Majske Poljane, kratka povijest jednoga sela u Hrvatskoj

Lijepa su, često vrlo slikovita, puna značenja, imena sela u Hrvatskoj. Ali ako bi se biralo najljepše, ja bih bio za Majske Poljane.

Bio sam tamo jednom, besciljno se vozeći autom po Kordunu i Baniji – ili Banovini kako se to posljednjih tridesetak godina ustalilo – ali sam se s Majskim Poljanama puno češće sretao u knjigama.

Kada se tako zoveš, ne mogu te zaboraviti! No, povod da se u knjizi spomenu Majske Poljane obično je bio tužan i strašan.

Tamo su se, u tom kraju, po ratnim izvještajima, naknadno pisanim memoarima i knjigama sjećanja i svjedočenja, zbivala velika stradanja ljudi, pokolji, etnička čišćenja i osvetnički pohodi. Majske Poljane markantan su toponim iz oba rata, iz onog 1941. i onog 1991. Na onom velikom spisku nestalih osoba, i danas stoje imena nekih ljudi čije su kućne adrese u Majskim Poljanama.

Između dva svjetska rata bilo je to veliko, napredno i relativno bogato selo. Smješteno u blizini Gline, jednoga od važnih urbanih, kasarnskih središta prema granici s Otomanskom Bosnom, to selo imalo je svoju tradiciju, svoju priču i legendu.

Ljudi s te granice, ljudi iz Vojne Krajine, službeno s Militärgrenze, pripadali su, čak i kad su bili sirotinja, eliti jedne epohe, koja će potrajati stoljećima.

U Glini su tako istovremeno službovali ban Josip Jelačić, koji je postao i zapovjednik glinske i petrinjske pukovnije, rodom Srijemac iz Petrovaradina, i Josif Runjanin, rodom Vinkovčanin, mladi kadet, koji je baš tu, ponesen idejama ilirizma, uglazbio Mihanovićevu Hrvatsku domovinu, i tako je nastala Lijepa naša. Tu, naime, baš kod Majskih Poljana, sela s najljepšim imenom.

O stradanjima, pokoljima, protjerivanjima i nestajanjima svijeta iz ovog kraja, o međusobnim osvetama i omrazama, ali i o primjerima herojske solidarnosti i zajedništva u ime nikad ostvarenog ideala života u miru i razumijevanju pisao je Slavko Goldstein u knjizi “1941, godina koja se vraća”

Svoj vrhunac, populacijski i svaki drugi, Majske Poljane doživjele su tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Prema popisu stanovništva iz 1931. živjelo je tu 1378 ljudi, golemom većinom, Srba. Na sljedećem popisu 1948. već ih je bilo 927, i nikad više ih neće biti tisuću. Ali, ipak, prema popisu iz 1991. u Majskim Poljanama živjelo je 602 ljudi.

O stradanjima, pokoljima, protjerivanjima i nestajanjima svijeta iz ovog kraja, o međusobnim osvetama i omrazama, ali i o primjerima herojske solidarnosti i zajedništva u ime nikad ostvarenog ideala života u miru i razumijevanju pisao je Slavko Goldstein u knjizi “1941, godina koja se vraća”.

Vrijedi i ovih dana čitati tu knjigu, premda nam se čini da ne govorimo o ratu, nego o potresu. Ali o čemu god bilo riječi, mi govoreći o sebi vazda govorimo o ratu.

Majske Poljane dobile su ime po kratkoj rječici Maji, desnoj pritoci znamenitije Gline, koja izvire pod Zrinskom gorom, kraj Brezova Polja, i teče do Gline svoja skoro 33 kilometra. Ima i Maja svoje pritoke: Bručinu, Slatinu, Veliku Kamešnicu, Listovački potok…

Nabrajam ih, jer su sve to toponimi nečijih zavičaja. A zavičaji čovjeka bole dok je živ. Samo sretnici i poneka hulja uspijevaju se razavičajiti. Meni, pak, koji nisam u tom kraju zavičajan, uz Majske Poljane, selo najljepšeg imena, Maja je, uz Koranu, rijeka najljepšeg imena u Hrvatskoj. Čim jednom za njih čuješ, ne možeš ih zaboraviti. A onda ti se i njihove povijesti, kao i povijesti njihovih ljudi, počnu usijecati u pamet, tako da je u glavi na koncu povelik fajl Majske Poljane.

Đuro Kurepa bio je čuveni matematičar. Vjerojatno i najčuveniji u ondašnjoj Jugoslaviji. Skoro trideset godina bio je profesor na Zagrebačkom sveučilištu, da bi se 1965. preselio u Beograd, gdje je, sve do mirovine, bio profesor na tamošnjem univerzitetu.

Kako o matematici ništa ne znam, tako mi nije poznat ni smisao čuvene Kurepine hipoteze. Ali o životu ću ponešto znati, jer mi je bavljenje životima posao, a život Đure Kurepe završio je na žalosno nezaboravan način.

Bio je utorak, drugi dan studenog 1993, u Beogradu, gradu pod tiraninom Miloševićem i u zemlji pod međunarodnim ekonomskim sankcijama, koja je upravo vodila i potpirivala agresivne ratove u prvom susjedstvu.

Vladalo je opće siromaštvo i bezakonje, inflacija je nekontrolirano divljala, a osamdesetšestogodišnji veliki matematičar, koji je doktorirao na Sorboni, i koji je doista međunarodno poznat, upravo je na pošti podigao mirovinu.

