Sofija Kordić
Kad sam ratnih godina došla u Prag, koliko god to bilo naivno, najveća utjeha mi je bila što sam odlučila ostati u zemlji gdje je predsjednik čovjek poput Havela.
Pobjeći od moralnih nakaza koje su predsjednikovale Srbijom i Hrvatskom, i koje je smrt spasila od haške presude, pa živjeti u zemlji koju predstavlja netko tko se stalno preispituje, tko je svjestan svojih mana i pogrešaka, netko tko gleda daleko izvan okvira svog mandata, kome je stalo do općeg dobra, netko koga je najviše mučilo što nije uspio usaditi u društvo humanističke vrijednosti i moralne principe, bilo je skoro pa nestvarno.
Najveći protivnik mu je bio imenjak Klaus, s kojim se, ponajviše dok je Klaus bio premijer, stalno sukobljavao. Havelu je bilo posebno bolno što je nakon njega upravo Klaus preuzeo predsjedničku funkciju na kojoj je uništio sve ono za što se Havel zalagao cijeli svoj život.
Klaus je prezirao građansko društvo, nevladine organizacije i građanske inicijative, smatrao ih je utočištem ljevičara i disidenata kojima nikad nije pripadao.
Havel je, pak, uzalud upozoravao na zamke Klausove privatizacije, fetiš slobodnog tržišta i mafijaški kapitalizam. Najviše mu je smetalo što, ne samo na razini gospodarstva nego i u samopoimanju države, u tranzicijsko vrijeme nije bilo nikakve koncepcije ni vizije.
Vječno u sjeni Havela, Klaus mu ni mrtvom nije dao mira. Tri godine nakon Havelove smrti, 2014. u jednom razgovoru rekao je o čovjeku koji je za vrijeme komunističkog režima odrobijao više od pet godina u zatvoru da je Havel, ”premda nije bio komunist, mentalno u mnogim pogledima bio reformni komunist”
”Sve je trebala srediti ”nevidljiva ruka tržišta”, ali postoje stvari koje ta ruka ne može srediti, dapače, ta slavna nevidljiva ruka je sposobna napraviti vrlo vidljive zločine. Država koja se našla na historijskom raskršću, mora imati nekakav pogled na samu sebe, na svoje mogućnosti, na to što želi biti…”, izjavio je Havel 2005. u razgovoru s novinarom Karelom Hvížďalom.
Spomenuo je i kako su riječi: ekologija, građansko društvo i nevladine organizacije postale takoreći izdajničke koje su se ljudi bojali i izgovoriti.
Havelov nasljednik Klaus je nakon dva predsjednička mandata (2003. do 2013.) postao politička karikatura, čest gost na skupovima njemačkih ekstremnih desničara, AfD-a, negator klimatskih promjena, protivnik migracije, a odnedavno i antivakser.
Početkom ove godine u jeku epidemije pred više od 3.000 ljudi koji su protestirali protiv vladinih epidemioloških mjera izjavio je da ne vjeruje ni u maske, ni u cijepljenje. Nešto kasnije je rekao da su ljudi koji nose maske ljudi koji prizivaju migrante, koji žele jačanje EU-a i brzo prihvaćanje eura. Svoje mišljenje o bolesti COVID-19 ovjekovječio je u knjizi ”Karantena”, a glavna misao vodilja mu je da je COVID sredstvo za promjenu svijeta.
Prije nekoliko godina u Njemačkoj na predizbornom skupu (AfD) izjavio je da je Europa u ratu:
”Na jednoj strani, a to je moja strana, stoji sloboda, demokracija, tradicionalna obitelj i, uobičajeno, poviješću provjereno ljudsko ponašanje, suverenitet europskih nacionalnih država, patriotizam, putovanja u inozemstvo i kratki boravci umjesto migracije. Ova strana je miroljubiva, pristojna i spremna za diskusiju.
Na drugoj strani stoji politička korektnost, multikulturalizam, ljudskopravaštvo, feminizam, genderizam i agresivnost homoseksualizma, masovna migracija, Merkel, Schulz, Juncker, svojevoljna unifikacija, centralizacija, harmonizacija i standardizacija Europe. Ova je strana arogantna i agresivna”.
