zapovijedao je jedinicama koje su počinile masovne zločine nad Srbima iz Slavonije) kada je već Ante Pavelić napustio ”svoj narod” i kukavički ostavio ljude na cjedilu. Tako bih napisao i da imam pouzdane dokaze da su moji djedovi bili zločinci.
Ja bih, uostalom, Poglavniku, sasvim vam iskreno ovo govorim, pred bijeg iz Zagreba rekao ovako: ”Prijatelju, evo ti moj revolver, ispraši si metak u glavu i završimo s ovom pričom”.
Kaže prof. Lukač-Stier da moramo pamtiti. Da je pamćenje ono što je održalo ”istinu”. Podsjetit ću vas: pred nama je važniji proces – čišćenje pamćenja. Naše narative moramo očistiti od mitologijskog smeća. Jer ako govorimo o ”genocidu”, o 400.000 ubijenih na Bleiburgu, kojim pravom se ljutimo na one koji lupaju o milijun ubijenih u Jasenovcu?
Postavimo stvar ovako: Republika Hrvatska ima instituciju koja se zove Javna ustanova Spomen područje Jasenovac. Tamo ćete naći popis žrtava i ukupna brojka do koje se stiglo, za sada: 83.145.
Muzej žrtava genocida u Beogradu je došao do slične cifre. I sad, neka akademkinja u Buenos Airesu lupa o genocidu i ”do 400.000 ubijenih”. U suštini, ima li razlike sa trkeljanjem srpskih mitomana ili Gideona Greifa kojem ni famozna izmišljotina o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu nije dovoljna, već stvar tjera do milijun i četri stotina tisuća? Ne, u suštini i u pristupu razlike nema.
Mislim da sam ovime dovoljno rekao.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatske biskupe zanima Stepinac? Kada će otvoriti arhive?
- Imamo pravo vitlati šakom prema nebu, ali ljubav obvezuje
- 40 je godina prošlo: pljunite na mene ako sam loš novinar
- Jesam li za ili protiv Tita? I zašto se nisam živ zapalio
- Porfirije Crkvu čini relevantnom. Nije ciničan ni licemjeran
- Braći i sestrama u Knežici i cijeloj BiH
- Što bi Konstrakta rekla Tuđmanu osim ”šta ćemo sad”?
- Što bih, da mogu, rekao neoustašama u lice?
- Sedlar vam neće kazati o čemu su razgovarali Tito i Stepinac
- Vaskrs je. Želim svjedočiti o Porfiriju, vjesniku smisla
