Žena u Crkvi, osim u iznimnim slučajevima, nije prihvaćena kao cjelovita osoba, nego se, uglavnom, poimlje u njezinoj majčinskoj i supružničkoj funkciji. Identitet žene da je biti ili majkom ili djevicom. Za muškarca, međutim, ne kaže se da je njegov poziv biti ili ocem ili djevcem.
Seksizam je itekako prisutan u samoj Crkvi dijeleći svijet po spolnosti kao ulogama. Pa čak i u odnosu prema Mariji, Isusovoj majci.
U povijesti čašćenja Isusove majke, čak sve do u naše dane, ona je uglavnom beskrvni lik: više podložna nego poslušna eda se ne bi govorilo o potpunoj slobodi njezine poslušnosti, više djevojka, štoviše djevojčica, nego žena eda bi se govorio o njezinom seksualnom djevičanstvu a ne o ženskoj zrelosti, više majka pozvana biti podložna i svome sinu, nego slobodna žena kadra ići putem kakvim je i on hodio.
Lukino je jedino evanđelje u kojem se spominje Marija i ničega podložnoga i nezreloga u nje nije.
U povijesti čašćenja Isusove majke, čak sve do u naše dane, ona je uglavnom beskrvni lik: više podložna nego poslušna eda se ne bi govorilo o potpunoj slobodi njezine poslušnosti, više djevojka, štoviše djevojčica, nego žena eda bi se govorio o njezinom seksualnom djevičanstvu a ne o ženskoj zrelosti, više majka pozvana biti podložna i svome sinu, nego slobodna žena kadra ići putem kakvim je i on hodio
Kad joj je anđeo prišao nije bila udana, ali je bila zrela u svojoj ženstvenosti. Pristala je na trudnoću. Nije pitala za dopuštenje ni roditelje, ni svećenike u Hramu, ni poslužitelje u sinagogi. A anđelovo naviještenje da će začete dijete nije primila bez otpora i bez pitanja.
Rodila je u staji, među životinjama, primila je usred noći pastire koji su ju pohodila odmah po porodu. Odlučna, sveta i slobodna žena, a ne podložna, naivna i bespomoćna mlada djevojka kakva se najčešće pojavljuje u pričama muških svećenika i pobožnih ženica.
Mnogi su naraštaji Istočni grijeh vezali uz grijeh kao moralnu kategoriju te Marijino djevičanstvo i čistoću njezina bića kao izraz nadmoći nad grijehom, i to ”grijehom“ spolnoga čina i očitovanje prezira prema seksualnosti. Ovakav kult daleko je od autentične poruke Evanđelja.
Kad se u Svetom pismu za ženu kaže da je djevica, to ne znači nužno djevica u vulgarno seksualnom smislu, nego mlada žena koja još nije rodila dijete. Riječi je o njezinoj maternici, ili utrobi u najdubljem smislu, a ne o njezinu himenu.
Evanđelje djevičanstvo smatra darom osobe, tj. duhovnim stanjem osobe, a ne privatnim vlasništvom koje treba ljubomorno čuvati i koje ima više veze s posjedovanjem nego s bivanjem. Evanđelje poziva na “djevičanstvo”, ali riječ je o “čistom srcu” (Mt 5,8) i o “jasnom pogledu” (Mt 6, 22) te upravljanju željama (Mt 5,28). Svi Isusovi učenici pozvani su da “hodaju u svjetlu” (Iv 12,36) i svetosti sve do ponovno pronađene nevinosti srca kakvu imaju mala djeca (Mt 18,3). “Djevičanstvo” nema veze sa seksualnošću, nego je pobjeda milosrđa nad nasiljem, velikodušnosti nad sebičnošću, nježnosti nad ravnodušnošću.
Kad se u Svetom pismu za ženu kaže da je djevica, to ne znači nužno djevica u vulgarno seksualnom smislu, nego mlada žena koja još nije rodila dijete. Riječi je o njezinoj maternici, ili utrobi u najdubljem smislu, a ne o njezinu himenu
U Crkvi se Marijino majčinstvo ne časti ponajprije stoga što je u visokoj trudnoći bila primorana daleko putovati, što je rodila dijete u betlehemskoj spilji, što je s malim djetetom morala emigrirati u Egipat, što je mijesila kruh u nazaretskoj kućici, što je molila u skrovitosti a sve što se događalo s njezinom sinom “brižno čuvala u svom srcu”, dakle, meditirala, što je putovala u Jeruzalem da bi trpjela u zajedništvu s Isusovim trpljenjem.
U Crkvi se Marijino majčinstvo časti ponajprije stoga što je rodila Sina Božjega, obavila, dakle, svoju funkciju, premda uzvišenu. Njezina apsolutna spremnost da surađuje s Bogom postaje teološkom, a ne ljudskom, ženskom vrlinom.
Okljaštrena od ljudskosti svoje ženstvenosti, ponizna službenica Božja štuje se kao “vazda djevica”, “Majka Božja” i “uzvišena Kraljica neba”, a Rimokatolička crkva često nju, ”Majku Crkve“, uzvisujući, zapravo, glorificira samu sebe.
Anđeo je Mariji prišao pozdravivši ju kao onu koja je puna milosti, što znači, kako to sama Marija artikulira u svom Hvalospjevu – svojevrsnom političkom manifestu – znači biti radosna, blažena, ona koja priziva Božju svetost i njegovo milosrđe.
U Crkvi se Marijino majčinstvo časti ponajprije stoga što je rodila Sina Božjega, obavila, dakle, svoju funkciju, premda uzvišenu. Njezina apsolutna spremnost da surađuje s Bogom postaje teološkom, a ne ljudskom, ženskom vrlinom
Isus se začeo u utrobi hrabre žene koja se nije bojala svijeta, koja se pouzdavala u Božja obećanja u sebi ih ostvarujući hoteći da moćnici budu skinuti s njihovih tronova a gladni napunjeni dobrima.
Marija je tražila radije da služi nego da bude poslužena, radije da pomaže nego da iskorištava, radije da – u najsuptilnijem smislu te riječi, a ne u biološkom – daje život nego da ga ubija. O takvom darivanju života pisao je Ivan Pavao II. u enciklici Mulieris Dignitatem (O dostojanstvu žene, 1989).
Reče još Meister Eckhart: ”Svi smo pozvani biti majkama Božjim jer Bog trajno čeka biti rođen“.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo u Iraku: ”Dolazim kao hodočasnik pokajnik”
- Međunarodni dan ljudskoga bratstva: za dobrobit čovječanstva
- Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”
- Prispodoba za naše vrijeme: da svima bude dobro
- Čemu nas uči sadašnja kriza
- U novoj enciklici papa Franjo promovira novu kulturu
- Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
- Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
- Žena za biskupa Lyona
- Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.