Slobodan Šoja
Na Trgu slobode u Jerevanu, u petak 13. novembra 2020. godine, nakon kratkog i munjevitog rata oko Nagornog Karabaha, oko 10 hiljada Jermena demonstriralo je protiv kapitulacije koja je nazvana primirjem.
Primirje je potpisao omraženi premijer Jermenije, Nikol Pašinjan, čije ime je s nadom i radošću na istom mjestu u aprilu 2018. godine uzvikivalo preko 50 hiljada demonstranata, tražeći da Pašinjan zamijeni proruskog premijera Serža Sargsjana.
Mase mu sad poručuju: ”Nikol izdajico!” i ”Karabah nije na prodaju”, tražeći ne samo njegovu ostavku već i da napusti zemlju.
Jedna vrlo mlada djevojka iz opozicije u razgovoru za francusku televiziju obećava ”panjermensku bitku za Nagorni Karabah jer Jermenija nikad neće odustati od svoje zemlje”. Pred njom je najmanje pola stoljeća nade, strasti, neizvjesne borbe i razočarenja.
Na Trgu slobode u Bakuu, 10. decembra 2020. godine – na dan kad je Pašinjan postao premijer – pred oduševljenom masom održao se pobjednički defile tri hiljade vojnika u čast pobjede nad Jermenijom.
Nije nedostajalo naoružanja, aviona, brodova. Uz predsjednika Ilhama Alijeva na počasnom mjestu veselio se ushićeni gost koji je doživio očekivane frenetične ovacije: Recep Tayyip Erdoğan. Obojici su se smiješili i brkovi.
Dok se Jermenija približavala Izraelu, Izrael je dovršavao vojne pripreme Azerbajdžana protiv Jermena! Malo je poznato da je Izrael najveći vojni snabdjevač Azerbajdžana, a njegovi dronovi ”Harop” i rakete ”Lora” bili su presudni u ratu
Tako se završio novi, ne i posljednji, rat za Nagorni Karabah (veličine Kosova) i tako su ga doživjele Jermenija, zemlja veličine Albanije, i Azerbajdžan koji je približne veličine kao Srbija.
Iako su naši mediji prenosili vijesti o sukobu, čini mi se da nam je promaklo dosta pojedinosti koje objašnjavaju kontekst tog sukoba i drame na Malom Kavkazu, a naročito isprepletene uloge uticajnih država i njihovih interesa.
A priča o zamrznutom konfliktu i uticaju velikih sila je univerzalna i nama dobro poznata pa namjerno neću praviti paralele s nama i to prepuštam čitaocima.
Sve nevolje posijane su na kraju Prvog svjetskog rata. S jedne strane, Zapad je sa mnogo simpatija prema stradanju Jermena predvidio proširenje Jermenije, ali vojni savez i interesi rađajućeg Sovjetskog Saveza i umirućeg Osmanskog Carstva osujetili su jačanje Jermenije koja će u direktnom sukobu s Turskom izgubiti ogromnu teritoriju.
Zapad je mislio jedno, ali su udružene Rusija i Turska uradile drugo. Kako tada, tako i danas.
Nevolje su zapravo nastale zbog naivnog uvjerenja boljševika da će klasna svijest potpuno potisnuti nacionalnu.
U vrijeme nastanka Sovjetskog Saveza, o Nagornom Karabahu odlučivala je sedmočlana boljševička komisija za Kavkaz, na čijem čelu je bio Staljin. Ona je najprije sa četiri glasa za i tri protiv odlučila dodijeliti Nagorni Karabah Jermeniji, međutim, 4. jula 1921., takođe sa četiri glasa za i tri protiv, Nagorni Karabah (u kojem je živjelo 94 posto Jermena) dodijeljen je Azerbajdžanu.
Od toga dana Nagorni Karabah je osuđen na patnju, okruženje na mržnju, a hroničari na brojanje mrtvih, izbjeglih i unesrećenih.
Kad se raspao SSSR i kad je Nagorni Karabah proglasio izlazak iz Azerbajdžana, 2. septembra 1991. godine, izbio je žestok trogodišnji rat dvaju nepomirljivih rivala.
