Ako je Danilo Kiš svoj život i sudbinu ulagao u književnost, tada bi se o Kišu i njegovoj književnosti trebalo pisati isto tako: nudeći svoj život kao potvrdu vjerodostojnosti priče o Kišu. Mark Thompson toga se drži. Ovo je knjiga njegova života.
*
Biti žestoki antikomunist, a iskazivati jednako žestok prezir prema nacionalistima, rugati se srpskome i hrvatskom independentizmu i hegemonizmu, biti zavazda protuklerikalno opredijeljen, protivan Crkvi, Partiji, totalitarnoj državi i svakoj drugoj petrificiranoj instituciji, dosljedno izjednačavati nacističke i staljinističke logore, tvrditi kako nema razlike između sovjetske i jugoslavenske komunističke prakse, i kako ne postoji, niti može postojati takozvani jugoslavenski socijalizam s ljudskim likom, grčevito biti protiv račvanja svoga jedinog srpskohrvatskog jezika na srpski i hrvatski, slutiti antisemitizam i logore u još nepomućenoj iluziji bratstva i jedinstva, istovremeno biti užasnut Sovjetskim Savezom i zgađen Zapadom i njegovim potmulim šovinizmom i neokolonijalizmom; sve to mogao je u jedan životni svjetonazor sabrati samo Danilo Kiš.
Ako je Danilo Kiš svoj život i sudbinu ulagao u književnost, tada bi se o Kišu i njegovoj književnosti trebalo pisati isto tako: nudeći svoj život kao potvrdu vjerodostojnosti priče o Kišu. Mark Thompson toga se drži. Ovo je knjiga njegova života
Sada se već mirne duše može reći, osim njega u bivšoj Jugoslaviji i u zemljama nastalim na njezinim ustavnim pretpostavkama nije bilo čovjeka koji je istovremeno u svakom času mogao biti antikomunist i antinacionalist.
U balkanskome slučaju, to su ulje i voda. I što je veći bijes onih koji će tvrditi suprotno, to je istinitija, kao u nadgrobni kamen uklesana, ova konstatacija.
Svi jugoslavenski i postjugoslavenski antikomunisti osim Danila Kiša nacionalisti su i šovinisti. Samo je Danilo Kiš uspoređivao Staljina s Hitlerom bez nakane da opravdava Hitlera i njegove balkanske sljedbenike te relativizira i osporava njihove zločine. Mirne duše to možemo reći i napisati u zemlji Hrvatskoj u kojoj visoki crkveni i javni djelatnici, s autoriteta državnih sinekura, danas tvrde kako su zločin u Jasenovcu počinili partizani da bi za njega poslije okrivili Hrvate (ustaše).
Mark Thompson (1959) britanski je povjesničar koji se devedesetih godina krajnje upućeno bavio našim slučajem. Bile su mu trideset tri kada je objavio priču o raspadu, komemorirajući Jugoslaviju metaforom “kuće od papira”. Potom je radio za Unprofor, prokrstario Balkan uzduž i poprijeko, i sjajno naučio materinji jezik Danila Kiša. U Hrvatskoj je prevedeno Thompsonovo akribično istraživanje o ulozi medija u pripremi, izazivanju i vođenju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Objavio je i u nas neprevedenu knjigu “The White War: Life and Death on the Italian Front 1915 – 1919”.
Mark Thompson jedan je od onih ljudi sa Zapada, francuskih i engleskih putnika po Bosni i Srbiji, avanturista, diplomata i špijuna, fantasta, pjesnika, geologa, paleontologa, biologa, inženjera šumarstva ili najobičnijih turista, koji su se još od početka devetnaestog stoljeća sudbinski vezivali za svoju balkansku temu.
U načinu na koji Thompson obilazi puste zavičaje i domovine Danila Kiša, u načinu na koji razgovara s ljudima, i čita Kiševe knjige, ima nečega što nadilazi povod i okvir povijesnog, književnokritičkog ili biografskog istraživanja
Nešto što je trebalo biti predmet kratkoga seminarskog istraživanja, putopisa, diplomatskog izvještaja, pretvorilo bi se u cijeli jedan život. Na maru takvih ljudi stvarane su i naše kulture, oni su nam donijeli brojne specijalističke znanosti, struke i zanate, a katkad i najpouzdanija saznanja o nama i o onome što bismo sami o sebi najbolje mogli znati. Recimo o epskim junačkim pjesmama, narodnim običajima i nošnjama. Tako je bilo u devetnaestom stoljeću, a tako je ponekad i danas.
