Migrantska kriza i odgovornost političara

Migrantska kriza jedan je od simptoma globalnog kaosa. Ali pritom nije simptom to što ratovi, političke i ekonomske krize u Trećem svijetu generiraju migrantske valove koji zapljuskuju Europu, već u simptome spadaju i reakcije zapadne civilizacije na tu migrantsku krizu.

Kao što se to događalo tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su engleske i američke vlasti odbijale pristajanje brodova sa židovskim migrantima koji su bježali iz nacističke Njemačke, sada jedan dio zemalja koje se smatraju kolijevkom demokracije odbija pristajanje brodova s migrantima – brodolomcima koje bježe iz lokalnih ratnih žarišta, od terorizma, političkih progona i ekonomske bijede i gladi.

Migrantska kriza postaje lakmus papir za detektiranje hipokrizije koja je zahvatila društvo obilja, takozvanog razvijenog Sjevera, koje se pred izazovima masovnih migracija zatvara u čahuru svojeg egoizma i ponovo podiže granice koje su, nakon Drugog svjetskog rata i pada Berlinskog zida, bile proglašene glavnim uzrokom ratova i sukoba u Europi.

Migrantska kriza jedan je od simptoma globalnog kaosa. Ali pritom nije simptom to što ratovi, političke i ekonomske krize u Trećem svijetu generiraju migrantske valove koji zapljuskuju Europu, već u simptome spadaju i reakcije zapadne civilizacije na tu migrantsku krizu

Uostalom, i projekt europskog ujedinjenja nastao je s ciljem obaranja granica između država i nacija u Europi. No granice se, nakon euforije izazvane padom Berlinskog zida i Pirove pobjede liberalnog kapitalizma, sada restauriraju i ponovo postaju generator sukoba.

Najnoviji simptom te krize je okrutna odlučnost ministra unutrašnjih poslova Talijanske republike Mattea Salvinija, koji je zabranio pristajanje plovila s migrantima – brodolomcima koji traže spas u Europi.

Tako se, izgleda, povijest ponavlja – prvi puta kao tragedija, drugi puta kao farsa. Ponavlja se tragedija njemačkog broda ”St. Louis”, koji je 1939. prevozio više od 900 Židova koji su bježali iz Hitlerove Njemačke i potražili azil na Kubi, a zatim u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Svugdje su bili odbijeni i morali su se vratiti u Europu, a svega jedna trećina putnika je preživjela holokaust.

Slično je sa 629 migranata francuski humanitarni brod ”Aquarius” lutao od nemila do nedraga dok se konačno španjolska vlada nije smilovala i dopustila iskrcavanje tih jadnika.

Ponovila se sudbina i u slučaju broda talijanske obalne straže ”Diciotti” koji je također lutao Mediteranom s tovarom od 137 Eritrejaca pobjeglih od diktature, terora i gladi da bi kroz Libiju, zemlju u kaosu, dospjeli u ruke modernih trgovaca roblja, krijumčara migranata koji su ih podvrgli pljački, maltretiranju i silovanjima.

A onda je nastupio drugi čin drame: odbijanje Malte i, konačno, i Italije. Ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini izričito je zabranio talijanskim lukama da dopuste pristajanje talijanskom brodu s tim očajnicima, što je eklatantni primjer kršenja elementarnog humanitarnog prava pomoći na moru.

Na kraju se drama riješila apelima Europske unije na svoje članice da prihvate dio tih emigranata: Albanija je prihvatila dvadeset duša, Irska drugih dvadeset, a preostalih stotinjak je prihvatila talijanska Katolička crkva na poticaj talijanske Biskupske konferencije.

Migrantska kriza postaje lakmus papir za detektiranje hipokrizije koja je zahvatila društvo obilja, takozvanog razvijenog Sjevera, koje se pred izazovima masovnih migracija zatvara u čahuru svojeg egoizma i ponovo podiže granice koje su, nakon Drugog svjetskog rata i pada Berlinskog zida, bile proglašene glavnim uzrokom ratova i sukoba u Europi

U ovome slučaju, međutim, pokrenula se konačno i savjest talijanskog društva: jedan je liječnik, predsjednik državne Agencije za lijekove, dao ostavku iz protesta smatrajući da je Italija prekršila Hipokratovu zakletvu.

