Davor Krile
U davna vremena, kad bi se Džo Amerikanac poželio oženiti curom iz staroga kraja, bila je dosta popularna tzv. udaja preko kartoline ili slike. Džo bi javio rođi da u zavičaju oglasi licitaciju, a potencijalne mladenke bi mu nakon obiteljskih brain storminga oko komina u daleki svijet potom slale svoje najbolje retuširane portrete sa zadnjega derneka.
Nije lako ni pretpostaviti ondašnje Džoove izborničke muke u dalekome New Orleansu, Chicagu ili Pittsburghu iz današnje komunikacijske perspektive Facebooka, inboxa, smartphonea s kamerama od 18 megapixela i drugih modernih čuda zemaljskih.
Ne treba velika pamet za zaključiti kako je čitav marketing, branding i rebranding, sve spin-doktore i PR timove takve neviste mogao dostojno nadoknaditi fotograf oštra oka i spretne ruke. Kad bi savršeno prezentirana udavača, makar i s asimetričnim crtama lica, nezgodnom naravi ili jednom kraćom nogom, u povratnoj amerikanskoj kuverti dobila prekooceansku kartu i dolara za put, Džou je već – kako pjeva ona pjesma – bilo kasno da se kaje.
Neki elementi pretpostavke da smo dobili priličnoga mačka u vreći, ruku na srce, ipak stoje: niti su mandatara Oreškovića birači prije oltara vidjeli, niti su ga čuli. Niti ga je tko spominjao kao ženidbenu mogućnost i potencijalnog kandidata tijekom razdoblja prošnje, niti mlada o njemu išta zna, mimo pažljivo fotošopirane slike koju su kreirali interesni provodadžijski klanovi
Ženidba preko kartoline spadala je među riskantne biznise, ali riskantna su, sirotinjska i odijeljena nepremostivim daljinama, bila i ta davna vremena.
Mnogi se zlobnik zadnjih tjedana ispotiha smijulji šireći legendu kako je i Lijepa naša, makar smo odavno u 21. stoljeću, dobila mandatara preko kartoline. Neki u toj činjenici nalaze povijesnu pravdu, jer nije jedna naša pošla u Ameriku i Kanadu s friziranom deklaracijom pa nam ih ipak nisu vratili.
Neki elementi pretpostavke da smo dobili priličnoga mačka u vreći, ruku na srce, ipak stoje: niti su mandatara Oreškovića birači prije oltara vidjeli, niti su ga čuli. Niti ga je tko spominjao kao ženidbenu mogućnost i potencijalnog kandidata tijekom razdoblja prošnje, niti mlada o njemu išta zna, mimo pažljivo fotošopirane slike koju su kreirali interesni provodadžijski klanovi.
Čovjek, istinabog, djeluje pristao, a kažu da je i bogat. Ima i klasičan povratnički sindrom Smojina mister Domenika i Džoa \’Merikanca iz Raosovih ”Prosjaka i sinova“: snažnu potrebu da svim domovinskim linčinama u kosti utjera vjeru u svrhovitost teškog rada, te da ih nepismene i nesretnim komunizmom zadojene educira kako izgleda moderna ekonomska ”teknik“ koja od šale može proizvesti pol barenu, pol pečenu, a nerasičenu kokoš.
Bez obzira na stavke iz njegova farmaceutskoga CV-ja koje škaklju zdravo podozrenje, nekako sam ipak dojma da je Oreškovićev osobni motiv za dolazak u stari kraj pozitivan i čist, te da on u dubini svoje duše iskreno želi pomoći ovoj zemlji. Taj impuls je imanentan mnogim našim raseljenicima i prekooceanskim nostalgičarima, riječ je o klasičnome pitanju srca.
Čudno je da dosad nije snažnije uočen taj paradoksalni rasjed u menadžerskoj, CEO-ovskoj, duši Tima Oreškovića, čovjeka koji je zavidnu karijeru skucao baš na poslovima koji strogo isključuju svaki upliv srca.
Priča o tome kako je jednoga takvog junaka srce izdajnički povuklo u avanturu kakvu će bez sumnje doživotno pamtiti – u kacu kiselog kupusa s Grmojom i Petrovom, Karamarkom i Brkićem, Lovrinovićem i Strenjom-Linić; s lažnim prorocima, lažnim nefoteljašima, lažnim demokratima, lažnim optužbama i lažnim špijunskim aferama – već ima romaneskni literarni naboj, a još nije službeno ni započela
Priča o tome kako je jednoga takvog junaka srce izdajnički povuklo u avanturu kakvu će bez sumnje doživotno pamtiti – u kacu kiselog kupusa s Grmojom i Petrovom, Karamarkom i Brkićem, Lovrinovićem i Strenjom-Linić; s lažnim prorocima, lažnim nefoteljašima, lažnim demokratima, lažnim optužbama i lažnim špijunskim aferama – već ima romaneskni literarni naboj, a još nije službeno ni započela.
