Mi pamtimo što je čovječanstvo izgubilo u Holokaustu

Proljeće je 1945. godine. Amerikanci i Britanci ulaze u nacističku Njemačku sa zapada, dok sovjetska armija napreduje s istoka. Tih dana američki general Eisenhower, vrhovni komandant savezničkih snaga u Europi, te američki generali Bradley i Patton, obilaze Ohrdruf, jedan od prvih oslobođenih koncentracijskih logora.

Eisenhower će kasnije napisati: ”Nikada se nisam osjećao sposobnim opisati svoje emocije kada sam se prvi put suočio licem u lice s neospornim dokazima nacističke brutalnosti… Do tada sam o tome znao samo općenito, čitajući iz sekundarnih izvora. No siguran sam da nikada u bilo kojem drugom trenutku svojeg života nisam doživio ovakav osjećaj šoka…”

Eisenhower će kasnije inzistirati da se lokalne Nijemce provede kroz logor kako bi vidjeli što je činjeno u njihovo ime. Zahtijevat će i da američki vojnici obiđu logor, kako bi mogli vidjeti zlo protiv kojeg su se borili. Glavni razlog zbog kojeg je Eisenhower ovo napravio je da bi bio siguran da nitko nikada neće moći reći kako su ”priče o nacističkoj brutalnosti bile propaganda”.

Danas, 78 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, jasno nam je koliko je Eisenhower bio u pravu. Pripadamo generaciji za čijih će nas života napustiti i posljednji svjedoci Holokausta.

Međutim, već danas svjedočimo sve glasnijim teorijama da je Holokaust mit, da u Auschwitzu nije bilo plinskih komora, da je Jasenovac bio samo radni logor u kojem je bilo i zabavnih trenutaka te da su Židovi izmislili Holokaust kako bi osigurali nastanak države Izrael.

U decenijama nakon završetka Drugog svjetskog rata fašistički i neonacistički pokreti djelovali su na marginama društva i političkog spektra. Međutim, vremenom su izišli iz svoje sjene i postali sve više dio javnog političkog diskursa.

Ideološki unuci i praunuci fašista i nacista iz 1930-ih i 1940-ih dovoljno su ohrabreni da bi javno urlali o svojoj mržnji: na nogometnim utakmicama, na koncertima… i na političkim skupovima. 

Krajnje je vrijeme da kolektivno podignemo uzbunu, jer živimo u vremenu kada se fašizmu, neonacizmu i drugim ekstremnim ultranacionalističkim pokretima dopušta vratiti u mainstream – tobože u ime demokracije i slobode govora. Živimo u vremenu kada se pokušavaju rehabilitirati zločinci iz prošlosti i iskriviti povijest. U vremenu kada neki pokušavaju ubojice proglasiti herojima.

Zbog toga smo i na našim prostorima prošle godine pokrenuli inicijativu kako bi se promijenili nazivi ulica koje nose ime po onima koji su predstavljali zločinačku NDH, a takvih se ulica nalazilo u 20-ak mjesta i gradova u Republici Hrvatskoj.  

Neka mjesta i neke gradske četvrti su se prihvatili posla, i promijenili su nazive ulica ili su u postupku promjena. Mnogi to još nisu napravili. Nadamo se da hoće. Pogotovo sad, u godini kada Hrvatska predsjedava Međunarodnom alijansom za sjećanje na Holokaust.  

Nekada smo govorili never again – nikad više. Nikad više da se ponove strahote koje su doživjele žrtve Holokausta. Nažalost, od Drugog svjetskog rata međunarodna zajednica je više puta podbacila u zaštiti žrtava masovnih ubojstava u mjestima kao što su Darfur, Bosna, Ruanda ili Myanmar.

 Međutim, vjerujem da samo tako što ćemo osigurati da se užasi prošlosti integriraju u svjetsku svijest, imamo nekakvu šansu pobijediti sile tame koje prijete čovječanstvu u cjelini. To su sile netrpeljivosti – bilo da se radi o antisemitizmu, rasizmu, islamofobiji ili mržnji općenito. Zbog toga se u svakom trenutku moramo rukovoditi i zalagati za integritet povijesne istine koliko god možemo. 

Zato danas ne kažemo never again već we remember. Mi pamtimo. Mi pamtimo što se dogodilo. Ali i pamtimo što je čovječanstvo izgubilo u Holokaustu. Koliko umjetnika, pisaca, znanstvenika i budućih nobelovaca. Koliko ljudi koji bi ovaj svijet učinili boljim mjestom.  

Mi pamtimo. Mi ne pamtimo samo njihovo stradanje i smrt, jer bi to bila nepravda. Mi pamtimo i njihove živote, ideje, očekivanja i nade koje su imali. Mi pamtimo i njihovu nerođenu djecu, a i unuke koji bi danas bili naša generacija. Mi pamtimo – i nećemo zaboraviti. Hvala.

(Govor Ernesta Herzoga, Izvršnog direktora Svjetskog židovskog kongresa za jugoistočnu Europu, na Međunarodni dan sjećanja na holokaust na mjestu od ustaša srušene zagrebačke sinagoge).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.