Vrijeme maškara, mačkara – karnevala. Završava sredinom narednog tjedna, a dotad, do početka korizme, barem u kraju u kojemu ja živim, i veliko i malo, i staro i mlado zabavlja se, preoblači maškara u sve ono što u stvarnome životu nije ili zbog društvenih normi ne može biti. Svetinja nema. Na udaru su svećenici i policajci, časne i suci, poslodavci i političari. Svi! Ama baš svi, jer kad se maskom prekrije lice, svi obziri padaju.
Dakle, dok se narod zabavlja i prazni na karnevalskim feštama, elita ili kvazielita pleše na balovima pod maskama preobučena u krinoline i frakove ne bi li se i za karnevala odvojila od tako mrskoga joj puka koji odore šije na noninim singericama, dok svi plešu i luduju zaštičeni maskom, u Saboru karnevalu usprkos maske padaju, a dio zastupnika razgolićuje u svoj punini svoje ružnoće.
Silna mržnja, kakvoj nismo svjedočili još od Đodanovog maskiranja u antropologa, igranja doktora Cesarea Lombrosoa, kad je podučavao nas odrasle u socijalizmu i jednakosti kako prepoznati Srbe po njihovim šiljatim glavama. Jedino što sam ja tada vidjela za saborskom govornicom bila je velika, zapjenjena, fascinantno prazna Đodanova glava
O čemu je riječ? Nakon što je Branimir Glavaš i njegova HDSSB svita nedavno bahato prošetala saborskim odajama, a zastupnik Milorad Pupovac usamljenički posegnuo za performansom s kolutovima selotejpa (akumulator mu je, vel,i bio pretežak) ne bi li zaboravu sklone hrvatske građane podsjetio na svu strahotu zločina počinjenih nad nevinim žrtvama, Osječanima srpske nacionalnosti – potekla je mržnja.
Silna mržnja, kakvoj nismo svjedočili još od Đodanovog maskiranja u antropologa, igranja doktora Cesarea Lombrosoa, kad je podučavao nasodrasle u socijalizmu i jednakosti kako prepoznati Srbe po njihovim šiljatim glavama. Jedino što sam ja tada vidjela za saborskom govornicom bila je velika, zapjenjena, fascinantno prazna Đodanova glava.
Nažalost, mnogi su bili bolji đaci. Usvojili su u potpunosti davno napuštenu teoriju o fizičkome tipu kriminalca, o urođenim zločincu prepoznavajući takve u svojim prijateljima i susjedima različite vjere i prezimena. Njih je onda nekažnjeno mogao progutati mrak (Drava), moglo ih se vrijeđati, otpuštati, iseljavati iz stanova, podcjenjivati, prijetiti im ukoliko su tvrdokorno odbijali napustiti zemlju u kojoj su rođani oni, njihovi djedovi i pradjedovi – svoju domovinu.
Ljude koji su odbijali biti krivi, osjećati se kao bića nižeg reda samo zato što njihov narod nosi isti naziv kao onaj u čije je ime, često bez ikakvog pitanja, Slobodan Milošević ratovao i dijelio Hrvatsku.
I sada, kad su i najskeptičniji vjerovali da su ta sramna i mučna vremena daleko iza nas, jer su već i oni u ratu rođeni odrasli, punoljetni ljudi, uskrsnuo je Branimir Glavaš i za širenje svoje stare mržnje upotrijebio novu tehnologiju.
Na svoj Facebook zid podigao je fotografiju Milorada Pupovca uz komentar: “Pogledajte ovu njušku i uvijek imajte na umu kako je njegova mržnja prema hrvatskome rodu i državi Hrvatskoj jedinica mjere zla i zločinačke politike prema vlastitoj domovini.”
Nakon njega na scenu stupaju “dobri đaci”. Poslušno štrebaju i odbačene teorije, pa status, ako je vjerovati medijima koji su o tome izvještavali, u danu dobiva više od tisuću i tristo lajkova i dvjesto i pedeset komentara koji odobravaju ponašanje na slobodu, proceduralnom pogreškom, puštenog vođe.
HDSSB je novim prijetnjama, koje je iznio Burić, samo podebljao Glavaševe tvrdnje na Facebooku, a maska koju je pritom stavio je ona jezična. Rekao je kako on nikoga ne mrzi i samo još jednom potvrdio onu Voltaireovu da je jezik čovjeku dan tek da može prikriti misli. Bez obzira na papagajski ponovljenu frazu o izostanku svake mržnje bilo je jasno da jezična krinka HDSSB-a ne može prikriti sve ono ružno što nastoje probuditi u svojih sljedbenika
Nije dovoljan Facebook; poruke mržnje valjalo je odaslati i sa mjesta gdje se donose zakoni koji omogućavaju “greške” i stavaraju političku klimu u kojoj i osuđeni neosuđeni zločinci, uz uvjet da su to činili za domovinu i u ime domovine, slobodno šetaju i mržnjom indoktriniraju nove i nove generacije.
Hvala Bogu, na zahtjev dijela oporbenih stranaka progovorilo se o toj Glavaševoj prijetnji Miloradu Pupovcu kojoj je jedini cilj zastrašivanje svih onih koji misle da zločin nema nacionalnost i da je hrvatovanje i negiranje mogućnosti da su pojedinci iz naroda koji se branio činili zločine nad civilima nedopustiv alibi.
Potpuno im je jasno kako je to pokušaj da ih se ušutka, da im se ovom novom primitivizacijom i fašizacijom Hrvatske jasno pokaže što će ih snaći ako se drznu govoriti istinu.
Stoga ne čudi da su karnevalu usprkos maske skinute. Oporbeni HDZ, koji od Karamarkova dolaska igra na kartu oživljavanja podjela na nacionalnoj i ideološkoj osnovi, kompletno je odšutio raspravu o Glavaševu ispadu na društvenoj mreži, jer im ona samo ide u prilog.
HDSSB je novim prijetnjama, koje je iznio Burić, samo podebljao Glavaševe tvrdnje na Facebooku, a maska koju je pritom stavio je ona jezična. Rekao je kako on nikoga ne mrzi i samo još jednom potvrdio onu Voltaireovu da je jezik čovjeku dan tek da može prikriti misli.
Bez obzira na papagajski ponovljenu frazu o izostanku svake mržnje bilo je jasno da jezična krinka HDSSB-a ne može prikriti sve ono ružno što nastoje probuditi u svojih sljedbenika. I zato sam ja, dok je Burić napadao Pupovca i branio Glavaša za saborskom govornicom, kao uostalom i četvrt stoljeća prije, vidjela samo zapjenjenu, veliku i fascinantno praznu glavu. Maskiranje riječima nije uspjelo.
Još tekstova ovog autora:
- Zlatko majka i Marija revolucionarka
- Sloboda s potpisom Bujanca
- Nasilan sam, dakle postojim?
- Virus geografiju ne priznaje
- Taj vrli novi virus
- Imamo Hrvatsku!
- Njihov i naš nacionalizam – dva brata uboga
- Fendi tjera statusnu tjeskobu
- Kad ne vidiš dalje od novčanika
- Pupi neće biti kriv za sve?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.