Knjigu “Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” Thompson je pripremao dugo, mnogo duže nego što je uobičajeno. Uvelike se služeći biografskom metodom u čitanju i dočitavanju Kišova književnog djela, istovremeno je ispisivao i njegov životopis.
Kao početni predložak, ili neka vrsta hiperteksta, poslužio mu je “Izvod iz knjige rođenih”, kratka, namjenski sastavljena autobiografija iz 1983, što ju je Kiš sastavio, a zatim i pročitao za potrebe neke radio emisije. Sadržajem, stilom, pa ni emocionalnim nabojem, ovaj tekst nije ključan ni sveobjašnjavajući. Nije napisan s onom vrstom kiševske koncentracije s kojom su pisani drugi njegovi tekstovi: odštampan u prvopisu na pisaćoj mašini, a zatim ispravljan rukom, nalivperom, tekst sadrži niz namjernih ili nenamjernih nepreciznosti, i barem jednu uočljiviju faktografsku grešku, ovome piscu naročito dragu.
Kiš je počivšega cara i kralja nazvao Franjom Josipom Drugim, što se i njemu, ne znajući za Kiša, jednom dogodilo, te ga je tom prigodom spopao jedan hrvatski pas greškosljednik. Danas mu je milo što s Danilom Kišom dijeli barem omašku, ako ne i sudbinu da ga džukele grizu za petne tetive, čim prošeće mračnim i zapišanim sokacima njihove metropolice.
Baveći se Kišom, bavi se svojom sudbinom. To je i najveći kompliment koji ovaj čitatelj može pružiti njegovoj knjizi. Osim što je ovo, ali bez ikakve sumnje, do sada najznačajnija knjiga o Danilu Kišu, nismo nikada čitali takvu književnu biografiju o nekome južnoslavenskom piscu
Ali Thompsonu Kišov “Izvod iz knjige rođenih” nije trebao kao vjerodostojan književni ili biografski tekst. Njime se on poslužio kao pronađenim dokumentom, koji će slijediti, rekonstruirati, mistificirati, i koristiti se tako fikcionalnim postupkom u komponiranju svoje nefikcionalne knjige.
Kako je riječ o Kišovoj metodi fikcionalizacije, koju je ovaj pisac preuzeo od svojih predšasnika i pisaca na koje se pozivao, a zatim ga razvio i razradio do poetičkih ekstrema, može se reći da je Mark Thompson rabeći ovakav postupak ispisao vlastitu posvetu Danilu Kišu. Osim posvete, eksplicirao je i jedno važno književno i čitalačko načelo: o književnom djelu ima smisla govoriti samo iz perspektive samoga djela, i uz pristanak na pravila igre koja je zadao pisac o čijem se djelu govori.
U petnaestak godina svog istraživanja, Mark Thompson razgovarao je s mnogim Kišovim suvremenicima, prijateljima i poznanicima, obilazio je Beograd i Pariz, išao na Cetinje, mjesto piščeva odrastanja, i u jugozapadnu Madžarsku, u ono danas jednako zatureno selo, gdje je Kiš prije toga živio s majkom i sestrom, a madžarski mu je bio prvi, djetinji jezik.
Sjećali su ga se, u mjesnoj kafani, stariji ljudi iz Kerkabarabása, zvali su ga Dani, i bilo im je žao što se sve tako zbilo, i što je Dani ostao bez oca: “Odveli su Jevreje jer je Hitler tako naredio. – Šteta što nisu odveli više Cigana, njih će sada biti više nego Mađara. Kad smo u novinama čitali nekrolog Daniju, cijelo se selo okupilo jer smo bili ponosni što je tako slavan čovjek došao iz našeg sela.” U Kerkabarabásu Židova nema, ali tu su, piše Thompson, još dvije ciganske porodice, među tristotinjak Madžara.