Mediji su citirali njegove zapise nakon posjeta Berlinu kojeg je nazvao ”zelenim gradom punim backpackera, što je za mene nesretni simbol revolucionarnog prevrata šezdesetih godina, grad pun biciklista (berlinska ravnica tome ide u prilog, ali grad je mjesto za automobile, ne za bicikle), arhitektonski je čudno moderan, nekako je nasilno kulturan u čudnom postmodernističkom stilu”.
Dodao je kako bi se uplašio kad bi pogledao kroz prozor auta na putu od Berlina do Praga i ugledao polja s ”divovskim strašilima”. Tako zove vjetrenjače, po njegovom mišljenju ”simbol zelene religije”.
Njegov bivši šef kabineta, novinar Jadislav Jakl kojeg je češki parlament prije dvije godine izabrao za člana Vijeća za elektroničke medije, a kandidiran je od strane ekstremno desne stranke SPD, nimalo ne zaostaje za svojim bivšim šefom. Jednom prilikom je izjavio:
”Ne vjerujte biciklomanima da je bicikl napredak, čistoća i zdravlje. Pomirišite njihovu oznojenu majicu i bit će vam jasno tko onečišćuje zrak, smradom i glupim argumentima. Biciklizam ne treba podržavati, treba ga zabraniti”.
Jednom je rekao da je svaki udarac prirodi pobjeda civilizacije, a da je povijest politike povijest borbe između dobra i slobode, a da je u toj borbi on na strani slobode.
Referirajući se na upad besprizornih Trumpovih pristalica u Kongres Jurica Pavičić jednu je svoju kolumnu naslovio ”Što se to dogodilo pa smo se našli u svijetu gdje umjesto Havela revolucije diže Q Shaman?”.
Sreća za Havela što nije doživio češko društvo čiji dobar dio podržava šamane koji nas plaše migrantima, neomarksistima, aktivistima nevladinih organizacija, zelenima pa i, o apsurda, biciklistima!
Sreća njegova što nije doživio ni totalnu degradaciju predsjedničke funkcije u liku islamofoba, putinofila i provokatora Miloša Zemana i premijerske u liku oligarha, demagoga i populista Andreja Babiša koji je prije četiri godine, netom što je postao premijer, na temu migracije i migranata izjavio:
”Sve je trebala srediti ”nevidljiva ruka tržišta”, ali postoje stvari koje ta ruka ne može srediti, dapače, ta slavna nevidljiva ruka je sposobna napraviti vrlo vidljive zločine. Država koja se našla na historijskom raskršću, mora imati nekakav pogled na samu sebe, na svoje mogućnosti, na to što želi biti…”, izjavio je Havel 2005. u razgovoru s novinarom Karelom Hvížďalom
”Ljudi bi trebali da ostanu tamo gdje se rode”.
Rekao je to bez imalo stida čovjek koji je podrijetlom Slovak, školovao se za vrijeme komunizma u Švicarskoj, radio i živio u Maroku, i na koncu se nastanio u Češkoj gdje je postao tajkun, (vlasnik poljoprivredno-kemijskog koncerna Agrofert), ministar financija i na koncu premijer.
Najveći češki domoljub je, dakle, Slovak, a odmah za njim polu Japanac Tomio Okamura, lider ekstremističke stranke SPD koja je na prethodnim parlamentima izborima osvojila skoro 11 posto.
A da je živ Havel bi kao apsurdistički dramaturg imao inspiracije napretek.
Premijeru tajkunu trese se stolica, u listopadu su izbori, popularnost njegove populističke stranke ANO pada i vrijeme je da se izvuče mrzilačka, nacionalistička i domoljubna retorika.
Na meti su Pirati, stranka mlađih, entuzijastičnih ljudi koji su na prethodnim izborima osvojili iznenađujuće treće mjesto i donijeli svježinu na učmalu političku scenu na kojoj su se od početka devedesetih manje-više izmjenjivale stranke postupno ogrezle u korupciji.
Upravo na valu antikorupcijskih parola kormilo je preuzeo tajkun Babiš i počeo Češkom upravljati, gle čuda, u korist svog koncerna.
Piratska stranka u koaliciji s jednom manjom (STAN, gradonačelnici i nezavisni) trenutno uvjerljivo vodi u predizbornim anketama popularnosti. Babiš, koji je pod istragom, i u EU i Češkoj, zbog pronevjere EU fondova i sukoba interesa, gubitkom vlasti može izgubiti i puno više.