Ali najvažniji epilog te afere je pokretanje postupka protiv ministra unutarnjih poslova koji se svim silama trudio da spriječi pristajanje broda i iskrcavanje emigranata.

Državni odvjetnik Agrigenta, gdje je brod napokon pristao, otvorio je istragu protiv Salvinija zbog tri razloga: otmice, nezakonitog uhićenja, i zlouporabe vlasti: otmice, zbog zadržavanja migranata na talijanskom službenom plovilu; nezakonitog uhićenja, jer su migranti de facto bili zadržani protiv svoje volje i zlouporabe položaja jer je svojim zapovijedima, izdanim usmeno ili preko Twittera, preskočio pravnu proceduru koja nalaže u prvom redu pomoć unesrećenima na moru.

Srećom nitko od migranata na brodu nije umro, inače bi državni odvjetnik morao proširiti svoju optužbu i na ubojstvo iz nehata, na što bi imao pravo.

Nije se, dakle, završilo sve samo na indignaciji i na apelima Katoličke crkve i pape Franje o pomoći migrantima kao svojoj braći u nevolji. Probudila se i ”svijest institucija”, u ovom slučaju ostavkom jednog vladinog dužnosnika i pokretanjem istrage protiv Salvinija.

Otvaranje istrage ili, kako se ovdje kaže, ”otvaranje fascikla”, samo je prvi korak u pravosudnoj akciji protiv ministra. Drugi korak je upućivanje prijedloga za pokretanje postupka pred takozvanim Ministarskim sudom, posebnom institucijom talijanskog pravosuđa koja postoji u svakom središtu apelacionog – prizivnog suda.

Ali najvažniji epilog ove posljednje migrantske krize je pokretanje postupka protiv ministra unutarnjih poslova koji se svim silama trudio da spriječi pristajanje broda i iskrcavanje emigranata. Državni odvjetnik Agrigenta, gdje je brod napokon pristao, otvorio je istragu protiv Salvinija zbog tri razloga: otmice, nezakonitog uhićenja i zlouporabe vlasti

Taj se sud sastoji od šestero iskusnih sudaca, izabranih ždrijebom među svim sucima jednog prizivnog okruga na dvogodišnji mandat.

Ustanovljen ustavnom reformom iz 1989. godine, nakon referenduma iz 1987., taj sud, nakon što razmotri rezultate istrage, upućuje u ovom slučaju talijanskom Senatu, jer je Salvini ujedno i senator, prijedlog za pokretanje postupka.

Prije reforme Parlament je mogao jednostavnim postupkom odbiti skidanje imuniteta ministru, dok sada mora razmotriti rezultate istrage i vratiti predmet Ministarskom sudu, koji onda postupak predaje redovnom sudu.

Bez obzira na ishod taj slučaj pokazuje da ”institucionalna savjest” Europe još nije zamrla. Talijansko pravosuđe, u europskim okvirima, pokazuje primjer i drugim zemljama kako treba postupati s ministrima koji zlorabe svoj položaj i tako potvrditi svoj status samostalne grane vlasti.

Kamoli sreće da i kod nas postoji takav ministarski sud i takva samosvijest sudaca u odnosu na političare.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Simulacija demokracije: hrvatska izborna farsa
• Izborne kalkulacije u polukonsolidiranoj Hrvatskoj
• Glavno pitanje: što da se radi?
• Klerikalizacija Hrvatske u sjeni
• Milanović povlači crtu između barbarstva i civilizacije
• Kako se riješiti uhljeba nakon koronavirusa?
• Pandemija neoliberalnog kapitalizma
• Demokracija i solidarnost na kušnji
• Glavno pitanje: što da se radi?
• Politika u doba koronavirusa

» Svi tekstovi ovog autora