U načinu na koji Thompson obilazi puste zavičaje i domovine Danila Kiša, u načinu na koji razgovara s ljudima, i čita Kiševe knjige, ima nečega što nadilazi povod i okvir povijesnog, književnokritičkog ili biografskog istraživanja.
Bio je jugoslavenski pisac, srpskohrvatskoga jezika, Jevrejin, sahranjen pod pravoslavnim krstom. Taj krst zbunio je mnoge, i stvorio neku vrstu zagrobne intrige, koja je i danas živa. Stvar je bila jednostavna: tražio je da ga pokopaju pod znakom koji mu je kao dječaku spasio život
Čitatelj ne zna kakvi bi još mogli biti njegovi motivi, što je tog čovjeka, osim znatiželje, čitateljske strasti i jugoslavenske teme, odvelo Danilu Kišu, ali od početka do kraja se čini da od svega toga postoji i još nešto veće i sudbinskije u njegovu interesu. Kao da život ovoga pisca Mark Thompson istražuje i rekonstruira zbog vlastitog života.
Baveći se Kišom, bavi se svojom sudbinom. To je i najveći kompliment koji ovaj čitatelj može pružiti njegovoj knjizi. Osim što je ovo, ali bez ikakve sumnje, do sada najznačajnija knjiga o Danilu Kišu, nismo nikada čitali takvu književnu biografiju o nekome južnoslavenskom piscu.
Thompson nije Kišov idolopoklonik, ne koncelebrira u akademskim liturgijama jednome kanoniziranom piscu, niti daje previše na ono što se diljem Jugoslavije u Kišovu čast do danas sastavilo i ukoričilo, tako da i o njegovim proznim knjigama ima svoje diferencirano, dobro obrazloženo mišljenje. Divi se “Peščaniku” i “Grobnici za Borisa Davidoviča”, dobro ne misli o “Psalmu 44”, tek malo bolje o “Mansardi”, i nije baš siguran – dopušta i jedan i drugi oprečni stav – je li Kišu “Čas anatomije” bio uzaludan, suvišan spis.
“Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” objavljen je kod sarajevskog Buybooka, u prijevodu Muharema Bazdulja. Osim što je vjeran Kišov posvećenik, njegov čitatelj, interpretator i prozaist koji zna ispisivati palimpseste preko Kišovih proznih tekstova, Bazdulj je Thompsonovu knjigu preveo na onaj srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik u čiju je obranu Danilo Kiš pisao onako kako je pisao.
Dobro je i važno da je tako, i da sve u vezi ove knjige bude tako sretno sklopljeno, bez suvišnih riječi, krivih svjetonazora i pogrešnih ljudi, bez pogleda na svijet, imena i stavova iz vremena koja Kiš nije doživio, pa o njima nije ni mogao da ima konačni stav.
Bio je jugoslavenski pisac, srpskohrvatskoga jezika, Jevrejin, sahranjen pod pravoslavnim krstom. Taj krst zbunio je mnoge, i stvorio neku vrstu zagrobne intrige, koja je i danas živa. Stvar je bila jednostavna: tražio je da ga pokopaju pod znakom koji mu je kao dječaku spasio život.
(Tekst je objavljen u Jutarnjem listu. Prenosimo ga s autorova portala).
Još tekstova ovog autora:
- Uloga štakora i kljusadi u investicijskom preporodu Zagreba
- Like će biti onoliko koliko Like Karakaš imaginira i napiše
- Liberalni kapitalizam i fašizam, idealan spoj za stabilnu vlast
- Iluzija velikog vjetra ili zašto Hrvati ne vjeruju medijima
- Vladimir Nazor: prvi hrvatski predsjednik
- Kurapati: Nemoguće je znati koliko je ovdje ljudi poubijano
- Dejan Anastasijević, život i smrt pravednika na Balkanu
- Veza kina Europa, srušene sinagoge i gradonačelnika Zagreba
- Keltski križ zamjenska je svastika, simbol nacizma i rasizma
- O čemu govorimo kad govorimo protiv fašizma
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.