”Govorim glasno, poštovani sugrađani, mi u Češkoj ne želimo nikakvu multikulturnu, ekološko fanatičnu piratsku državu. Ne želimo dijeliti naša auta, naše stanove, našu zemlju. Ne želimo da našom zemljom upravlja Europski parlament i zeleni fanatici s kojima bi se Pirati spojili. Ja sam suvereni premijer, ne odgovaram nikome osim građanima koji su mi dali povjerenje. I nitko iz inozemstva neće se miješati u naše stvari”, izdeklamirao je u parlamentu Babiš.
Očito je zaboravio da je prije nekoliko godina u knjizi pod naslovom ”O čemu sanjam dok slučajno spavam” napisao i odjeljak pod naslovom ”Imat ćemo legalnu ekonomiju dijeljenja” te da je to fantastična ideja dijeliti stvari koje može koristiti netko drugi, stanove, auta, parkirna mjesta, vikendice…
Babišova retorika, bez obzira na različitu povijest Češke i Hrvatske i sadašnji kontekst, neodoljivo podsjeća na retoriku Domovinskog pokreta u Hrvatskoj pred lokalne izbore. Poput Škore i družine, preko medija, a još više preko društvenih mreža širi mržnju, strah i laži. Na Twitteru je napisao da Pirati žele oduzimati građanima prazne stanove.
”Ovi suvremeni maoisti žele najprije locirati stanove, oporezovati višak četvornih metara, a onda vam u stan nekog naseliti. Najbolje nekog migranta”.
Koliko god apsurdno, ljudi na ovo nasjedaju. Oživljavanje straha od migranata je karta na koju mnogi u ksenofobnoj Češkoj računaju, premda ovdje migranata nema, a većini ljudi koji su u pokretu Češka nije ni na kraj pameti. Svejedno, Zeman je na strahu od migranata dobio predsjedničke izbore.
Zeman se krajem osamdesetih i početkom devedesetih smatrao kritičkim intelektualcem, a onda je promijenio kurs.
Kad sam ratnih godina došla u Prag, koliko god to bilo naivno, najveća utjeha mi je bila što sam odlučila ostati u zemlji gdje je predsjednik čovjek poput Havela
U jednoj svojoj knjizi napisao je da je intelektualnu retoriku koristio u prve tri godine političke egzistencije, a onda je navodno shvatio da s njom neće daleko odmaći, te da mora koristiti retoriku koja će se uvući pod kožu. ”Politika ima svoja pravila igre… Monografija od stotinu stranica nema ni tisućiti dio efekta koji ima geslo o spaljenoj zemlji”.
Prije nekoliko dana je premijer Babiš komentirajući otvaranje barova bez muzike i mogućnosti plesa izjavio kako razumije da su ljudi zbog toga ljuti, ali kako, eto, vlada nije htjela da im iz cijele Europe opet dolaze piti po barovima ‘cizáci’, što je pogrdan izraz za strance. Nakon burnih komentara šire javnosti morao se ispričati.
Fascinantno je koliko je matrica mišljenja i ponašanja populista, demagoga i desničara svugdje ista.
U Hrvatskoj za manjak domoljublja dobiješ učas etiketu komunjare, udbaša ili jugonostalgičara, u Češkoj, pak, neomarksista, migrantoljupca ili zelenog fanatika.
I naravno, i tamo i ovdje, Sorosovog agenta. Sorosovo Srednjoeuropsko sveučilište iz Praga je devedesetih otjerao, naravno, Klaus.
Vječno u sjeni Havela, Klaus mu ni mrtvom nije dao mira. Tri godine nakon Havelove smrti, 2014. u jednom razgovoru rekao je o čovjeku koji je za vrijeme komunističkog režima odrobijao više od pet godina u zatvoru da je Havel, ”premda nije bio komunist, mentalno u mnogim pogledima bio reformni komunist”.
Ako vas netko nazove reformnim komunistom, zelenim fanatikom, aktivistom, neomarksistom, ljubiteljem migranata, Sorosovim agentom i ako još usput vozite bicikl, znajte da ste na dobrom putu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
- Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
- Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
- Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
- Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
- Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
- Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
- Pravo na nasilje kao ustavno pravo
- Situacija u Amazonu, Uberu… Radnici ili moderni robovi?
- Apsurd: Iz razvijene Češke u siromašnu Srbiju na cijepljenje
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.