Koliko god ta mirovina bila jadna, umio je on, po prirodi skroman i za materijalno nezainteresiran, i od takve mirovine da živi. Međutim, vrebali su razbojnici, i usred bijela dana oteli mu njegovu penziju i zatukli ga nasred ulice. Tako je, eto, završio Đuro Kurepa, četrnaesto dijete u obitelji Rade i Anđelije, rođeno usred kolovoza 1907. u Majskim Poljanama.

Kad sljedeći put budete šetali Gornjim gradom, a kad god je čovjek u Zagrebu, i ima malo vremena, nije mu zgoreg da prošeta u miru i tišini Gornjim gradom, otiđite do Jezuitskog trga. Tamo ćete, preko puta Klovićevih dvora, vidjeti jednu od ljepših zagrebačkih fontana.

A lijepa je iz dva razloga: za razliku od svih onih Bandićevih vodoskoka, lijepe fontane su zapravo vrlo diskretne, i drugo, u njezinom je središtu zanimljiva, pomalo i zagonetna skulptura.

U gradskim vodičima piše da je naziv skulpture “Borba”. To nije tačno. Ponegdje piše i da je to “Ribar sa zmijom”. I to je krivo. Skulptura se zove “Ribar” i prikazuje ribara, koji se rutinirano bori protiv neke od morskih nemani, kojima je kipar, inače čovjek s dubokog kopna, prirodno fasciniran, jer ih ne viđa svaki dan. Ali mu je jasno, kiparu, da istu fascinaciju nikako ne smije pripisivati i ribaru, kojem je ovo posao.

“Ribar” je prva gornjogradska fontana, sagrađena 1911. godine. Negdje u isto vrijeme, ili godinu-dvije ranije, nemoguće je danas utvrditi, u Beogradu, na Kalemegdanu, postavljen je drugi odliv “Ribara”, oko kojeg je sagrađena malo drukčija fontana. Tamo ovu skulpturu, tko zna zašto, katkad nazivaju “Zlosrećni ribar”.

Od sedmero stradalih u užasavajućem potresu, koji je 29. prosinca razorio banijski ili banovinski kraj, i tri stara gradića u njemu, Sisak, Petrinju i Glinu, petero ih je mrtvih palo u Majskim Poljanama

Autor ovoga djela zvao se Simeon Roksandić. Kovačev sin iz Majske Poljane, kojeg otac šalje u Zagreb, da uči za bravara. On se, međutim, na istoj toj Obrtnoj školi sprijatelji s Robertom Frangešom Mihanovićem i Rudolfom Valdecom, pa na očevu žalost umjesto bravarstva završi klesarsko-kiparski odsjek. Potom studira u Budimpešti i u Münchenu, a kad mu ponestane novca od crkvene stipendije, izdržava se od rada u grobljanskoj klesariji.

Od 1921. je nastavnik na beogradskoj Umjetničkoj školi, ali mu s vremenom kopne ambicije u umjetnosti. Ono najznačajnije što je kao mlad čovjek stvorio biva uništeno u Prvom svjetskom ratu. Od važnih radova ostali su samo “Ribar” i ženske figure s nadgrobnika Sime Matavulja, na Novom groblju u Beogradu.

I nije se, kao što je to otac zamislio, Simeon vratio u Majsku Poljanu, da tu bude uvaženi seoski bravar, da pomogne sebi i svojima, i da doprinese razvoju sela, u kojem nije bilo bravarije…

Od sedmero stradalih u užasavajućem potresu, koji je 29. prosinca razorio banijski ili banovinski kraj, i tri stara gradića u njemu, Sisak, Petrinju i Glinu, petero ih je mrtvih palo u Majskim Poljanama.

U selu koje je i prije potresa bilo gotovo sasvim raseljeno, pusto i žalosno, napušteno od vlasti, tako da nije ni čudno što Plenković i Milanović nisu u svom prethodnom protupotresnom pohodu stigli ni do Gline, ni do Majskih Poljana.

I vrlo je vjerojatno da je s ovim potresom s lica zemlje nestalo selo s najljepšim imenom u Hrvatskoj.

Nema više Majskih Poljana. Tužne riječi za još tužnija ljudska stradanja kroz cijelo dvadeseto stoljeće, na koja tačku i točku stavlja jedna prirodna nepogoda.

Pomozite ljudima u Majskim Poljanama dok još tamo ima živih kojima treba pomoć. Ako ih zatim više ne bude, otiđite katkad do Jezuitskog trga u Zagrebu, i položite cvijetak ispred onog ribara, za Majske Poljane i za sve ljude koji su tamo živjeli.

(Prenosimo s autorova portala. Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez izričita autorova dopuštenja).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako je Hrvatska radiotelevizija prešutjela ime Isusovo
• Baniji ćemo pomoći u ime vlastite slobode od bijede i straha
• Rizik bolesti neusporedivo je veći od rizika cijepljenja
• Alis Marić ili hrvatski put k sreći
• Capak i njegovi vjeruju da virusa nema na svetoj misi
• Anonimnim komentatorima oduzeti pravo na riječ nije cenzura
• Veran Matić, susjedovo ljudsko lice
• Kako Stožer određuje događaje koji su važniji od života?
• Već je Lincoln izabran glasovima koji su stigli poštom
• Naši u Beču ili kako je to kad korona postane dobra vijest

» Svi tekstovi ovog autora