Uloga Zapada u mirovnim pregovorima, maja 1994. godine, bila je značajnija nego danas pa nije bilo nekih velikih teritorijalnih promjena, ali dugi je rat iza sebe ostavio 30 hiljada mrtvih i stotine hiljada izbjeglih.
Baku nije bio zadovoljan uslovima primirja, ali je bio svjestan da u tadašnjoj geopolitičkoj konstelaciji nije mogao dobiti više. Azeri su prihvatili mir, znajući da će budućnost i novi i neizbježni rat biti mnogo naklonjeniji onim koji su strpljivi, odnosno onim koji znaju šta žele a ne znaju odustati.
Sa vojne i političke strane Azerbajdžan se mnogo ozbiljnije pripremio za novi rat koji je izbio u septembru prošle godine i zato je bio mnogo uspješniji. Geopolitička konstelacija se promijenila, a na ruku su mu išle i jermenske nesmotrenosti zbog kojih je izgubila povjerenje dotad bliskih zemalja, naročito Rusije i Irana.
Od dolaska Pašinjana na vlast počela je opšta derusifikacija zemlje. To je legitimno, ali time je ostala bez ruske podrške.
Rusija je jednostavno željela sačuvati vlastite interese i premoć na Kavkazu i u tome je više nego uspjela, iako je svjesna da ojačani Erdoğan sve više liči na novog sultana koji raspaljuje panturska osjećanja
S druge strane, Washington je prisilio Jermeniju da uspostavi diplomatske odnose sa Izraelom pa je ostala bez iranske podrške, a od Izraela je imala samo štetu. Odnosi nisu postojali jer Izrael nije želio pokvariti odlične odnose s Turskom pa nikad nije priznao genocid nad Jermenima 1915. i 1916. godine.
Uz to, dok se Jermenija približavala Izraelu, Izrael je dovršavao vojne pripreme Azerbajdžana protiv Jermena! Malo je poznato da je Izrael najveći vojni snabdjevač Azerbajdžana, a njegovi dronovi ”Harop” i rakete ”Lora” bili su presudni u ratu.
Iako naklonjen Jermeniji, Zapad se ipak opredijelio na opreznu šutnju koja je lakše razumljiva kad se zna da je Brisel zaključio više ugovora sa Bakuom kako bi obezbijedio isporuku gasa, s ciljem da manje zavisi od ruskog gasa.
Nekoliko dana po svršetku rata, sredinom novembra prošle godine, pušten je u promet Transjadranski gasovod koji doprema azerbajdžanski gas iz Kaspijskog mora do Salenta u Italiji.
Italija je, inače, prvi trgovinski partner Azerbajdžana sa šest milijardi dolara godišnje, dok razmjena Turske i Azerbajdžana nije ni dvije milijarde.
Ujedno, sa trilion metara kubnih rezervi prirodnog gasa i sedam milijardi barila rezervi nafte, Azerbajdžan je svakako atraktivniji partner od isposničke i stradalničke Jermenije.
Uloga Rusije je bila i ostala očekivana i presudna. Rasterećena obavezama prema Jerevanu koji joj je okrenuo leđa i time obezvrijedio zajednički ”Sporazum o kolektivnoj bezbjednosti”, zainteresirana da očuva dobre odnose s Turskom i izvoz tridesetak milijardi kubnih metara gasa preko turskog toka, Moskva je vješto balansirala na dvije strane pri čemu je svaka bila veoma zadovoljna bilo kakvom ruskom podrškom.
Rusija je spasila Pašinjana da ne izgubi vlast pa ga je tako vezala za sebe. Stoga danas u Zapad razočarani Pašinjan vidi u Rusiji pouzdanijeg partnera. Zahvalio se Rusiji i kazao da će njeni vojnici biti ”garant za bezbjednost u regiji”, naglašavajući ”odlučujuću ulogu” Putina da se ”zaustavi prolijevanje krvi”.