Nitko iole razuman, makar i s kroničnom upalom ega, u okolnostima tanke koalicijske većine, s prevrtljivim, demokratski nepotkovanim i potpuno nepredvidivim partnerima ne bi se ni uz pomoć najefikasnijih farmakostimulansa dao lako nagovoriti na prihvaćanje posla reformskoga premijera. Makar je još donedavno izgledalo da je mandatar Hrvatsku prisilio na udaju po receptu Borata Sagdijeva i njegove svadbene vreće (”Agreement not necessary“), otimač se već sad, nakon medenog mjeseca s Petrovom i Karamarkom, čini eklatantnom i žaljenja dostojnom žrtvom.
Dok se ovi kolju i sastanče oko podjele plijena – tko će dobiti SOA-u, a tko MUP; tko gospodarstvo, a tko zdravstvo; tko HNB, a tko HRT; – mandatar skrušeno obilazi blagdanske domjenke na koje Tomislav Karamarko šalje brzojave isprike zbog zauzetosti poslovima oko formiranja Vlade.
Onako kako je naciji onomad sam serviran preko kartoline, Oreškoviću će se – najavljuju pravi gospodari kazališta lutaka – na jednak način servirati budući ministri, njegovi ključni alati u provedbi reformi.
Idućega tjedna će svoje kandidate predložiti HDZ, a svoje Most, pa će dobri Tim moći slobodno birati najbolje između Mate i Ante, s punom sviješću o mukotrpno uspostavljenoj koalicijskoj ravnoteži i političkoj delikatnosti svakoga kadrovskoga pitanja.
Naravno, i s krajnje optimističnom pretpostavkom da će se ovi lunatici, što okolo puštaju sipino crnilo kako bi prikrili svoju svemirsku sramotu, neprincipijelnost, prevrtljivost i međusobnu podijeljenost, o bilo čemu s bilo kime uopće usuglasili.
Da mi je tko onomad rekao kako ću osjećati iskrenu sućut za prekaljenog morskog psa iz korporativnog svijeta, i da će Grmoja, Petrov, Karamarko i Brkić svojim međusobnim bitkama za žbire i žandare jednoga takvog tipa i njegove ambicije pretvoriti u romantičnog viteza tužnog lika i kanadskoga Don Quijotea, kazao bih mu da je jamačno konzumirao nešto iz proizvodnoga asortimana mandatarove bivše firme Eli Lilly
Da ovo nije država, nego sociološki eksperiment s posve neizvjesnim ishodom građani duljega domovinskoga iskustva već dobro znaju. Nepoznato mi je, međutim, u takvim okvirima čuvstvo čovjeka nevičnog ovdašnjim tehnikama na političkom gumnu, raskošnim udbaškim snovima te drugim čarima našega teatra apsurda.
Osjeća li se mandatar iskorišteno? Kojim metodama autogenog treninga u sebi potiskuje dojam da je od vkv šerifa i upravljačke nemani postao puka igračka u rukama ordinarnih balkanskih šarlatana?
Da mi je tko onomad rekao kako ću osjećati iskrenu sućut za prekaljenog morskog psa iz korporativnog svijeta, i da će Grmoja, Petrov, Karamarko i Brkić svojim međusobnim bitkama za žbire i žandare jednoga takvog tipa i njegove ambicije pretvoriti u romantičnog viteza tužnog lika i kanadskoga Don Quijotea, kazao bih mu da je jamačno konzumirao nešto iz proizvodnoga asortimana mandatarove bivše firme Eli Lilly.
Čudne okolnosti, međutim, rađaju i čudne emocije. Proizveli su nam kolektivni i akutni kemijski moždani disbalans. Lako za nas, već smo pomalo otvrdnuli, ali što je Vama ovo trebalo, dragi naš mandataru? Premijer bilo koje države je glava, a – kako kaže stari Kikaš – gdje je glava, tu srcu mjesta nema.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Marko Vučetić: ”Mi smo država bez društva”
- Tko se još sjeća Tomislava Karamarka?
- Vladimir Putin, neskriveni uzor Zorana Milanovića i Tim Oreškovića
- Radost bezvlađa
- Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade
- Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
- Neoboljševika poput Karamarka nema sve do Bjelorusije
- Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
- Panika raste kao plima u plitkome mozgu
- Predsjednica ne zna što joj je posao
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.