Rusija je jednostavno željela sačuvati vlastite interese i premoć na Kavkazu i u tome je više nego uspjela, iako je svjesna da ojačani Erdoğan sve više liči na novog sultana koji raspaljuje panturska osjećanja.
Moskva zna da vrijeme radi više za Tursku koja priželjkuje osvajanje cijelog Nagornog Karabaha, što Rusiji ne bi odgovaralo pošto bi Turska postala ozbiljan protivnik ruskom hegemonizmu na Kavkazu i šire.
Uz Zapad i Rusiju koji su više oklijevali i čekali kad će se sve završiti, sličnu ulogu igrao je i istorijski saveznik Jermenije Iran koji ne gleda blagonaklono na širenje uticaja Turske i Azerbajdžana.
Osim što te dvije zemlje snažno podstiču separatističke pokrete desetina miliona Iranaca azerbajdžanskog jezika i kulture kojima nije stran panturski nacionalizam, Iran je svjestan da ga Izrael špijunira preko azerbajdžanske teritorije te da sa tih pozicija može i napasti iranska nuklearna postrojenja u Teheranu.
Kakvi su rezultati i posljedice rata oko Nagornog Karabaha?
Svaka mala zemlja koja je sastavni dio globalnog problema nikad ne odlučuje o svojoj sudbini
- Za šest sedmica stradalo je oko četiri hiljade ljudi, osam hiljada je povrijeđeno, a desetine hiljada izbjeglo. Uz to, hiljade Sirijaca i Libanaca jermenskog porijekla koji su pobjegli iz sirijskog pakla prisiljeni su da ponovo bježe.
- Izgubivši pola svoje teritorije uz prijetnju da će izgubiti sve, Nagorni Karabah je osuđen da više postoji kao geografski, a manje kao državni pojam.
- Mržnja koja nikad nije nestajala samo je uvećana. Na jednoj strani postoji želja da se osvajanje nastavi, a s druge da se vrati svaki metar jermenske zemlje u Nagornom Karabahu.
- Uspostavljen je Lačinski koridor koji povezuje Nagorni Karabah i Jermeniju, a Azerbajdžan je konačno kopneno spojen sa svojom do juče odsječenom zapadnom pokrajinom Nahičevanom.
- Rusija je učvrstila svoje pozicije i sačuvala dobre odnose sa objema zaraćenim stranama. Oko dvije hiljade ruskih vojnika pretvoreno je u mirovne snage i zaposjele su ključne pozicije na Kavkazu, uz odobrenje svih i bez ičijeg protivljenja.
- Turska je dobitnik iz sjene i zemlja koja će igrati bijelim figurama u sljedećoj krizi.
- Svaka mala zemlja koja je sastavni dio globalnog problema nikad ne odlučuje o svojoj sudbini.
Meni će ipak iznad svega snažno u sjećanju ostati izjava predsjednika Azerbajdžana Ilhama Alijeva. Zbog tih riječi odlučio sam napisati ovaj tekst: ”Rekao sam da ćemo ih otjerati kao pse sa naših zemalja i to smo i uradili”. Ovo su riječi predsjednika jedne zemlje.
Nisu to psi, gospodine predsjedniče, to su nesrećnici bez doma i mira, nomadi protiv svoje volje. Nomadi voljom drugih.
Stotinu i pedeset hiljada ljudi te raspadajuće državice živjelo je od danas do sutra, kao pokraj vulkana koji s vremena na vrijeme izbacuje užarene projektile koje ljude instinktivno tjeraju ka nekom uvijek neizvjesnom skloništu.
Do vulkana je, nije do njih!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Stvoriti društvo različitih koji isto misle o budućnosti BiH
- Moral na bosanski način
- Bosanskog rata neće biti
- Nečastivi u Montenegro Expressu
- BiH je oteta, zarobljena, zloupotrebljena i sistemski gušena
- Ostavite nas na miru da živimo normalno!
- Novo ”centralno carstvo” i stara centralna partija
- Lopovi i politički šljam se ne diraju: idu zajedno
- Kako je Sarajevo izdalo sebe i Valtera
- Ubijanja iz prošlosti i ubijanje budućnosti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.